U Rimu je umro isusovac prof. Peter Gumpel (98), povjesničar, antinacist i relator kauze Pija XII.
U intervjuu za Jutarnji list, objavljen u veljači 2002, Gumpel je ovako objašnjavao zašto Pio XII nikada nije javnim istupom otvoreno kritizirao genocidnu praksu nacističke Njemačke:
"Kad sam bio u izbjeglištvu u Nizozemskoj – ne zbog rasnih, nego zbog političkih razloga, jer se moja obitelj veoma suprotstavila dolasku Hitlera na vlast, pa mi je ubijen djed, a u drugom navratu 17-godišnji bratić – objavljeno je 26. srpnja 1942. pastirsko pismo nizozemskih biskupa protiv već započete deportacije Židova. Bio sam student, završio sam prvu godinu, i moja reakcija bila je dvojaka. S jedne strane golemo poštovanje za plemenitost i hrabrost nizozemskih biskupa. Nizozemska je bila veoma tolerantna, a odnosi katolika i Židova bili su korektni, ali ne baš srdačni. S druge strane sam se pitao: ‘Draga gospodo, znate li što činite? To ćete skupo platiti‘, pomislio sam, jer sam već znao što su Nijemci kadri. Već 1. kolovoza je glavni povjerenik Schmidt, drugi čovjek okupacijskih vlasti, održao govor u Haagu i rekao: nismo kanili deportirati Židove koji su krštenjem prešli na katolištvo, ali kad ste to učinili, oni će prvi biti deportirani. Tako su stradali i ti pokršteni Židovi, a s njima i sv. Edith Stein – bila je mrtva već 8. kolovoza."
Uostalom, rekao je Gumpel, i ne koristeći pojam "Židov" "jer je riječ Židov djelovala na Hitlera poput crvene krpe na bika, pa bi to bilo krajnje kontraproduktivno":
"Bilo je dokumenata Svete Stolice, i Pija XI. i Pija XII., koji su bili i te kako jasni svima koji su htjeli shvatiti. Na primjer, 1928., dakle prije Hitlerova dolaska na vlast 30. siječnja 1933., ali kada su već bili iznošene nacističke protužidovske nakane, objavljen je niz propozicija koje su bile apsolutna i veoma oštra kritika antisemitizma. Zatim je 1937. objavljena enciklika Mit brennender Sorge. To je veoma oštra osuda nacističkih teorija krvi i tla. Pio XII. je više puta, i u prvoj svojoj enciklici Summi pontificatus, govorio protiv nepravednih ratova koje je Hitler poveo, u Poljskoj i drugdje. Bilo ju je nemoguće unijeti u Njemačku, pa su francuski avioni – već je bio rat, jesen 1939 – bacili 88.000 primjeraka na njemačko ozemlje, a Hitlerova mladost je dobila zadaću da ih skuplja jer se vlast bojala da ne padne u ruke Nijemaca. U sljedećim prigodama, a osobito u božićnim porukama 1941., 1942. i 1943., Pio XII. je ustao protiv onoga što su nacisti zvali Novim poretkom, Neue Ordnung, i što su pokušali uspostaviti. Za onoga tko zna čitati, to je bio odgovor točku po točku, potpuno odbacivanje tog poretka. Na primjer, u dugoj poruci 1942., gdje govori o međudržavnome pravnom poretku, nacionalnim pravima, ljudskim pravima, dostojanstvu ljudske osobe itd. on u zaključku kaže da se čovječanstvo mora organizirati da se neke tragedije nikada ne ponove, pa navodi da se stotine tisuća osoba, bez ikakve osobne krivnje, katkada samo zbog razloga svoje narodnosti i rase (stirpe), natjerani u smrt ili u postupno izumiranje. Svi su razumjeli o kojemu je narodu riječ, poljskome, jer je jedini bio izložen sustavnom istrebljivanju (pobijeno je 3 milijuna Poljaka), te o kojoj rasi, jer u Evropi nismo imali ni crnce ni Kineze, ni Japance ni crvenokošce.
Sjevernoameričke novine, kao što su The New York Times, New York Herald, New York Tribune, Washington Post, jasno su shvatili i izašli s velik naslovima o Papinoj osudi rasizma, o istupu u korist židova. Moj suradnik Dimitry Cavallo proveo je istraživanje u New York Public Library u kojoj je velika zbirka nazvana Iudaica, a u njezinu sklopu su sve novine i svi časopisi što su ih židovi objavljivali za drugoga svjetskog rata i poslije njega. Osobito na engleskome – u Sjedinjenim Državama, Kanadi, Australiji, na Novom Zelandu, u Južnoj Africi itd. – i svi bez iznimke hvale taj Papin istup, vide ga kao jasnu osudu onoga što su činili Hitler i drugovi. Evo i dokaza s druge strane: kad su nacisti doznali za taj govor, žestoko su prosvjedovali. Mogao sam osobno vidjeti, jer bio sam momak, kako se pojačalo proganjanje Katoličke crkve u Njemačkoj."
"Nikada nisam naišao niti na trag dokaza da je Pio XII. znao za aktivnost Krunoslava Draganovića, kao ni Aloisa Hudala. Kada je doznao da je Hudal napravio nešto čudno, odmah ga je udaljio" – rekao nam je profesor Gumpel u nevezanu razgovoru u kojemu smo se dotakli Draganovića koji je za Gumpela bio "mračna ličnost" i za koga se, kazao je tada, javno tvrdilo da je agent Intelligence Servicea. Hrvatski crkveni povjesničari nisu istog mnijenja – ali i Gumpel je bio crkveni povjesničar, među najcjenjenijima za sv. Ivana Pavla II, odnosno Benedikta XVI.