Ona je najbolja hrvatska 'Ironwoman'

Završila je deset najduljih triatlona: 'Nakon svake utrke toliko sam iscrpljena da odlučim prestati trenirati, sutra opet gledam na koju ću iduću utrku'


Valerija Bebek
17.10.2019.13:00
Završila je deset najduljih triatlona: 'Nakon svake utrke toliko sam iscrpljena da odlučim prestati trenirati, sutra opet gledam na koju ću iduću utrku'
Tomislav Kristo / Cropix

sažeto

Željka Šaban Miličić ove jeseni postavila je novi Hrvatski rekord u utrci Ironman, završila ju je za devet sati i 19 minuta


Valerija Bebek
17.10.2019.13:00

Mislim da smo svi koji smo na toj utrci jednako spremni, netko malo manje, netko malo više te da je na kraju samo stvar glave. Ironman trka počinje tek na trčanju i to na posljednjoj polovici. Svi i otplivaju i odvoze taj bicikl i otrče prvih 15 - 20 kilometara i tek nakon svega toka kreće prava utrka na polumaratonu do finiša. Na tom 21. kilometru, to je granica, barijera koju treba probiti. Sve boli jednako, i onog koji ide najsporije i onog koji ide najbrže. Teško ti je. Počneš razmišljati. 'Isuse stvarno mi je teško, što mi je ovo trebalo?' Ako imaš neki cilj u glavi puno ti je lakše. Uglavnom ljudi imaju neki cilj, jer završiti utrku od 15 sati, bez nekog cilja..., opisuje Željka Šaban Miličić kako za nju izgledaju ultra dugačke utrke iz triatlona, poznatije pod nazivom Ironman. Ova 36-godišnja Zagrepčanka otrčala ih je 10. Početkom listopada u Barceloni postavila je novi hrvatski rekord za žene, završila je Ironman za 9 sati i 19 minuta. Rezultat je to na kojem joj zavide i mnogi muškarci.

Tomislav Kristo / Cropix

"Na kraju je pitanje samo mentalne sposobnost, ima puno sportaša koji su jako spremi, ali ne mogu probiti tu mentalnu barijeru. Na kraju ne idu najbolje kako bi mogli ići, a znaš da su puno bolje spremni nego ti", nastavlja Željka, dakako osnova za tu mentalnu sposobnost je i više nego izvrsna fizička sprema, a opisala nam je i kako do nje dolazi.

Prije nego prijeđemo na praktične savjete bilo bi dobro objasniti što je Ironman - najdulja utrka triatlona u brojkama izgleda: 3,8 kilometra plivanja, 180 kilometra bicikliranja i 42 kilometra trčanja. Najsporijim sudionicima treba oko 16 sati da je završe, onim najbržima 7,5 ili 8 sati. Cijeli radni dan, a nekima i dupla smjena.

Željka ih je uspješno završila 10, u nekoliko navrata postavljala je državne rekorde, sve to uz odgajanje šestogodišnjeg sina, posao koji joj 'financira natjecanja' i ogromnu količinu suprugove podrške. Sve je počelo prije 10 godina, kaže, prvi put je otišla 2008. samo da vidi kako izgleda, svidjelo joj se i iduće godine pomislila je kako bi mogla 'probati'.

Tomislav Kristo / Cropix

"Bilo je to 2009. Ironman Klagenfurt, tada sam imala jednog slovenskog trenera, on je oduvijek forsirao taj dugi triatlon. Nakon prvog sam rekla ma nikad više, to je kraj... Jedva sam ušla u cilj, doslovno pola trčanja sam hodala. Istrčala sam ga za 11 sati i 34 minute. Mislila sam -to je to - kraj karijere! Ništa više ne treniram, vraćam se na kratki triatlon. I onda sam naravno 2010. ponovno išla", smije se dok razgovaramo u blizini zagrebačkog Savskog nasipa.

Radi kao glavna trenerica u klubu 'Swibir' (inače kraćenica za swim, bike, run), uz to radi i privatne treninge, individualne programe za triatlon, trčanje i plivanje. Kaže, od tog se posla može živjeti sve više ljudi traži individualan pristup. "Ovo što ja treniram za sebe, od toga nema novca, na žalost, to je samo neka moja potreba da se ja dobro osjećam".

Kroz razgovor se ispostavilo da osim onog 'prvog' trenera koji je zaslužan zašto je završila u Ironman kategoriji, Željka, koja je diplomirala Kineziološki fakultet u Zagrebu, specijalizirana je za plivanje, radi kao trenerica - ipak i dalje sebi angažira profesionalne trenere. "Ja sam kineziolog po struci i mogu trenirati samu sebe. Pokušala sam sebe trenirati tri mjeseca. I ja si složim sve, kao što mi složi netko drugi. I kako to izgleda, na rasporedu je taj dan trening iz trčanja i plivanja, a meni se to baš ne da - mogla bih ići danas malo voziti. Ali svaki trening ima svoje zašto, ako je danas plivanje nije vožnja bicikla. Trener je netko tko upravlja s tim planom i programom, godišnje periodizacije i potpuno je drugačije kad imaš takav autoritet nad sobom. Kad 'odgovaraš' nekom drugom, a ne kada si u dogovoru sa samim sobom", kazala je i dodala da svakome preporučuje da ima trenera.

Nakon što je završila Kineziologiju počela je volontirati u plivačkim klubovima, zatim je to preraslo u honorarni posao. Neko vrijeme radila je i kao demonstratorica i vanjska suradnica na fakultetu, nakon toga počela je s radom u triatlon klubu Swibir. "Još na faksu sam zaradila parcijalnu rupturu kvadricepsa, to je značilo šest mjeseci mirovanja, nisam smjela trenirati, onda sam se polako vraćala na plivanje. I dalje to više nije bilo super brzo kao što sam prije plivala, kad sam osvajala državna prvenstva. Tako sam odlučila početi s triatlonom, bilo je to 2004. kategorija sprint triatlon", objašnjava kako se našla u priči koja objedinjuje tri sportske discipline. Prvo je krenula s natjecanjima u kraćim utrkama.

Tomislav Kristo / Cropix

Olimpijski triatlon zahtjeva 1500 metara plivanja, 40 kilometara bicikliranja i 10 kilometara trčanja. Sprint i super sprint su kraći od olimpijskog, a half i Ironman su duže utrke. Željka tvrdi da je triatlon njoj lakši od pojedinačnih utrka. "Triatlonci treniraju tako da spajaju sve discipline jednu za drugu pa onda im je puno lakše otrčati taj maraton nego kada je samo pojedinačno. U biti nemam ni jedan solo maraton, ne pada mi na pamet da ga idem solo trčati. Za sada imam 10 maratona i svi su u Ironmanu. Zapravo imam jedan u Zadru Wings for life, kad sam 2017. pobijedila", s neopisivom lakoćom i nimalo pretencioznosti kaže Željka te nastavlja objašnjavati kako je taj 'obični' maraton zapravo slučajno otrčala.

Kako je potpuno slučajno pobijedila na maratonu

Našla se tamo u ulozi trenerice zaposlenika jedne hrvatske korporacije, kaže došla ih je bodriti, zagrijati za utrku, biti podrška na utrci, malo potrčati s njima. "Nikad nisam ni otrčala neki maraton do kraja, jer uvijek sam bila u pripremi za Ironmana. Ne smijem trčati više od 30 kilometara, jer mi je Ironman za mjesec dana i slično, nisam smjela ići u trku ful gasom. Taj put kad sam pobijedila došla sam tamo i išla vidjeti koliko i što mogu. Prvo sam išla provjeriti tko je od cura na početku, i stvarno bilo je jedno četiri cure za koje znam da su mi konkurencija i da trče bolje od mene. Iako sam bila potpuno nepripremljena krenula sam trčati, noge su mi bile ful lagano. Dođem do nekog 35. kilometra, na njemu sam godinu prije stala, a taj put noge mi idu. 'Mrak, super, super, idem dalje'. Kako sam imala pratnju biciklista imala sam njihovu podršku. 'Cure su daleko iza tebe, daj još malo, daj još malo. Tako je to malo trajalo 10 kilometara. Zadnja dva kilometra bilo mi je jako teško, jedva sam čekala da dođe kraj", opisala je Željka.

