Dan bez struje

Sludila me tišina i nedostatak interneta, pio sam hladnu kavu, skoro zapalio stan i ugušio se u smradu svijeća, a prao sam se po uzoru na Severinu


Robin Mikulić
07.11.2018.14:00
Sludila me tišina i nedostatak interneta, pio sam hladnu kavu, skoro zapalio stan i ugušio se u smradu svijeća, a prao sam se po uzoru na Severinu
Srđan Vrančić / Cropix

sažeto

Život bez struje nezamisliv je za suvremenog čovjeka. Dokazao da se može, ali samo ako se potpuno isključiš iz svijeta


Robin Mikulić
07.11.2018.14:00

Naš planet ovisi o struji. Naše postojanje ovisi o struji. Dobro, planet ne ovisi ni o čemu osim o gravitaciji i malo sreće da se neplanirano ne poljubi s nekim kometom, ali mi smo itekako džankiji kad jer struja u pitanju.

Evo ja, recimo, čitav svoj stan i sve svoje potrebe napajam strujom. Grijanje, bojlere, indukcijske ploče, kuhalo. Internet, telefon. O, da. Struja. Čak i javni prijevoz, barem kad je u pitanju ovaj koji je potreban meni, ide na struju.

Odlučio sam se na jedan da isključiti iz mreže, ali baš do kraja. Nema interneta, nema telefona. Mislio sam, lako ću. Pa živio sam već bez šećera, mesa, alkohola i tko zna čega ne. Malo morgen. Do danas ujutro, kad se nisam probudio u elektrificiranom svijetu, nisam imao ni najmanjeg pojma kako je to živjeti bez struje. Ako sam negdje u svojoj glavi držao ideju da se isključim iz svijeta i odem u divljinu, nju je pojeo mrak u kojem sam jučer boravio.

Srđan Vrančić / Cropix

Prije nego sam se u ovo upustio postavio sam si samo jedno pravilo: nema ničega. Telefon sam ostavio uključen za slučaj nužde - posao, familija, deca, ma znate kako to ide, ali ga nisam koristio. Javljao bih se samo na pozive iz redakcije. Zvali su me dvaput. To su bila sva moja varanja, posao ipak donosi kruh na stol i mogućnost da se bavim eksperimentima poput ovog. To se na stavlja na kocku niti kad bacanje dokida slučaj.

No, krenimo redom.

Tišina me skoro ubila

U kući, dakle, nemam nijedan sat osim digitalnog koji nosim na ruci i onog na mobitelu. Buđenje, shodno tome, kako bog da. Mislim, mogao sam biti pametniji i skočiti do Kineza po jeftinu old school budilicu, ali nisam. Kad sam se probudio, a budim se, realno, ionako svaki dan u isto vrijeme jer posao, radio je još uvijek treštao. Zaboravio sam ga ugasiti prije spavanja.

Zapravo, nisam ga zaboravio ugasiti. Iz nekog se razloga panično bojim tišine pa kod mene uvijek postoji neko zvučno zakulisje. Svaljujem to na psa, kao boji se biti sam pa ga tete i stričeki s Radija Sljeme smiruju. Vraga. Ostavljam i jedno svjetlo. Odmalena me progone raznorazne sotone kojih se rješavam lako – užarenom žarnom niti. Nije da je važno za priču, ali kad smo već tu…

Brže-bolje sam pohitao pogasiti sve te blasfemične luksuze modernog doba. Ja sam danas Amiš! Dobro, slikao sam se, i da sam pravi, ostao bih bez duše, ali mislim da je ona još uvijek negdje čvrsto atačirana o moje treće oko. Ako se u duše razumijete bolje od mene, inboks. Nekad i duši treba kontrola.

Srđan Vrančić / Cropix

Potpuna tišina. To nisam doživio otkako sam ljetos otišao na Velebit, a i onda je par likova s kojima sam dijelio planinarski dom hrkalo kao da sutra ne postoji pa mi je bilo malo lakše. Čuo sam svaki auto, svaki tramvaj. Čuo sam ljude koji su na stanici čekali prijevoz. Čuo sam svaki uzdah i svaki izdah svog psa. Čuo sam previše. Buku s dva gradilišta koja me okružuju i psovke radnika koji odjutra kopaju blato. Svijet je potpuno drugačije mjesto bez muzike.

