Kasnih 80-ih američki underground rock-fanzini smatrali su Spacemen 3 jedinim britanskim bendom vrijednim putovanja preko Velike bare. Većina nije ni izdaleka dijelila taj stav, posebice ne u anglofilskom Zagrebu, ali The Smiths su bili pri kraju, Jesus and Mary Chain odlazili na kvasinu, stariji bendovi uglavnom u stadiju raspadnutih lešina, a nadolazeći sastavi, pa čak i slavljeni Stone Roses, debelo ispod razine zanimljivosti i hrabrosti američkih udnerground rock-bendova predvođenih Pixiesima, Husker Du, Sonic Youth, Dinosaur Jr. i Mudhoney.
Kopajući po sjećanjima, otišao bih i korak dalje. Cijela britanska rock-scena kasnih 80-ih nije vrijedila koliko scena Dunedina, novozelandskog gradića od stotinjak tisuća stanovnika, i tamošnje diskografske etikete Flying Nun s koje su se k svijetu otisnuli tako krasni, a danas gotovo zaboravljeni bendovi poput The Batsa, Cleana, The Verlainesa, Tall Dwarfsa, Straitjacket Fitsa i, napose, The Chillsa koji su nakon gotovo 20 godina napokon objavili novi album.
Njihov lider Martin Phillipps problem s ovisnošću i hepatitisom C riješio je još koncem 90-ih, a razlog zbog kojeg smo sve do sada čekali novi album spada u "prokletstvo" The Chillsa kojima je stalna postava ostala u sferi nedostižnog. Phillipps je napokon okupio dovoljno koherentnu skupinu glazbenika da realizira dugo i željno iščekivani novi album koji bez problema stoji uz bok prvim trima albumima The Chillsa: "Brave Words", "Submarine Bells" i "Soft Bomb". Netom objavljeni "Silver Bullets" ulazi i u red najboljih ovogodišnjih albuma, ne samo na sceni Dunedina ili Novog Zelanda nego globalno ili barem u dijelu svijeta u kojem još razumiju kvalitetnu rock i pop-glazbu i ne pucaju kalašnjikovima po njoj; kako onim ISIL-a, tako onim Bregovićevih pajtosa.
A The Chills su i jedno i drugo. I pop i rock, i štof za top-liste i neotkrivena tajna, i radio friendly bend i kultni sastav aficionadosa novozelandske scene. Poput koraljnog mora čiste i tople gitare - u suglasju s Bambi Molestersima, R.E.M., Byrdsima, Beach Boysima - i vokal Martina Phillippsa, čiju baršunastost i toplinu nisu uništili ni spomenuta dugogodišnja ovisnost o drogama ni hepatitis C, glavni su aduti The Chillsa na albumu o ekologiji i globalnim političkim temama koje su zapravo i naše, lokalne.
Uspoređujući ga s njihovim ponajboljim albumom, debijem "Brave Words" (jednim od prvih desetak CD albuma koje sam nabavio koncem 80-ih, eto koliko volim The Chills), povratnički "Silver Bullets" je ne samo podjednako jak, nego autorski i produkcijski dojmljiviji. Besprijekorne melodije izazivaju slatku jezu u leđima, a Phillippsov empatijski glas pozivnica je sekti obožavatelja koja jednu novu pjesmu, "America Say Hello", nekmoli cijeli album "Silver Bullets", ne bi mijenjala ni za cijeli kontingent skladbi i albuma koji su tijekom 2015. godine ušli u Top 40. Naime, baš su The Chills onaj "mali veliki" bend koji nam iznova ukazuje kako i zašto pop-glazba može istodobno biti i krasna, i kvalitetna, i popularna. Ako ne svuda, onda barem na Novom Zelandu na koji bih se preselio ne zbog posla nego zbog života u susjedstvu The Chillsa.