Fanovi mogu odahnuti. Umjesto da se Coldplay raspadnu, došlo je do raskida bračne veze Chrisa Martina i Gwyneth Paltrow koja za najpopularniji britanski bend 21. stoljeća ipak nije postala ono što je za Beatlese postala Yoko Ono.
Kako su pjesme za Coldplayov šesti album “Ghost Stories” nastajale u protekle dvije godine, nije teško zaključiti, jer do razvoda čak ni u slučaju holivudskih glumica i pop-rock zvijezda ipak ne dolazi u jedno popodne, da je “Ghost Stories” za Chrisa Martina ono što je za Dylana bio “Blood On The Tracks”, odnosno za Springsteena “Tunnel of Love”. Nešto poput “uglazbljivanja” raspada braka.
Skice postbračnog života
Zapravo, “Ghost Stories” bi to trebao biti jer jasno je da Martin pjeva o raspadu braka, ali nema ovdje ni krvi, ni intimnih detalja iz donedavne bračne ložnice. Ne, Martin to radije čini kroz neku vrstu prilično univerzalistički postavljenog prisjećanja na to zašto je nekoć bio zaljubljen, odnosno zašto je volio - u ovom slučaju Gwyneth, ali mogla je to biti i bilo koja druga žena. On, dakle, ne pribjegava ispovjednom tonu “pripovijedanja”, osim ako u to ne ubrajate skice zbrkane i smušene postbračne svakodnevice. Zauzvrat, “Ghost Stories” je glazbeno najintimniji, najmirniji i gotovo pa najjednostavniji album Coldplaya na kojem je legija skupih producenata imala zadatak da pomiri akustičnu i elektronsku glazbu. Kakav je rezultat te misije? “Ghost Stories” je sonično dopadljiv, ali i nimalo uzbudljiv album, a u kombinaciji s lirikom Chrisa Martina funkcionira poput apaurina, lekcije zen-budizma, čilanja na sofama uz plažu u suton, ostanka u krevetu do sumraka.
Pjesme za drijemanje
Najzanimljivije u takvom pristupu jest koliko Coldplay uspijevaju ostati hitmejkerima, odnosno koliko lako pomiruju ono što je u slučaju njihovih nekadašnjih uzora Radioheada na albumima “Kid A” i “Amnesiac” bilo na rubu teškog eksperimenta kojim se pokušalo stopiti alter-rock s avangardnom elektronikom. Coldplay pokušavaju nešto nalik tome, ali iz posve drugačijeg rakursa. Dok su Radiohead avangardisti spremni na rizik i po cijenu neuspjeha, Coldplay su sve manje rock-bend, a sve više pop-zvijezde. Logično je da s takvim stilom stapaju mnogo mekšu, komercijalniju i pristupačniju elektronsku glazbu, a za taj je posao uglavnom bio zadužen Jon Hopkins, čiji je “Immunity” jedan od najboljih i najljepših prošlogodišnjih albuma u okviru elektronske glazbe, ali i izvan njega. U nekoliko skladbi, onih najmirnijih i najtiših, to im je i uspjelo, premda bi tu i tamo čovjek mogao i zadrijemati uz njih.
Suradnje
Kad se Chris Martin primakne izričaju Bon Ivera, dobiva na iskrenosti i emotivnosti, a trankviliziranost “Ghost Storiesa” - pretežito zasnovana na stapanju elektronskih ritmova, nježnih sintesajzera, falseta, aku-stične gitare i klavira - ako i nije intrigantna, definitivno nije ni odbojna, osim kad Martin zapadne u dosadu nalik Stingu. Još je veći problem suradnja poput one s Rihannom na albumu “Mylo Xyloto”. Ovdje je jedna takva kolaboracija pala s mladim švedskim EDM hitmejkerom Aviciijem. Rezultat? Rogobatan, jer “A Sky Full Of Stars” zvuči poput jeftinog podilaženja “rejverskoj” publici.