Svijet je mogao propasti bez da to znam

Dobro, znao sam da će mi to biti prilično teško, ali tek smo na početku. Nema vijesti. Novinar sam. Čim se probudim posežem za nekim izvorom informacija i listam, barem sat vremena. Prije prve kave, prije prve cigarete, prije prvog posjeta zahodu. No. Umjesto toga sam razgovarao s psom. Vjerujem da je on bio jako sretan, ali sam zato ja uznemiren proporcionalno njegovoj sreći. A vjerujem da nisam jedini ovisnik o vijestima, novinar ili ne. Moglo je preko noći nestati pola svijeta, a da ja o tome ne bih imao pojma.

Onda kava. Kuhalo je na struju. Moji bojleri su na struju. Moj štednjak je na struju. Ne da nemam kipuće vode, nemam ni mlake. To je već malo a u pi*ku materinu situacija. Nitko ne voli hladnu kavu, ne lubricira kako bi trebala, ako me razumijete. Nema veze. Pojedeš i to gov*o. No, moram priznati da nikad nisam brže popio kavu i izveo psa van. Mislim, imao sam iza toga skrivenu agendu, ali svejedno. Borgić je već cikom zore veselo ostavljao svoje dražesne paketiće diljem kvarta. Svaki je od njih završio prikladno deponiran, bez brige.

Srđan Vrančić / Cropix

Nakon što sam ostavio psa, izletio sam na ulicu. Novi šok. Kao, odabrao sam dan za koji sam znao da neću moći ostati samo u kući jer bi to bilo prilično bezveze. Tramvaji su pogonjeni strujom, cipelcug, bejbe. Zaboravio sam koliko sam si toga za taj dan natrpao na leđa. Obilaženje svega i svačega od zapada grada prema centru pa onda i malo južnije. I ljudi dragi, sad mi je jasno zašto su se ljudi nekad kretali u radijusu od 5 metara oko svoje kuće. Cipelcug na duge relacije nije najsretnije rješenje.

Cipelcug nije opcija

Zamislite da morate obići 3 šaltera na 3 različita dijela grada. Znate da ste skupili svu potrebnu papirologiju, ali ste jednako tako svjesni da će vragovi na šalterima izmisliti nešto samo da vam napakoste. To se, naravno, dogodilo. Otpale su mi noge dok nisam obišao sve, prikupio nužnu dokumentaciju i vratio se kamo sam trebao. Doslovno sam prohodao debelo više od 10 kilometara da, gle čuda, ne bih riješio ništa. Vratite se sutra, jeba*o te sutra kad hodaš satima i goniš papire.

Onda sam, očajan, sjeo na zasluženu kavu. Vodio sam se, naime, mišlju da kavu mogu popiti vani jer su čak i u srednjem vijeku imali birtije pa što onda ne bih iskoristio malo tuđe vatre taman da za nju i platio. Išao sam, zapravo, po novine. Taj sam trenutak čakao kao beba zvečku još otkad sam pobjegao od psa. I k'o za vraga sjednem u jedini birc u gradu koji nije imao novina! Ovdje slobodno smjestite psovku po svom vlastitom nahođenju, ja sam ih dosad iskoristio već previše, ali neka bude balkanski sočna kako bi vjerno ocrtavala moju hrvatsku tragediju.

Srđan Vrančić / Cropix

Bez struje ni u zahod

Novac? Bez struje nema novca. Kartice i čipovi naša su ovisnost čak veća i od šećera. Zamislite svoj život bez obročne otplate ili bankomata. Možeš se ti isključiti iz struje, ali svijet se ne da. Novinarstvo, čak niti kad je riječ o onom najklasičnijem tipu, ne postoji bez struje, kao ni ulazak u firmu bez kartice. Ivino budno oko nikad ne spava, a siguran sam da svatko u svom životu ima barem jednog strašnog portira. Uglavnom, svaki tekst, da ga i rukom pisao, nekako svejedno treba završiti u sustavu.

Ručak sam također pojeo vani. Ista spika kao i s kavom. Kad već ja nemam vatre, vjerujem u tuđu. Jesti treba. Uslijedio je samo još jedan šok, umjesto sarme koja je do podneva već nestala u prčvarnici u kojoj obično redakcijski blagujemo, jeo sam grah s kiselim zeljem i kobasicom. To kamenje još i danas putuje sa mnom.

Do podneva sam već obavio sve na svijetu

Kao što vidite, tek smo oko podneva, a ja sam već obavio više nego što to obično bude slučaj kad sam priključen u utičnicu. Istinabog, noge su mi već polako otpadale, ali koga je ubilo malo muskulfibera? Do doma me čekalo još sat vremena hoda. Kava na kojoj sam pročitao čitavu jednu knjigu od korica do korica – riječ je o drami, ali svejedno, i završio tekst na kojem bezuspješno radim već godinu dana. Veliki tekst, dramu.

Kad je kucnulo 3 popodne upalile su mi se sve lampice. Moram kući, nestat će dnevnog svjetla, a ja moram polizati čitavu kuću! Usput sam stao u Kineza i kupio milijun svijeća. Skup biznis. Nisu bezveze nekad gorili samo jednu svijeću, to je sve što ću vam reći.

Srđan Vrančić / Cropix

Kućanica po starinski

Doma me dočekala hrpa suđa. Kroz vikende obično ugošćujem prijatelje pa kuham elaborirane večere iza kojih ostaje kaos. Topla voda, nula bodova. Borba s masnoćom u hladnoj vodi traje barem dvostruko dulje, a nije ugodno niti namakati se u ledenoj vodi. Tri ture. Prao sam suđe u tri ture. Kad se jedna sušila, kratio bih vrijeme metenjem stana, pranjem podova ili brisanjem prašine. Sve sam to stigao u sat i kusur. Kad sam ujutro, doduše, upalio svjetlo shvatio sam da nisam bio najtemeljitiji. Nisam si to zamjerio, neću vam lagati. No, zato sam psu zamjerio iznenađenje koje mi je priredio za dobro jutro. Radije bih ponovno pio hladnu kavu, svaki dan, nego po hodniku s friško opranih podova skupljao njegove paketiće.

Dobro, ajmo dalje. Svijeće. Nema te količine lampaša, lučica niti voštanki koje će vaš prostor osvijetliti kao jedna žarulja. No, dobro je znati da voštanke od svih daju najbolje svjetlo, lampaši su pogodni za trenutke kad morate hodati po stanu, stepenicama ili po dvorištu nakon što izvedete psa -i ne, nisam toliko fiksiran na dr*k, samo se tako čini kad čovjek živi s najvećim psom u zemlji.

Miris jeftinog voska je nešto bez čega bih, doduše, mogao živjeti. Osim toga, malo je i opasno. U jednom sam trenutku shvatio da nemam ništa za pojest, a da se ne mora na neki način termički obrađivati, pa sam skočio u dućan. Čitavo sam vrijeme strepio hoće li mi se zapaliti stan jer sam ja, kreten, zaboravio ugasiti svijeće prije nego sam izletio.

Prilagodio sam se brže nego sam mislio

A i avantura uspona po stepenicama na drugi kat po mraku nije baš za one slabog želuca. S druge strane, nevjerojatno je kako se osjetila brzo prilagođavaju mraku. Ne samo da bolje čuješ, nego i bolje vidiš. Tko bi rekao da će mi ovaj eksperiment dati uvid u život žene mačke. Osim toga, nevjerojatno je i svjetlosno zagađenje u Zagrebu.

Trenutak pred kojim sam, naime, najviše strepio čitav dan bilo je večernje tuširanje. Ja sam, kao što vidite, večernji tip. Hladni tuš mi je bio manji problem od hladnog tuša u mraku. Ispostavilo se da nisam morao čak niti svijeće paliti jer je izvana dopiralo toliko svjetla da bih si bez problema i maskaru nanio da ju nosim. Priznajem, nisam se prao temeljito kao inače. Ubio bi me infarkt. Podaprao sam se poput Severine u onom njezinom kultnom spotu..

A onda sam si obukao svoju pidžamicu, pogasio sve svijeće, navukao deku preko ušiju i usnio snom pravednika. Grijanje mi je, naime, također ovisno o struji.

Rezime ovog eksperimenta? Ne mogu živjeti bez glazbe. Prezirem tišinu. Prvom prilikom nabavljam štednjak na plin da gorim makar jednu vatru. I najvažnije od svega, ostavljam se interneta. Nezamislivo je koliko se u jednom danu može napraviti kad se jednom riješiš te pošasti!

Eh, da. I ove žaruljice koje vidite, gore četiri godine u komadu. Umrijet će kad će se njima htjet. Njih ne diram čak ni za ovu priču.

Srđan Vrančić / Cropix

Severina

struja

život bez struje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter