TUŽNA ISTINA O KAMIKAZAMA

Tukli su ih i izgladnjivali kako bi dali život za domovinu, prije prisilne smrti recitirali su pjesmice


Vedrana Sunko
05.08.2019.18:00
Tukli su ih i izgladnjivali kako bi dali život za domovinu, prije prisilne smrti recitirali su pjesmice
Profimedia

sažeto

Posljednja je bila bitka na Okinavi u koju je poslano 1465 zrakoplova, a samo 14 posto je pogodilo ciljeve


Vedrana Sunko
05.08.2019.18:00

Prvi službeno zabilježeni napad kamikaza dogodio se 25. listopada 1944. i to kod zaljeva Leyte. Zapravo, ovakva strategija već je dugo bila poznata u japanskoj avijaciji, a prvi ju je primijenio poručnik Fusata Iida u napadu na Pearl Harbour, koji je namjerno oborio svoj avion u mornaričku bazu. Prijateljima je obećao da ako ga slučajno pogode, svoj avion usmjeriti u 'važnu neprijateljsku metu'. 

Profimedia

Tek kad je Njemačka počela gubiti i kad je američka pobjeda nad Japanom postala pitanje dana, japanska vojska počela je razmatrati slanje vlastitih ljudi u samoubilačke akcije i to je postala njihova strategija. Čak i u Japanu, malo tko je vjerovao da postoji način da se dobije rat, ali borili su se iz straha od američkih zahtjeva za "bezuvjetnom predajom". Vjerovali su da bi ipak moglo doći do pregovora ako bi saveznicima zadali bolne udarce. Prvi put ideju o kamikazama iznio je kapetan Motoharu Okamura i to 15. lipnja 1944. godine. „U našoj sadašnjoj situaciji, čvrsto vjerujem da je jedini način da okrenemo situaciju u našu korist ta da posegnemo za kamikazama", rekao je Okamura viceadmiralu Takijiru Onishiju, zapovjedniku 1. zračne flote.

"Osigurajte mi 300 aviona i ja ću preokrenuti ishod rata. Nema drugog načina", obećao je. Okamura i Ōnishi pobrinuli su se da sve izgleda vrlo dramatično. Avione su opremili s bombama od 250 kilograma eksploziva, koje su ugradili u nos aviona. Kada bi se obrušili na metu izbila bi eksplozija koja bi, ukoliko je avion bio dobro usmjeren, mogla onesposobiti nosač aviona ili ga čak potopiti. Nazvali su se 'kamikaze' što na japanskom znači "božanski vjetar". Izraz se koristio od vladavine Kublai Khana u 13. stoljeću, kada su tajfuni raspršili Mongole koji su pokušali izvršiti invaziju na Japan. Poput tih naizgled natprirodnih sila, japanski su piloti trebali također spasiti svoj narod od uništenja.

Kad je viceadmiral Ōnishi prvi put stao pred vojnike, svi prisutni su se dobrovoljno javili. U japanskoj propagandi ovo je bio dokaz da su Japanci voljni umrijeti za svoju zemlju; ali stvarnost je bila sasvim drugačija što se vidjelo i iz pisama i dnevnika ljudi koji su morali otići u smrt. Vojska je s ponosom izvijestila da je, poručnik Yukio Seki, kad su ga pitali bi li vodio jedinicu kamikaza, odgovorio 'Molim vas, postavite me na to mjesto!" Ali privatno Seki je priznao da se dobrovoljno javio samo zato jer je znao da nema izbora. "Budućnost Japana je mračna ako je prisiljena ubiti jednog od svojih najboljih pilota", ogorčeno je rekao Seki ratnom dopisniku. "Ne idem u ovu misiju za cara ili za carstvo ... idem jer mi je bilo naređeno."

Mnogi piloti kamikaze dijelili su njegovu ogorčenost zbog tog jer su znali da idu u neizbježnu smrt, iako je na papiru izgledalo kao da se javljaju dobrovoljno. Drugi je svojoj majci napisao: "Ne mogu si pomoći, plačem kad pomislim na tebe, mama. Kad razmišljam o nadama koje si imala za moju budućnost... osjećam se tako tužno jer ću umrijeti a da ne učinim ništa što će ti donijeti radost." Pilot Irokawa Daikichi, zapisao je u svoj dnevnik da su ga tijekom treninga redovito tukli i izgladnjivali. Uskraćivali su mu hranu, a ako bi samo i posumnjali da je nešto jeo, opet bi ga krvnički tukli. "Bio sam toliko izudaran da više nisam mogao ni gledati niti sam išta osjećao dok sam ležao na podu. U trenutku kad sam ustao, opet me udario .... u lice 20 puta, a unutrašnjost usta bila mi je isječena od vlastitih zubiju."

Pilote kamikaza prebijali bi za bilo kakvu vrstu nelojalnosti. Tjeralo bi ih se da recitiraju pjesme na arhaičnom japanskom, a ako bi pogriješili svaki put bi ih udarali da bi padali s nogu. Tako su im malo, po malo ubijali bilo kakvu vlastitu volju. Prije no što bi ušli u avion, dobili bi senninbari – pojas s 1000 vezova a svaki vez izvezla bi po jedna žena, kao zahvalnicu što će dati život za domovinu. Poput samuraja prije njih, recitirali bi pjesmu o smrti. A onda bi popili po čašu sakea s kolegama s kojima bi poletjeli u smrt.

Ujutro, 25. listopada 1944., eskadrila od pet japanskih pilota na čelu s Yukio Sekijem uzletjela je iznad zaljeva Leyte na Filipinima. Amerikanci su bili potpuno nespremni za ono što se trebalo dogoditi. Počeli su gađati japanske avione, ali nisu imali pojma da pogođeni neće pokušati izvući živu glavu bijegom. Ovi su zrakoplovi nastavili napadati. ali još uvijek su bili navikli na neprijatelja koji će se, jednom onesposobljen, pokušati vratiti kući.

Profimedia

Prvi pogođeni avion usmjerio se prema zapovjednom centru broda Kitkun Bay, ali je promašio metu i eksplodirao na pisti, te se otklizao u more. Brod je bio oštećen, ali je mogao ploviti. Sljedeća dva pilota prošla su još gore. Letjeli su prema brodu Fanshaw Bay, ali obojicu su pogodili protuavionskom vatrom prije no što su uspjeli oštetiti brod. Posljednje dvije kamikaze izvele su svoj ludi napad prema trećem brodu 'White Plains' pod jakom vatrom. Jedan od aviona i to onaj kojim je upravljao Seki, naglo je skrenuo i zaletio se u palubu broda 'St. Louis'. Eksplozivi u nosu Sekijevog aviona je detonirao i golemi nosač aviona od 8.000 tona odjednom je planuo. Na brodu je bilo 889 ljudi. Poginulo ih je 100. Prvi eksperiment s kamikazama pokazao se uspješnim. 

Tijekom rata, tisuće muškaraca žrtvovalo je svoje živote, prema podacima Japanaca tako je poginulo 4.000 pilota, a prema američkim podacima ih je bilo 2.800. Posljednja je bila bitka na Okinavi u koju je poslano 1.465 zrakoplova. Iako je samo 14 posto pogodilo ciljeve prema nekim podacima oni su bili odgovorni za 80 posto američkih gubitaka u posljednjoj fazi rata. Razlog za ovako slabi postotak uspješnih napada je i taj što su regrutirali sve mlađe ljude, pa često puta i dječake koji su netom postali punoljetni. ." Ali ako se može vjerovati priručniku koji im je japanska vlada dala prije nego što su krenuli u posljednje misije, tamo je pisalo:
 "U tom trenutku kad pilot kamikaza obruši svoj avion u metu, on vidi lice svoje majke. Opušteni ste, i osmijeh vam je na licu. Slatka atmosfera dječačkih dana se vraća. Čak možete čuti i posljednji zvuk – poput lomljenja kristala. A nakon toga više te nema."

U Tokiju su već imali novi plan, da osim aviona u samoubilačke akcije krenu i brodice, pa se čak pripremala i invazija na SAD. Ipak, program 'kamikaze' završio je s ratom. Početkom kolovoza 1945., nakon što su SAD izbacile atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, postalo je jasno da Japan više ne može promijeniti tijek rata.

japan

vojska

rat

Drugi svjetski rat

kamikaze

newsletter

Prijavite se na Newsletter