Tomislav Kristo / Cropix

Kad je kraj došao bila je prva žena koja je prošla kroz cilj. Iako je na utrku došla bez hrane, odnosno energetskih gelova, iako kaže da je bila potpuno nespremna, to više misli na opremu potrebnu za utrku, a ne na fizičku spremu. Bila je u odličnom treningu. Objašnjava kako za tolike trkačke dužine natjecatelji moraju piti energetske gelove i to čak svakih pola sata. Budući da je došla bez ičega, pomogao joj je potpuni neznanac. Naš čovjek iz Švicarske je došao na Wings for Life utrku u Zadar. Došao je spreman.

"Trčao je sa mnom svih 35 kilometara i stalno mi govorio da sam prva žena. Kada smo došli do tog 35. rekao mi je: 'Trči do kraja, sigurno ćeš pobijediti. Prošle godine sam trčao s curom isto tako 35 u Beču i ta cura je pobijedila. I sad ćeš sigurno ti. Onda mi je ostavio svoja tri gela. 'Evo ti moja hrana imaš sigurnu pobjedu!' To me još dodatno motiviralo i možda sam zbog toga istrčala do kraja, svaka mu čast", prisjetila se Željka.

Duh pomaganja i bodrenja specifičan je i za Ironman, svjedočila je na svih 10 utrka da si natjecatelji međusobno pomažu. Dodaju vodu, ako netko ne uhvati, trče u parovima drže si tempo. "Ako ti je teško trčati, ne ide, netko ti pomogne. 'Ajde idemo, još malo, još malo!' To još malo ima još 20 kilometara...", pokušava opisati taj psihološki aspekt koji je na kraju svake takve utrke i presudan.

Ironman je, bez uvijanja to kaže, federacija je koja je usmjerena isključivo na zaradu. Startnine i godišnje licence dost asu skupe, a upravo zbog zarade utrke su sve masovnije. Ironman u Barceloni 6. listopada 2019. imao je oko 3600 natjecatelja, kaže Željka najveća utrka u povijesti Ironmana. "Jedna startnina je 600 eura, a na Havajima 900 dolara. To platiš samo da bi mogao nastupiti na utrci. Uz to sam plaćaš put, smještaj, svu potrebnu opremu. Kako god okreneš jedan Ironman košta oko 1000 eura", objašnjava Željka da ona kao Pro kategorija plaća godišnju licencu, a neke od troškova ipak ima pokriveno od sponzora. Tako recimo godišnje 'potroši' do šest pari tenisica, zna se da jedan par traje 600 kilometara.

Kako bi ipak uveli reda u masovnoj utrci, kreće se u valovima. Prvo kategorija Pro muškarci, zatim Pro žene. "Zatim svatko stane u svoju startnu skupinu. Netko kaže da pliva sat vremena, netko da pliva sat i deset minuta. Prije su kretali svi masovno, ali sada pogotovo je prevelika gužva. Osim toga Ironman je specifičan da se bicikl ne smije voziti u zavjetrini. U half i punom Ironmanu između kotača dva bicikla mora biti 12 metara razmaka. Ako se te udaljenosti ne držiš dobivaš kaznu od pet minuta", objašnjava Željka.

Postavila državni rekord otrčavši maraton s dijarejom

Zavjetrina, kako je dodatno pojasnila, znači da onaj biciklist koji se 'nakači' odnosno sakrije iza vanjskog, štedi energiju. Vanjski biciklist osjeća vjetar, muči se, a onaj koji je s kotačem iza - doslovno se šverca i štedi energiju. Osim predanog treniranja i posebne prehrane, smatra da je za ovaj posljednji izvrsni rezultat zaslužno i to što već ima bogato iskustvo. Deset utrka u nogama, zna što može očekivati, koje su faze, na što ne može utjecati. Najgori od svih Ironmana bio joj je u Veneciji 2016. i tada je srušila hrvatski rekord 9 sati i 44 minute.

Tomislav Kristo / Cropix

"U Veneciji sam cijelo trčanje imala dijareju. Ali od početka do kraja. Plivalo se u tom kanalu u Veneciji, gdje je dosta zagađeno. I dosta ljudi je na cilj došlo s proljevom, valjda kako smo popili tu vodu. Na biciklu je još dobro, jer si u vodoravnom položaju, ne osjetiš da ti trbuh puno radi. Ali zato me na trčanju baš uhvatilo. Uspravno stojiš, probava ti proradi, svako malo sam morala stati i otići na wc. Pa te frče, pa te muči. Ne možeš ništa ni pojesti kako inače možeš, to te dodatno iscrpi. Tad sam završila na hitnoj kad sam završila u bolnici. Na infuziji, dehidrirala sam totalno", prisjetila se Željka.

Osim ovih njezinih rekordnih Ironmana, koje je trčala ispod 10 sati, posebno je izdvojila i 'sveti gral' triatlonaca - utrku na dalekim Havajima. "Havaji su san svakog triatlonca i onaj koji kaže da ne želi otići tamo, mislim da laže. To je meka triatlona, to je kao da kažeš Roland Garros ili Tour de France, tako je nama trka na Havajima. Nisam imala velika očekivanja jer sam išla prvi put. Tamo je specifično vrijeme, vjetar jako puše, vlaga je jako velika, totalno drugačija klima nego kod nas. Stvarno sam završila 20. od svoje dobne skupine od žena, lijepo sam išla solidno", opisala je jedan od svojih dugogodišnjih ciljeva. Tu je utrku otrčala također 2016.

Žena koje su profesionalno uspješne u utrci Ironman u Hrvatskoj ima malo, ono što je u njihovom triatlonskom klubu interna šala je da se već nekoliko godina na 'tronu' izmjenjuju Željka i Sonja Škevin. Upravo je njezin rekord u Barceloni srušila Željka. "Rekla sam više ne idem na Ironman, ako Sonja ne ide brže, tek onda idem ponovo", smije se Željka.

Tomislav Kristo / Cropix

Zamolili smo Željku da nam ukratko skicira kako izgleda jedan njezin tipičan tjedan, što se treninga tiče. Napominje da intenzitet treniranja ovisi o sezoni, koliko se blizu utrka na koju se želi istrčati. Ponedjeljak joj služi kao dan za oporavak, to znači oko sat vremena plivanja i to je to što se tiče treninga. "Utorkom je obično malo jače plivanje i specifično trčanje ili neki primitak kisika (nešto kao intervalni trening). Po zimi trčim na traci, a ljeti vani - oko sat, sat i pol. U srijedu dobijem bicikl od dva do tri sata, to isto budu neki intervali uz to i lagano plivanje. U četvrtak je ponovno plivanje i trčanje, lagani bicikl. Petak je brick - spajanje bicikla i trčanja, po neki put zna potrajati četiri do pet sati. Subota je neko dugačko trčanje, to je long distance od 1,5 do tri sata, ovisi u kojem si dijelu sezone. Što se više trka približava i povećava se duljina trčanja. Dva tjedna prije trke to je 36 do 38 kilometara. Postepeno se diže... I zatim dugački bajk koji je između tri do šest sati. Recimo da je za Ironman uvijek bude 5,5-6 sati. Moram imati šest do sedam dugačkih vikenda trčanja i isto toliko bajka", precizirala je što je više mogla.

Suprug joj je podrška, ali trener ni u ludilu

Kako nađe vrijeme za toliko mnogo treniranja, uz posao, obitelj i život, kroz smijeh kaže da ni sama ne zna. Vikendima ciljano odrađuje te duže treninge kada suprug čuva sina, a preko tjedna uvelike se oslanjaju i na njezine roditelje."Može se ako se dobro iskoordiniraš. Treninge koje držim imam ujutro i navečer, u međuvremenu odradim treninge, kuham ručak, pokupim sina u vrtiću i budem s njim. Suprug je također trener, predsjednik je u klubu, trenira plivanje. I on je istrčao Ironmana i mogu reći da mi je velika podrška u svemu. Da nije on u sportu da nismo u tome skupa, ne znam kako bih uspjela, nema šanse. Divim se ljudima koji to mogu. Imam neke ljude koje treniram, koji su ekonomisti, nisu u sportu, i ljudi žele završiti Ironman. Ali od strane bračnih partnera nemaju nikakvog razumijevanja. Slušaju prigovaranja: 'Ti si non stop na treningu, ti ništa ne radiš, što će ti to u životu, to ti ne treba' . Mogu reći da je to onda stvarno teško", kazala je.

U njihovoj obitelji živi se sport. Sina vode na sve manje utrke sa sobom, lai na Ironmana ipak ne. Kaže Željka, sin je dosta zaigran i traži mnogo pažnje tako da ne može biti 'ful u utrci' i paziti na njega. U tim trenucima uskaču Željkini roditelji. Iako je u braku sa sportašem i profi trenerom, ne dolazi u obzir da joj on bude trener za Ironmana.

"Ne nikad", smije se. "Rastava braka odmah, to bi bilo samoubojstvo", nastavlja šalu dalje i dodaje da je suprug isto završio Kineziološki fakultet, ali nije profesionalan triatlon trener kakav je njoj potreban za vrhunske rezultate. Osim toga ako je 'dala otkaz' samoj sebi, može i 'ne zaposliti' supruga na isto trenersko mjesto. Iako startnine plaća po principu godišnje licence - s kojom ima pravo nastupati na koliko god utrka te godine želi, smatra da je do dvije utrke godišnje optimum.

Na Havajima se uvjerila u to da ne postoji gornja granica, zapamtila je čovjeka od 80 godina koji je nastupao već sedmi put i rasturio. "Nema dobne granice ako se dobro osjećaš. Ali moraš biti u sportu pola života, da se ne lažemo. Mislim da ne može doći netko sa 60 i reći kako želi završiti Ironman za godinu dana. Triatlon je sada postao hit, moda. Jako puno ljudi iz škola trčanja, misle da je triatlon lako završiti. Doslovno nakon šest mjeseci treniranja žele na Ironman", primijetila je Željka. Osim što je cijeli život u sportu, nakon plivanja, posvetila se disciplini triatlona. Od 2004. prošla je mnogo kraće utrke, sa zapaženim rezultatima, tek se nakon pet godina intenzivnih treninga odlučila okušati u Ironmanu. "Nije baš tako da ako si završio pet maratona i da ćeš nakon godinu dana moći i Ironmana. Triatlon je najbrže rastući sport u svijetu, postao je baš moda, na sreću. Ili na žalost, ako se uzme u obzir da ima sve više ljudi, koji nisu profesionalni sportaši, rade u uredima, i silno žele prečicom završiti Ironman. Ta je utrka kao neki prestiž", pojašnjava Željka.

Što se tiče njezine budućnosti smije se da si svaki put zada cilj i kaže si kad to ostvari prestaje. Tako je bilo i s Havajima, nakon što ih je otrčala mislila je više neće. Brzo se predomislila. Nakon toga otrčala ih je još tri. "Sada sam htjela otrčati ispod 9,30 sati. Iznenadila sam samu sebe, trenera i sve ostale. Nakon trke šaljem mami poruku: 'Mama napravila sam 9,19, gotova sam sa svojom karijerom, više ne treniram!' Sutra sam već surfala koju ću trku sljedeće godine. To je način života i jednostavno ne možeš prestati. I kad vidim te klince koje treniram, ne možeš da t eoni ne motiviraju, da te ne natjeraju d ai ti ideš dalje. Mislim da ću sljedeće godine ići na jedan", sa smiješkom je zaključila državna prvakinja u najduljoj triatlonskoj dužini.

triatlon

ironman

Željka Šaban Miličić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter