Prošlogodišnji, akustično-elektronski “low-key” album Coldplaya “Ghost Stories”, zbog tematiziranja raspada braka između Chrisa Martina i Gwyneth Paltrow, valjalo je usporediti s tematski sličnim albumima Brucea Springsteena “Tunnel Of Love” i Boba Dylana “Blood On The Tracks”. U tim poredbama Coldplay nisu dobro prošli, posebice ne u komparaciji s Dylanom. Jedna slična, ali i drugačija, čisto glazbenička usporedba može se povući između sedmog po redu albuma Coldplaya i “Zoorope” (1993) U2, odnosno “Some Girls” (1978) The Rolling Stonesa.
Naime, momentum u današnjoj glazbi nalik je onome u kojem su Stonesi, odnosno U2, realizirali spomenute albume. Tako su se Stonesi na “Some Girls”, a najeklatantnije u hit-singlu “Miss You”, poigrali disco glazbom koja je tada prevladavala na top-listama singlova. Bio je to sjajan odgovor Stonesa na glazbene izazove tadašnjeg vremena. Nešto manje dojmljivo U2 su se poigrali technom na albumu “Zooropa”, fascinaciju tada novom plesnom glazbom i clubbing kulturom protegnuli i na naredni album “Pop” (1997), a neizbježan je dojam kako sličnim glazbenim izazovima današnjice pokušavaju iz svoje pozicije jednog od najvećih rock bendova doskočiti i Coldplay. Bilo je koketiranja s elektronskom plesnom glazbom i R&B-em već i na albumu “Mylo Xyloto”, sjetimo se dueta s Rihannom, ali sada je poigravanje žanrovima poput notornog EDM-a provedena mnogo jasnije i konzekventnije, no pitanje je s kakvim uspjehom.
Žanrovsko koketiranje
Još jedne usporedbe radi, nešto slično su na zasad posljednjem albumu “Reflektor” (2013) učinili i Arcade Fire, najvažniji indie-rock bend današnjice koji se donekle referirao i na veličanstvene eksperimente Talking Headsa s funk, disco, karipskom i afro-beat glazbom. Ako je to i bio artistički suvisao pokušaj okušavanja Arcade Firea na manje-više nepoznatomim terenu, činjenica je da je “Reflektor” tržišno prošao bitno slabije od prethodnog, “springsteenovskog” albuma “The Suburbs” (2010).
Ovome valja pridodati i cijeli niz bendova koji već godinama vješto stapaju gitarske rifove s plesnim ritmovima, posebice na njujorškoj i engleskoj glazbenoj sceni u rasponu od nažalost više nepostojećih LCD Soundsystem do Foals, čiji je ovogodišnji album “What Went Down” vrlo funkcionalan brak masivne rock himničnosti i poletnih dance ritmova. I tu dolazimo do pitanja kako su se Coldplay, dakle, snašli na EDM i R&B terenu s kojim više nego otvoreno koketiraju na novom albumu “A Head Full of Dreams”. Ukratko, slabo i loše, a evo i zašto.
U kanti EDM, R&B i pop dreka
Gotovo je nerazumljivo, pa i nerazumno, koliko su Coldplay spremni satrti gotovo sve ono po čemu su bili prepoznatljivi, pa i omiljeni, a sve zbog nastojanja da pridobiju ili zadrže mlađu publiku zaluđenu spektaklima poput Ultre. I to u stilu “furamo pozitivu” i friško razvedeni “bacamo se po disku”. Da nije Martinovog glasa, pokojeg atraktivnog rifa inače iznimno kapacitiranog gitarista Jonnyja Bucklanda i poneke sjetne klavirske dionice, gotovo da ne bismo znali da je posrijedi Coldplay.
Nadalje, njihove nove pjesme, osim što se slabo razaznaju u kanti EDM, R&B i pop dreka, užasno su blijede, plošne i nepamtljive. Ako se na početku u naslovnoj pjesmi i narednoj “Bird”, koja ipak previše podsjeća na receputre U2 iz sredine 90-ih, još i čini da će Coldplay uzletjeti u stratosferu ili barem zapasti u groznicu klupskog plesa, prizemljenje stiže vrlo brzo pa se do singla “Adventure of Time” sa zgodnom funky gitarom i gospelovski uzdižuće, gotovo sedam minuta duge “Up & Up” s Noelom Gallagherom kao gostujućim gitaristom, ne događa gotovo ništa vrijedno spomena. K vragu, čak je i Beyonce u dvije pjesme, “Hymn For The Weekend” i “Colour Spectrum” ostala posve neprepoznatljivom ili toliko nečujnom da je istu dionicu s podjednakim rezultatom mogla otpjevati bilo koja tamnoputa R&B pjevačica, a trik s isječkom Obamina “Amazing Grace” govora u dvominutnom instrumentalu “Kaleidoscope” ostao je na razini trika, odnosno bez dublje i snažnije poruke.
Takva konstatacija, makar se i ne odrazila na prodajni rezultat albuma “A Head Full Of Dreams”, što vjerojatno ni neće, dovodi tek do pitanja kad je to započeo autorski i artistički sunovrat Coldplaya u prosječnost i nemušto koketiranje žanrovima koji im stoje kao kravi sedlo. Neki će reći da je to poniranje započelo već na trećem albumu “X&Y”, no osobno bih bio blaži. Pravi problemi započeli su na “Mylo Xyloto” koji u značajnijoj mjeri nije spasio ni Markus Dravs koji je prvo radio sa svojim mentorom Brianom Enoom na “Viva La Vida”, odnosno obavio izvrstan posao za Arcade Fire, Mumford & Sons pa i Florence And The Machine.
U kičastom omotu
Stoga je “A Head Full Of Dreams” barem treći zaredom pucanj Coldplaya u prazno ili nesuvisao pokušaj dodvoravanja plesnim matricama suvremene pop glazbe. Možda je posao, umjesto Riku Simpsonu, mada je solidno producirao dance-rock Kasabiana, odnosno norveškom producentskom dvojcu Stargate specijaliziranom za R&B i dance, trebao biti povjeren Brianu Enou, Jamesu Murphyju iz LCD Soundsystema ili dečkima iz Simian Mobile Disca pa bi rezultat bio bolji, no, to je ipak samo pitanje za diskusiju.
Ne vjerujete li meni, onda zapitajte sebe koliko i kojih pjesama pamtite s prethodnih albuma Coldplaya. Vjerojatno najviše s prva tri, eventualno četiri, a mnogo manje s naredna dva. Nažalost, ispodprosječni “A Head Full Of Dreams” pada u ovu drugu, bitno slabiju kategoriju u korpusu Coldplayevih albuma pa za kraj ostaje tek prisjetiti se velikog američkog kritičara i muzikologa Greila Marcusa kad se 1970. godine na početku recenzije Dylanovog albuma “Self Portrait” retorički zapitao: “Koje je sad pa ovo sranje?”. Nešto slično može se reći i za posljednji album Coldplaya. Ako je njihov drugi po redu “A Rush Of Blood To The Head” doista tjerao krv u glavu stadionskim himnama i emotivnošću ježio kožu na leđima, sedmi “A Head Full Of Dream” u kičastom omotu nije mnogo više od glave pune, nažalost ne snova nego tek glazbenog sranja. Over and out.