TEK SAD VIDIM KOLIKO SAM BILA RAZMAŽENA

U tridesetima sam donijela ludu odluku - ne želim više živjeti u gradu! Prodala sam stan, kupila koze i otišla sama živjeti u kamp kućicu u Istri


Vedrana Sunko
07.06.2019.21:00
U tridesetima sam donijela ludu odluku - ne želim više živjeti u gradu! Prodala sam stan, kupila koze i otišla sama živjeti u kamp kućicu u Istri
Privatni album

sažeto

Hela Liverić (42) je prije 10 godina prodala stan, kupila prvih 25 koza i preselila u kamp kućicu u selo Šumber pored Labina. Danas je ponosna vlasnica farme Driade


Vedrana Sunko
07.06.2019.21:00

Mnogi prijete da će ostaviti sve i otići čuvati ovce ili koze, a samo rijetki znaju da vjerojatno nema težeg i lošije plaćenog posla od toga. Ja sam si to zaista i priuštila.

Bilo je to prije nekih 10 godina, nalazila sam se u prijelaznoj fazi, ostavljala sam jedan posao i bila u zrakopraznom prostoru, a kako sam se prije toga bavila ekološkom poljoprivredom kao voditeljica Eko centra Mavrović, život u prirodi sa životinjama mi se uvukao pod kožu.

Shvatila sam da više nipošto ne želim živjeti u gradu. Imala sam malu ušteđevinu, prodala sam stan u Rijeci i naslijedila od roditelja zemlju. To mi se činilo kao idealna prilika za ostvarivanje mog sna. Kupila sam 25 koza, o kojima apsolutno ništa nisam znala i sama samcata preselila u Šumber u blizini Labina.

To je sve bilo dosta ludo i nepromišljeno. Cijeli sam život živjela u gradu, po struci sam primalja, radila sam u kućnoj njezi, neko vrijeme i na projektima različitih nevladinih organizacijama, a u Eko centru Mavrović sam se bavila biljnom proizvodnjom, edukacijom i istraživanjima. 

Prvi put sam se susrela sa stočarstvom tek kad su stigle moje prve koze.

Privatne fotografije

Odvela koze na ispašu i sve ih izgubila

Neću nikad zaboraviti taj dan kad mi je kamionom stiglo 25 prvih kozica. Gledam ja njih i gledaju one mene i mislim se šta sad, šta je meni ovo trebalo...

Nikakva iskustva s kozama nisam imala, a oni koji jesu su svoje znanje čuvali kao da je nekakva tajna. Tada sam se zaklela da ću pomagati ljudima i pomažem svakom tko ima koze da mu se ne dogodi ono što se meni događalo.

OSTAVIO JE CIVILIZACIJU I ŽIVI U ŠUMI Bio sam vojnik, vozio sam Harley Davidsona i nemilo trošio, a nisam bio sretan. Sad nemam skoro ništa, ali imam sebe

To je bio totalni šok, ja sam njih tjedan dana držala zatvorene u štali, davala im jesti sijeno i bojala se tih njihovih rogova i pogleda. Nisam znala hoće li me ugristi, nisam znala što s njima. Jedan dan sam otvorila vrata i stala pred njih i mi smo se tako samo gledale, a onda je Tanja, njihova predvodnica, krenula prema meni i tako je počelo naše prijateljstvo.

Privatne fotografije

Da sam znala da će taj početak biti toliko težak ne znam bi li se u to bila upuštala. Imala sam podršku obitelji i prijatelja, koji su doduše mislili da sam luda, no bili su uz mene, iako nisu znali kako mi pomoći jer to su sve gradski ljudi.

Svašta mi se događalo, jednom sam odvela koze na ispašu i sve ih izgubila. Zvala sam policiju, Radio Labin, sve koga sam mogla, skoro i Gorsku službu spašavanja i dok sam ja tako paničarila, zivkala i plakala, koze su mi se samo pojavile iza leđa, same su se vratile, one su mene vjerojatno cijelo vrijeme vidjele i došle mi se javiti 'tu smo, ne plači'.

Privatne fotografije

Bilo mi je užasno teško kad sam tek počela živjeti sama na selu, sve je išlo naopačke, uključujući i vrijeme. Očaj me ulovio, pitala sam se hoću li izdržati, al nije bilo druge. Tamo su već bile životinje i morala sam ostati zbog njih. Živjela sam u kamp kućici, no toliko je puhalo da se stalno ljuljala i tresla pa sam je spremila u štalu i tako sam živjela više od godinu dana. 

Paralelno sam krenula graditi kuću, prijatelji su mi dosta pomagali oko toga. No i to je išlo vrlo sporo, uzmeš kramp i kopaš, pa kupiš jednu vreću cementa pa drugu i tako malo po malo sagradila sam si mali prostor u kojem i danas živim.

Te je zime znalo biti minus 15 stupnjeva sa snažnim udarima bure. Voda se u cijevima zaledila, sjekirom sam lomila led iz okolnih bara i vozila ga doma u tačkama pa na vatri otapala i kuhala čajeve da napojim koze jer im je bilo previše hladno.

Morala sam svaki dan u kantama tegliti oko 500 litara, voda se prolijevala po meni i istog trenutka ledila, bilo je strašno.

Privatne fotografije

Kao i uvijek bilo je problema i s kozama. Sama sam odradila prva jarenja, a do tada nisam imala iskustva s tim. Kad koza počne porod ona dođe, traži pomoć, bleji i zove me. Bilo je tu situacija kada bi se jare zaglavilo pa ga spašavaš, to su iznimno emotivni trenutci. Koza nakon poroda prvo poliže jare i onda dođe tebi i počne te lizati i zahvaljuje ti, ne možeš ne proplakati od siline emocija.

Svi misle da je na farmi miran život, no emocije i događanja su vrlo intenzivni, proživljavaš ekstremu sreću i tugu. Bude teško, pogotovo kad ti umre koza.

Online poduke iz mužnje

Sjećam se svoje prve mužnje, nisam imala nikoga tko bi me naučio kako se to radi pa sam gledala snimke na internetu. Toliko su me boljele tetive i prsti su mi bili skvrčeni od upale da drugi dan nisam mogla musti.

Morala sam ih nekako pomusti da im olakšam vime pa sam u jednom trenutku ih počela cuclati i pila to mlijeko, ali kasnije više nisam mogla. Na kraju sam pukla i kupila muzilicu za koze. Spasilo me. 

Danas imam 250 koza, svakoj znam ime i razlikujem ih po karakteru. Meni su moje koze najveće prijateljice i odgajateljice, naučile su me da budem uporna i vrijedna da nema spava mi se, umorna sam, gladna sam, žedna sam, gadi mi se ili joj ja to sada ne bi, toga naprosto nema i u svakoj situaciji ja moram funkcionirati.

Ne želim čekati penziju za svoje želje

Ljudi misle da se mora dogoditi nešto loše do odeš čuvat koze na selo ili da moraš otići u penziju. Ja sam to napravila naprosto jer mi je to bilo ispunjenje sna. Ne želim provesti penziju čuvajući koze, nego želim provesti život u prirodi.

Privatne fotografije

Nikad mi nije bilo teško u životu kao od kada imam farmu, ali nikad mi nije bili ni toliko lijepo. To me iskustvo izgradilo kao osobu kakva sam danas i ne bi to mijenjala ni za što. Ne znam što bi mi se to moralo dogoditi u životu u gradu da postanem ovakva kakva sam danas. 

Nekoć su ljude slali u vojsku da se očeliče, po meni svaka osoba treba otići na Velebit godinu dana s dvije ovce i preživjeti.

VIDEO: SJEĆATE LI SE POLJOPRIVREDNIKA KOJEMU KRADU JABUKE? Svestrani Tvrtko Gačić uzgaja voće na 8 hektara zemlje, ima uspješnu tvrtku, a snima i motivacijske govore i ide mu odlično

Znam biti u problemu sama sa sobom kad razgovaram s prijateljima koji su u gradu i onda shvatim koliko je njima dobro te da nisu svjesni koliko su njihovi problemi smiješni. Današnja Hela bi najradije išamarala onu Helu koja je živjela u Zagrebu, tek sad vidim koliko sam bila razmažena. Moj život danas ovisi o prirodi koja zna biti nemilosrdna i može te dokrajčiti jednim potezom.

Prije dvije godine me poskok ugrizao za zadebljanje cipele. Da nisam imala visoku cipelu, bila bih umrla sama par kilometara daleko od kuće, u šikari, gdje me nitko ne može pronaći.

To su neke opasne situacije za koje misliš da ti se neće dogodit, no događaju se, nema milosti. Isto tako i  sa strojevima nema zezancije. Budući se financijski krpam kako znam i umijem, posjedujem samo strojeve koje su mi ljudi donirali, a svi su stari negdje između '76. i '78. godišta. Takvi strojevi su vrlo nepredvidljivi i potrebna je samo sekunda nepažnje da ostaneš bez ruke pa i života.

Ne mogu više riskirati s EU fondovima

Plan mi je napraviti samoodrživu farmu, koja može samu sebe financirati svojim proizvodima. Za sada živimo od prodaje kozjeg mlijeka, jogurta, sira i skute. Sve to ide dosta sporo i skromno. Kupi se čavao, daska, koliko se već može i ide se naprijed. Neću više ni pokušavat dobiti potporu iz EU fondova jer previše novaca potrošim na pripremu i apliciranje, a ništa se ne dobije. Više ne mogu riskirati, radije novce ulažem u farmu.

Privatne fotografije

Napravili smo i malu proizvodnju bio povrća, uglavnom za vlastite potrebe. Ove godine nam je cilj proširiti siranu. Sada imamo 100 do 150 litara mlijeka dnevno, a planiramo doći do 400 ili 500 litara. Kad to postignemo, bit ćemo potpuno samoodrživi i moći ću zaposliti još ljudi i pružiti životinjama još bolje uvjete. Sada imam samo jednog radnika. Trošimo puno struje i vode pa su nam i računi veliki, zapravo nas svaka donacija jako razveseli i pogura naprijed.

Privatne fotografije

Ovo sada je čisto preživljavanje, a ponekad i skapavanje. Zimi mi se zna dogodi da nemam što jesti.

Uvijek mi je važno da imam novce za veterinare, hranu i lijekove za životinje te račune. Ja sam sebi na posljednjem mjestu pa znam nemati ni za cipele. 

Neka gospođa mi je jednom rekla da mi je sir skup, u tom trenutku prošle su mi je kroz glavu sve moje životinje, porođene koze, sjeno koje sam sama pokosila i na ruke prebacila, ruke natečene od mužnje mlijeka, teglenja vode, suze prolivene zbog smrti najdražih životinja, liječenje njihovih i svojih ozljeda… Tada sam joj rekla "Znate što, vi ste potpuno u pravu, taj sir ne može imati cijenu i ne može se realno naplatiti. Izvolite, zato vam ga sada poklanjam."

Istra

poduzetništvo

Farma

Koze

Hela Liverić

newsletter

Prijavite se na Newsletter