Da je mogao čuti kako Martina Filjak svira njegov 2. Glasovirski koncert op 18 Sergej Rahmanjinov bio bi zasigurno ushićen. Baš kao i publika Crvenoga ciklusa Zagrebačke filharmonije koja ju po završetku nije puštala s podija. Svaki nastup ove izvanserijske umjetnice je svečanost iznimnih dosega a s ovim kao da je prešla vlastite granice i domogla se nekog novog pijanističkog svemira.
Rođen iz ne baš sretnih stvaralačkih okolnosti, nakon epizoda depresija i alkoholizma, iz malodušja u koje su pokušali intervenirati i liječnici i Lav Tolstoj, Drugi se glasovirski koncert po završetku i konačnoj praizvedbi 1901. ubrzo pretvorio u majstorovo najpoznatije djelo. I najpopularnije i najteže u glasovirskom opusu ruskog emigranta koji postaje i svjetski virtuoz s navodno najvećim rasponom ruke i prstiju nakon Franza Liszta! Danas sve ovo, osim glazbe, zvuči anegdotski, no ipak obavijeno je još uvijek nekom posebnom mistikom svaki put kad se sluša uživo. Svojim interpretima zadaje jako puno posla i glavobolje zbog tehničkih zahtjevnosti i suradnje s orkestrom koji se moraju stapati s obiljem nepojmljivo lijepe liričnosti, a među one koji ga sviraju vrhunski ubraja se i hrvatska pijanistica svjetske karijere Martina Filjak.
Gotovo uvijek ona odabire najteže i kao svaki pravi umjetnik stalno preispituje i iskušava i sebe i glazbu.
Kod ovog Rahmanjinova jurnjava cijelom klavijaturom njoj ne predstavlja problem. Tehnički dio izvedbe zadivljuje ali se kod nje podrazumijeva sam po sebi. Kvaliteta tona i osjećaj za dinamičke dimenzije ogromnoga raspona najveća su zamka ove glazbe.
Ali ne i za Martinu Filjak. Svi tonovi i fraze bili su u prirodnom suodnosu koji je neprimjetno prelazio svoje zadanosti a umjetnica ih je oblikovala s lakoćom ali i dubokim razumijevanjem što i kako treba zvučati. I dodala je dragocjen dar publici Preludij za lijevu ruku Aleksandra Skrjabina.
Velika sreća bila je u dirigentu slavnom Hansu Grafu, 74. godišnjem Maestru koji je s našim filharmoničarima muzicirao besprijekorno. Veliki je to gospodin dirigentskoga štapića, jedan od posljednjih iz njegove generacije koja je obilježila glazbu 20. a sada već i ovog stoljeća. Što je s orkestrom radio na pokusima ne znam, tek Filharmoničari su mu zdušno pljeskali po završetku programa u kojem se na početku našla Rahmanjinovljeva manje poznata fantazija " Stijena" a u drugom dijelu 1.i 2.suita iz baleta " Daphnis i Chloé" (čemu je prevoditi kao Hlaja?) Mauricea Ravela, poetično i kanonsko djelo koje tako delikatno i senzibilno može izvesti samo prvorazredni orkestar.
Ove večeri uz Hansa Grafa Zagrebačka filharmonija to je i bila!
