ovo je žena zmaj

Upoznajte arhitekticu koja ruši Guinnessove rekorde: 'Na Paklenici sam zbog nevremena 10 sati zaglavila na stijeni, a najveći strah sam osjetila na najvišem vrhu u Austriji'


Valerija Bebek
26.09.2019.12:30
Upoznajte arhitekticu koja ruši Guinnessove rekorde: 'Na Paklenici sam zbog nevremena 10 sati zaglavila na stijeni, a najveći strah sam osjetila na najvišem vrhu u Austriji'
Vitomir Maričić

sažeto

Lidija Lijić iz Splita drži nekoliko rekorda u ronjenju na dah, uz to bavi se i alpinizmom i pilotira avionom


Valerija Bebek
26.09.2019.12:30

Ona je arhitektica koja nakon rada u uredu osvaja Guinnessove rekorde, roni na dah, bavi se alpinizmom i pilotira avionom. Lidija Lijić kaže da sve što radi su zapravo 'vertikalna kretanja'. "Nakon sati provedenih pred kompjuterom, imam potrebu izbalansirati se, recimo to tako. Svjetski rekordi, osvojena prvenstva samo su posljedica posvećenosti toj  strasti za kretanjem, ljubavi prema boravku u vodi", kazala je u razgovoru za 100posto ova fascinantna Splićanka. Arhitektica je postala jer voli slobodu i kreativnost, međutim uredski način života koji dolazi s tim zanimanjem nije joj baš po volji. Zato svaki slobodan trenutak provodi u prirodi. "Ona me inspirira, a posao mi daje alate kojima ću to prenijeti u nešto opipljivo", rekla je.

Žena u ekstremnim sportovima nije prečesta pojava, pogotovo kada je uspješna u toliko različitih disciplina – i vodene i penjačke. "Kao dijete sam se bavila tenisom, ali me okvir teniskog terena nije zadovoljavao. Više od sportskog izazova, moji motivi bavljenja sportom su boravak u prirodi", objasnila je koji je njezin prvi doticaj sa sportom.

Prvo što je svjesno poduzela kako bi spojila ljubav prema sportu i prirodi je sportsko penjanje. "To me i nekako dovelo do težnje za penjanjem na najviše alpske vrhove, pa je tu počeo alpinizam. U isto vrijeme, ronila sam na boce i tražila neki intimniji način boravka u moru. Tu sam otkrila ronjenje na dah i želju da ostanem duže ispod površine, zaronim dublje. Tako je počeo natjecateljski dio sporta", nabraja Lidija.

Vitomir Maričić

Kao da pomicanje vlastitih tjelesnih granica nije dovoljno, Lidija je odlučila da želi i letjeti, ali da želi sama upravljati avionom.

"Osim vode, zrak je moj omiljeni element, zato sam postala pilot jedrilice. Boraviti u zraku, prolaziti kroz oblake, osjećati strujanja u atmosferi, gledati ljepotu Zemlje iz ptičje perspektive, nešto je što nisam htjela propustiti. Osim toga, zimi volim otići na skijanje, sjesti na bicikl i loviti vjetar u lice, jahati po nekoj finoj divljini, trčati po Velebitu", kazala je Lidija i odmah dodala da njezin dan uvijek ima premalo sati. U principu more joj je uvijek imperativ, pogotovo ljeti kada trenira dubinu za nadolazeća prvenstva.

"U zimskim mjesecima, lijep dan znači odlazak u planinu ili penjanje, ako puše bura, letenje. Uglavnom su vremenski uvjeti, to što će definirati aktivnost za taj dan“, smije se i objašnjava kako uvijek vrti vremensku prognozu jer ona određuje kako će provesti vrijeme. "Radni dan obično izgleda tako da jurim s posla, na bazen, pa u dvoranu ili na Marjan. Nakon svih obaveza, na kraju dana, volim pustiti dobru muziku i opustiti se uz knjigu". 

Ivana Orešić

Mnogo aktivnosti,  mnogo natjecanja, no Lidija nema straha, barem ne onog od neuspjeha. Kaže kako neuspjeh ne postoji. "Naučila sam da je svaki proces,  planiranje, trening, uloženo vrijeme, put do realizacije, prostor za uživanje. Nebitno je, je li na kraju toga puta stoji uspjeh ili ne. Počela sam cijeniti i same činjenice što se natječem na svjetskom prvenstvu - proces od ideje do realizacije... Mislim da premalo cijenimo energiju, odvažnost samog pokušaja. Kod velikih projekata, kao što su usponi, zaron ispod leda, zaron u Himalaji, cilj je uživati u trenutku, ostati živ i neozlijeđen, sve drugo je dodatno", pojasnila je Lidija.

No to što joj pobjeda ili dobar rezultat nije sam po sebi cilj i zato nema straha od neuspjeha, ipak ne znači da se ničega ne boji. "Neki od najvećih strahova doživjela sam prelazeći vrh Grossglocknera, vrh po kojem se kreće prevelika skupina neiskusnih ljudi, mala greška može biti kobna. Strah sam doživjela i u Paklenici penjući smjer od 350 metara, gdje smo zaglavili 10 sati na kiši i vjetru. Najveći od svih ipak je bio prvi samostalni let. Zanimljivo, ali sve te strahove kasnije pretvorim u neka druga osjećanja, ostaju samo iskustva i činjenica da ste malo snažniji, drugačiji nego prije", opisala je.

Zaglavili na stijeni i čekali da nevrijeme prođe

Doživljaj na Paklenici bio je prije desetak godina, penjali su se na smjeru koji se zove Mosoraš, to je dužina od 350 metara koja nije sama po sebi zahtjevna prisjeća se Lidija. "Međutim ulovila nas je kiša, s olujnim nevremenom, stijena je postala skliska i sve što je bilo lako penjivo, više se nije moglo ispenjati. Tako da smo zaglavili na nekom dijelu stijene i čekali da nevrijeme prođe. Bilo je gotovo nemoguće izaći sve je bilo mokro i sklisko, malo po malo smo nekim metodama se pokušavali izvući da ne bi zvali GSS. Na sramotu", smije se Lidija koja je već tada bila učlanjena u penjački klub.

Vitomir Maričić

Bilo je to svibnju, na proljeće, išla je s partnerom, kao i svaki put na sportsko penjanje ide se u paru. Na njihovom smjeru bilo je još naveza, partnera koji su se penjali, oni su se uspjeli spustiti dolje, Lidija i njezin partner su odlučili a će ispenjati do kraja, jer je tada kraj bio bliže. "Ostali smo u nekom dijelu zaglavljeni. Kasnije kad je kiša prestala pomalo smo se spuštali, bilo je teško. Bilo je već 10 navečer kada smo se spustili, ispalo je to neko noćno penjanje. U procjeni rizika smo zaključili da će biti naporno, ali da vladamo situacijom", kazala je Lidija. Sa sobom su imali laganu odjeću i lagan ruksak, a došli su i do kraja zaliha s vodom.

Iako je iscrpljujućih 10 sati na stijeni ipak izazvalo određeni strah, danas kaže da su to za 'outdoor' sportove uobičajene stvari, jer se iznimno ovisi o vremenu. "Lijepo vrijeme u planini je kao bajka, u sekundi se vrijeme promijeni i može nastati riskantna situacija, to treba imati na umu", kazala je.

Druga izazovna situacija ostala joj je u sjećanju na Grossglockneru, što je najviši alpski vrh u Austriji. To je alpinistički smjer koji u nekim dijelovima ulazi u penjački, objasnila je. "Nisam sigurna da je to uopće najzahtjevniji alpinistički smjer koji sam ispenjala, ali je u kombinaciji s komercijalnim penjanjem, turama koje se vode na vrh, u kojima sudjeluju neiskusni ljudi. Taj vrh je širine jednog čovjeka da prođe, imate ljude koji četveronoške od straha hodaju po tom vrhu i vi ih morate zaobilaziti. Situacija koja ne bi bila tako zahtjevna tu postane situacija visokog rizika. Imate tamo i stupova na kojima se osiguravate konopom, doživjela sam da ljudi prolaze i izvade mi konop, osiguranje. Prošla sam jednu dionicu puta apsolutno neosigurana. Ako u jednom trenu izgubim ravnotežu padam dolje na trg u Švicarskoj", opisala je Lidija zašto joj je taj uspon bio najizazovniji.

Vitomir Maričić

Pohod na Guinnessov rekord ova je odvažna Splićanka nazvala – simpatičnim snom. Zaron ispod leda je došao iz želje za igranjem s mjehurićima zraka zarobljenih u ledu. S pragmatične strane takav je pothvat bio odličan način za privlačenje medijske pažnje i potencijalnih sponzora.

Ponovno na Gunnessov rekord?

"Budući da se radilo o preronu udaljenosti, koja je daleko ispod mojih mogućnosti, odlučili smo to realizirati u projekt Arctic breath. Osim izazova boravka na temperaturi ispod nule, uz uobičajene treninge i pokoji zaron u zaleđeni Jarun, nisam se dodatno pripremala. Rekla bih da je projekt bio veći izazov po organizacijskom pitanju. Trebalo je naći mjesto na kojem je led dovoljno debeo da se po njemu može hodati, izbušiti rupe u ledu, imati ronioce koji će me pratiti. Budući da je postavljen novi rekord, voljela bih ponovo zaroniti ove zime, što će ovisiti o sponzorima i uvjetima", kazala je Lidija.

Robert Matić

U ronjenju, za razliku od alpinizma, mnogo je veća kontrola situacije samog sportaša. Međutim u postavljanjima svjetskih rekorda, kako i sama riječ kaže, tada je netko tko to radi po prvi put. "S medicinske strane ljudsko tijelo je neistraženo u tom smislu. Boravak pod vodom, pod povišenim pritiskom još uvijek nije sasvim medicinski objašnjen. Hoće li to nekad imati neke posljedice to se još ne zna. Tu je na djelu to pomicanje ljudskih granica u sportu, a medicina još  uvijek kaska za time", rekla je.

Kaže da joj ideje samo dolaze i pita se nemaju li svi ljudi neke slične ideje i izazove u svojim domenama, nečemu u čemu su strastveni? "Valjda samo ta radost  mogućnosti me motivira da to stvarno i napravim. Meni je to šala, zezancija, igra snova, ne doživljavam to kao nešto posebno. Iako svakom projektu pristupam ozbiljno, svjesna da i najmanja pogreška može ponekad biti kobna. Da budem iskrena, više se divim ljudima, koji imaju prave životne probleme i prežive. Čitamo o njima svaki dan", kazala je Lidija.

Za svakoga tko bi se želio početi baviti ronjenjem i alpinizmom preporučuje da se shvate ozbiljno, jer osim želje potrebna je adekvatna edukacija i praksa. "Svakako bih preporučila osnovni tečaj, kako ronjenja tako i alpinizma. Sve ostalo se dobiva praksom. Ronjenje samo po sebi nije opasna aktivnost, opasan je način na koji se prakticira", kazala je i dodala da oko tečajeva ronjenja može i konkretnije pomoći.

Vitomir Maričić

Kao i u sportskom penjanju i u ronjenju na dah trebalo bi se time baviti u paru. S time da se u zaron u more ide sam, roni se po konopu, vertikalno dolje. "Nema kraj nas nikoga s bocama, u zaron se ide sam. Partner je gore u barci i on je tu najviše za osiguranje pri izronu koje je uvijek najkritičniji dio. Na cilju ste izmoreni, zaron traje tri minute, prevalite 200 metara i na kraju ste već na izmaku snaga, tada dolazi do fizičkog iscrpljivanja. Zato je ključan partner na barci da uskoči ako nešto krene po zlu", objasnila je Lidija.

U društvu s Bridget Bardot i Pierce Brosnanom

Najdraža mjesto za penjanje je Paklenica, nakon toga Tajland. "Što se tiče ronjenja Crveno more je najbogatije, Karipsko toplo i prozirno, Jadran ima neku mistični ljepotu, sanjam o Tongi i ronjenju s kitovima", suzila je izbor za nas.

Lidija Lijić postala je prva ambasadorica u hrvatskom ogranku Sea Shepherdsa, to je međunarodna organizacija za očuvanje mora koja kroz svoje aktivnosti izravno djeluje na obranu životinja te na očuvanje i zaštitu svjetskih Oceana od nezakonitog iskorištavanja i ekološkog uništenja. Organizaciju je osnovao Paul Watsona, a danas djeluje po cijelom svijetu. Neki od ambasadora su i Brigitte Bardot, Sean Connery, Pamela Andreson, Pierce Brosnan.

Vitomir Maričić

"Trenutno djeluju u akcijama diljem svijeta, a osnivanje hrvatskog ogranka je nešto na što sam ponosna. Kao i svi Oceani, i Jadran vapi za zaštitom.  Porast turizma, charter brodova, samim time i količina smeća u moru, izlov ribe, plastika, zaostale mreže u moru, neke su od tema kojima ćemo se baviti.  Krajem listopada u Zagrebu ćemo uz prisustvo CEO-a Alexa Cornelissena  i nadamo se brojne goste bitne za ovu tematiku, predstaviti  rad Sea Shepherds-a i planove vezane za hrvatski ogranak. Više o svemu će biti objavljeno na našoj Facebook stranici Sea Shepherd Croatia. Svačija podrška je dobro došla", objasnila je Lidija.

Osim aktivnosti kao prva ambasadorica Sea Shepherda Hrvatske ove zime možda postavi novi rekord ispod leda, pripremat će se za Europsko bazensko prvenstvo, pa dubinsko prvenstvo. Njezina dugoročna želja je da napravi seriju emisija o podmorju i tako ljudima približi svijet s one strane površine.

Vitomir Maričić

Vitomir Maričić

Vitomir Maričić

Privatna arhiva

ekstremni sportovi

ronjenje na dah

ronjenje

Lidija Lijić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter