Životna priča hrabrih brata i sestre iz SOS sela

'Zacrtao sam si da ću svojoj djeci omogućiti bolji život nego što smo imali mi'


Valerija Bebek
10.05.2017.21:15
'Zacrtao sam si da ću svojoj djeci omogućiti bolji život nego što smo imali mi'
Privatni album

sažeto

Marija je imala 11, a Ivan devet kada ih je socijalna služba iz obiteljskog doma smjestila u SOS selo


Valerija Bebek
10.05.2017.21:15

"Bio je to 2002. godine, zapamtio sam datum jer je bio 12.12. i točno u 12 sati kada smo sestra Marija i ja prvi puta stigli u SOS Dječje selo", počeo je njihovu priču Ivan Kovač (23).

Te zime on je imao devet, a sestra 11 godina. Kao i svakog jutra svatko od njih spremao je školsku torbu, no tog dana stavili su sve knjige. Uz knjige u jednu vrećicu su stavili i nešto odjeće.

"Mislim da je svatko uzeo jednu majicu kratkih i dugih rukava tako i hlače. Ništa nismo uzeli. Sada se ni ne sjećam jesmo li nosili igračke i takve stvari", pokušava se prisjetiti Marija Livaja (25).

U sjećanju joj je više ostala urezana velika tuga. Otac je vidio da pakiraju odjeću, pitao ih je što rade. "Rekli smo da imamo tjelesni, ili nešto takvo", kazao je Ivan.

Zeljko Puhovski / CROPIX

Vlado Kos / Cropix

Njih dvoje su nekoliko mjeseci sa socijalnom službom dogovarali odlazak iz roditeljskog doma u Ladimirevce, SOS Dječje selo. Sve je započelo Marijinim rođendanom, na proslavu u njihovom domu u Bjelovaru došle su joj prijateljice iz razreda, a kada su vidjele u kakvim uvjetima žive ona i njezin brat rekli su to učiteljici.

"Roditelji su imali nekih perioda u životu, nije im bilo lako i prepustili su se alkoholu, nisu vodili brigu o nama kako treba", objašnjava Ivan. Škola je pozvala socijalnu službu i imali su niz razgovora u školi. Rekli su bratu i sestri da će morati otići od mame i tate.

"Dali su nam da izaberemo hoćemo li u udomiteljsku obitelj, klasičan dom ili SOS Dječje selo. Pokazivali su nam slike i objašnjavali kako se svugdje živi. Odabrali smo SOS Dječje selo", kazao je Ivan. Preplašeni brat i sestra završili su polugodište u školi, učiteljice u Bjelovaru ranije su im zaključile ocjene.

Tog dana, znali su da se pakiraju i odlaze iz kuće. Došli su pred školu, gdje su ih čekali socijalni radnici. Posjeli u auto i odvezli u Ladimirevce. Kada su stigli u selo prvo su se upoznali sa zaposlenicima od ravnatelja, preko psihologa, pedagoga do socijalnih radnika.

Privatni album

Zatim su ih odveli u njihovu kuću, gdje ih je čekala njihova SOS mama i ostala djeca, spremili su im ručak. "Taj prvi dan bili smo jako zbunjeni iako su nas divno dočekali svi. Od zaposlenika do ostale djece. Prvu noć koju smo proveli u svojoj sobi bili smo jako tužni, nije nam bilo svejedno, došli smo u nepoznatu kuću", pričala je Marija.

Tih dana dobili su krevet na kat u svojoj sobi sa svijetlo plavim zidovima. Svaki je imao radni stol i ormar. Sa SOS mamom išli su u kupovinu odjeće, jer nisu imali gotovo ništa svoje.

I sada kad me netko pita, teško mi je o tome pričati. Ali sada sam to prihvatio, naviknuo sam se. Sada kao odrastao shvaćam da nam je bolje bilo ovako nego da smo ostali tamo. Ali kada si dijete od devet godina i kad ti kažu da moraš otići od roditelja, nije ti lako.

U školi su se brzo prilagodili, upoznali su nove razrede i prije Božićnih praznika. Prvi Božić posjetila ih je starija sestra, ona je živjela u Zadru. "Bilo nam je divno što je bila s nama", kazala je Marija.

"Mnogo godina kasnije rekla nam je da je u tom periodu ona intenzivno razmišljala da nas uzme na skrb, ali nije imala financijskih uvjeta. Jako nam je puno pomogla i još uvijek pomaže", rekao je Ivan. Brat i sestra nastavili su život u SOS selu, sjećaju se igre s drugom djecom.

Stalno su se okupljali na igralištu, igrali nogomet, košarku, bili na ljuljačkama. Jako su ih veselila sva događanja koja su im organizirali, a toga je bilo puno. "Jedva smo čekali Dan sela.

Privatni album

U sedmom i osmom razredu smo kao bili veliki, pa su nam u podrumu kuće za goste napravili disko. Mogli smo plesati do deset, pola 11. Dobivali smo donacije, jedan Uskrs svako dijete je dobilo pet kila slatkiša. Išli smo na ljetovanja. Jako mi je teško izdvojiti što mi je najviše ostalo u sjećanju", kazala je Marija.

Oboje su bili odlični učenici, to im je donijelo nagrade, dobili su i jedan i drugi računalo, također išli su na nagradna ljetovanja.

I prije nego sam znao koju ću srednju školu ići, zacrtao sam si da želim fakultet upisati i završiti. I da imam bolji život nego što smo imali mi. I da ako jednog dana budem imao djecu da im mogu priuštiti nešto što ja nisam mogao imati.

Ono što je zacrtao kao dijete to je i ostvario. Ivan je danas student fizike i informatike u Osijeku. Nakon osnovne škole djeca iz SOS Dječjeg sela u Ladimirevcima sele u SOS Zajednicu mladih u Osijeku. Zbog udaljenosti srednjih škola od Sela, jednostavnije je da se presele u veći grad. U zajednicama živi do 15 djece u jednoj smještajnoj jedinici. Imaju odgajatelje koji se rotiraju po smjenama.

Prvo je u Osijek otišla Marija, upisala je Hotelijersko-turističku školu, zbog, kako kaže, ljubavi prema stranim jezicima. "To je bila odluka u zadnji čas, planirala sam upisati opću gimnaziju. Ali to je završila i naša sestra, a kako kasnije roditelji nisu imali novaca da studira, ostala je samo na gimnazijskoj maturi, bez zvanja. Nisam htjela da se i meni to dogodi", objasnila je Marija.

Privremena razdvojenost u tim godinama nije im preteško pala. Sestra se svaki vikend vraćala u selo, da budu zajedno. Ivan je tamo imao svoje društvo, već je i on bio u višim razredima osnovne škole.

Vlado Kos / Cropix

"A to je bila ta faza puberteta kada smo se znali i posvađati kao pas i mačka. Ja sam nekako prema njemu preuzela ulogu mame još i u Bjelovaru pa sam mu znala prigovarati. A u toj fazi naravno sve ti smeta. Brzo je to prošlo", sa smijehom se prisjeća Marija.

Za sebe kaže da je iznimno emotivna i uvijek je imala potrebu razgovarati o onome što joj se događa i što osjeća, zato joj je podrška u selu i zajednici bila neprocjenjiva. Tamo je oko sebe imala psihologe, pedagoge, socijalne radnike, SOS mamu, SOS tete - mnogo stručnih ljudi s kojima je mogla razgovarati.

I ja sam bila u toj fazi puberteta, kao i sva djeca, i ona koja žive s roditeljima. I sve što ti kažu je glupo i bez veze. I hvala mojim odgojiteljima što su imali razumijevana. Treba slušati savjete, prihvatiti sve što ti selo i zajednica pružaju. I materijalno i nematerijalno. Koliko god ti se čini da je teško jer nemaš nekog svog, biološkog, opet tamo je hrpa ljudi koja je tu za tebe. Mislim da djeca koja tamo odrastaju stvarno mogu sve, mogu napraviti što žele.

Ona danas živi u Zagrebu. Udana je i ima dvoje djece. Nakon srednje škole otišla je u Zadar, kod sestre. Tamo je radila i studirala predškolski odgoj. Trenutno studira u Čakovcu na izvanrednom studiju ranog i predškolskog odgoja. 

Zeljko Puhovski / CROPIX

Uz učenje brine o sinovima Lovri (3) i Toniju (1,5) uz to s njima je često Lukas, sin iz muževog prvog braka.

"Moji planovi se vežu u djecu. Unatoč puno obveza koje imam oko sinova kroz dan, uspijem se posvetiti i fakultetu kojeg mi je cilj čim prije završiti. Voljela bih imati još jedno dijete. Nadam se da ću se nakon završetka fakulteta uspjeti zaposliti", kazala je Marija.

Ivan je u Osijeku. U slobodno vrijeme obilazi sestre i nećake, druži se s djevojkom. Planira završiti fakultet, iako je na njegovom sveučilištu taj studij samo profesorski smjer, nada se da će se zaposliti kao programer. Za vrijeme školovanja SOS selo plaća mu smještaj.

"I sada me brine što kasnije. Ja nisam naslijedio ni stan, ni kuću. Ne znam gdje ću biti dok se ne zaposlim. Mogu se osloniti na sestru pa njoj biti na teret. Sada još imam podršku Sela i dobro je", kazao je.

Nakon studija volio bi nastaviti školovanje, upisati poslijediplomski studij. "Shvatio sam da ne treba previše razbijati glavu s onime što je bilo, što se događalo u djetinjstvu. Treba gledati naprijed, nešto stvoriti, svojim rukama. Može se to, treba truda i vremena. Ali jako je dobar osjećaj kada u nečem uspiješ, posebno i kada drugi to primijete", zaključio je Ivan.

Ivan i Marija trenutno sudjeluju u kampanji 'Ponosi se sobom' kojom Udruga SOS Dječje selo Hrvatska obilježava 25 godina postojanja. Više infomracija o samoj kampanji i uključenju u istu možete pronaći OVDJE.

SOS Selo

Ladimirevci

Ivan Kovač

Marija Livaja

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter