100posto intervju

Redatelj Mario Mlakar: 'Iz Zagreba smo u svijet poslali film koji produkcijski parira globalnoj kinematografiji!'


Vid Barić
19.01.2018.18:55
Redatelj Mario Mlakar: 'Iz Zagreba smo u svijet poslali film koji produkcijski parira globalnoj kinematografiji!'

sažeto

Sjeli smo sa zagrebačkim filmašem Mariom Mlakarom te smo porazgovarali o njegovom kratkom filmu The Call From Tomorrow


Vid Barić
19.01.2018.18:55

Što bi ste upitali sami sebe kada bi imali mogućnost porazgovarati sa sobom iz – sutra? Zagrebački redatelj i kreativac Mario Mlakar stavlja ovu pomalo distopijsku radoznalost u centar svog kratkog filma The Call From Tomorrow, kojega je nedavno režirao za produkcijsku kuću Papaya Films. Ekipa iz Papaya Filmsa je kroz program "Papaya Films Original Series", u čijoj se selekciji našao i Mlakarov film, posljednjih mjeseci angažirala talentirane i mlade filmaše sa svih strana svijeta, a koji su snimali na temu znatiželje. Ideja iza svega bila je prikazati kako filmovi na društvenim mrežama mogu imati jaku kreativnu viziju, biti u najboljoj kvaliteti te ispuniti trenutačne zahtjeve Interneta. No, to je samo ono čemu je projekt služio na "prvoj razini". Dugoročni napor i težnje ove produkcijske kuće s adresama u Varšavi, Londonu i New Yorku jest predstaviti svijetu kvalitetne i nadahnute redatelje "ispod radara", i zato je odlično da se mladi hrvatski filmaš našao u selekciji s kolegama iz čitavog svijeta.

The Call From Tomorrow by Mario Mlakar | Papaya Films Original Series 2 from PapayaFilms on Vimeo.

Pustili smo dojmove da se slegnu i dva mjeseca nakon što je film predstavljen, sjeli smo s Mlakarom kako bi o svemu porazgovarali.

Hrvoje Milavec

Zdravo Mario, možeš li nas uvesti u priču za početak – kako je došlo do suradnje s ljudima iz Papaya Filmsa?

Hej Vid, pa u travnju sam dobio random mejl od producentice Maruške Džukić, u Papayi su gledali neke primjere hrvatske produkcije, pa im se svidio moj vizual. Tad me nisu trebali kao režisera, već sam ih spojio s jednom faca producenticom iz Zagreba da uspostave neke odnose za buduće koprodukcije. I onda tri mjeseca kasnije, kao iz vedra neba, taman nakon što sam tu u Zagrebu poslao tri gotova scenarija s tri previsoka budžeta za par poluestrada spotova i spušio sva tri – ŠLJAS – dođe novi mejl. Maruška je u gradu (ona je iz Zagreba, iz Dugava točnije, haha) – i voljela bi se naći sa mnom. Idući dan oko podneva meni livade i pašnjaci u glavi, saznao sam da me predlažu za jednog od režisera za drugu sezonu Original Series. Nazvao mamu i sestru i otišao leć na Zrinjevac, pobjeda.

Što za tebe kao autora znači biti u selekciji?

Pa ti si snowboarder, ja roler, znaš da otkad smo bili klinci san je oduvijek bio da te netko potpiše. Za brend kao ekstremnog sportaša, na label kao muzičara, na produkcijsku kuću kao režisera. S obzirom na to da kao roler i bubnjar još nisam došao do toga, ovo mi je bio prvi korak prema ispunjenju tog dječačkog sna. To su sentimentalni razlozi, bio sam brutalno sretan nakon toliko godina pišanja krvi da je netko rekao – gle malog, ajmo mu dat šansu. Profesionalno, Papaya je najjača produkcija u Poljskoj. Poljska ekonomski stoji jako dobro. Imaju urede u Londonu i New Yorku. Ja već neko vrijeme brišem mentalne granice koje sam si životom u Hrvatskoj ukodirao u podsvijest. Želim raditi po cijelom svijetu, kad tad na neko vrijeme otići u Los Angeles, tamo je centar svemira za ovo što radim. Papaya također jako dobro radi social marketing. Ulažu u mlade talente, imaju jednom godišnje Papaya Young Directors, razvijaju potencijal. Jedna skroz drukčija scena od ove lokalne gdje pet režisera radi sve reklame, a klinci s akademije ne znaju kud bi sa sobom. Tu si ostavljen sam sebi. Drago mi je dobit support od ljudi koji rokaju na visokoj europskoj razini, dobio sam neko novo samopouzdanje, naučio puno radeći s producentima i staffom. Znači mi puno. 

Film tematizira budućnost, a okupiran je atmosferom mraka, pa i stanovitog straha. Kako to komentiraš?

Pa shvatio sam da je strah možda problem broj jedan u razvoju pojedinca i društva. Strah od raznih stvari; neuspjeha, nezadovoljstva, beznačajnosti, bolesti, manjka para.. Lista ide do preksutra. Strah uglavnom dolazi iz neznanja i nekvalitetnog razmišljanja. Čega se zapravo bojimo? Stvari koje će se ionako dogoditi? Ili samih sebe? Pa ako se bojimo samih sebe, tek to je besmislica. Sva ta energija se može puno bolje preusmjeriti. Ali za to treba naučiti razmišljati. A to je nešto što nas u školama nitko ne uči. Dapače, puno pažnje je posvećeno strahu. Od loše ocjene, od ne bivanja kul, opet bi mogao nabrajati. Zato sam htio tog preplašenog lika staviti na ekran i suočiti ga s onim čega se najviše boji. Samog sebe.

Koliko je bilo zahtjevno snimati iz produkcijsko-logističke perspektive ? Mnogo je scena u pokretu, i to na glavnim zagrebačkim ulicama, a unutra je i vrlo solidni prizor sudara.

A ispada da su svi moji projekti je&$no zahtjevni za snimati, tome će posvjedočiti tko god je ikad radio sa mnom, kao i moj portfolio. Ne znam što reći na to, volim kompleksnost orkestriranu do granice kad počne disat kao da je ful jednostavna. Za najbazičniji krupni plan vožnje na biciklu trebali smo poseban buggy iz Slovenije s namontiranim skelama, hrpom monitora za snimatelja, šarfera i režisera, minimalno četvero ljudi koji sjede i vise s tih skela da sve ide glatko, posebnu dozvolu od grada da se vozimo po centru Zagreba, runnere koji kontroliraju promet i paze na sigurnost, kompletno nasnimavanje zvuka u postprodukciji jer je sav zvuk koji smo snimili na setu bio beskoristan zbog buke grada... Ali na kraju dobiješ lijepi krupni plan u pokretu s prirodnim zagrebačkim narančastim svjetlom Ilice koji će kad tad u povijest zbog invazije bijelih LED lampi. Tako da se sva ta kompleksnost potpuno isplati ako film na kraju funkcionira, a nama ostane vremensko-vizualni dokument nekog prostora i trenutka za koji ćemo i u dubokoj starosti moć reći "ovo je najbolje što smo tada mogli".

Ivan Karamatić

Ivan Karamatić

Ivan Karamatić

Svom liku si dao prilično iznimnu mogućnost – da popriča sa samim sobom iz budućnosti. Međutim, ovog u momentu zatiče situacija da ne može to napraviti, a odmah zatim dobiva poziv…  stiže li budućnost k nama, ili mi dolazimo k njoj?

Vidi, svi mi pričamo sami sa sobom stalno. Nažalost, većinu tog vremena smo u nekim prošlim patnjama ili budućim fantazijama. Taj dijalog ima prostora za napredak. Pretprošlogodišnji Sci Fi spektakl Arrival je prema knjizi na veliko platno stavio vrhunsku ideju. Nelinearno razmišljanje. Misliš da ne možemo predvidjeti budućnost? Pa ako znaš da ćeš gurnut rukom čašu sa stola, nisi prorok ako znaš da će i pasti te vrlo vjerojatno razbiti se. Malo nadogradiš to razmišljanje i slika te neke uvjetovane budućnosti postane prilično jasna. Bar što se tiče tvoje uloge u svemu. Ogroman faktor igraju eksterni uvjeti. Na njih nemamo utjecaja. Ali sve te naše želje kao da su stalno usmjerene na van. I onda smo nezadovoljni, frustrirani i jadni. Užasno glupo, zar ne? Zato sam na ekranu do pola filma u prvi plan stavio izmučenog lika željnog pozitivne promjene i kvalitetnijeg dijaloga sa sobom iz sutra. Željnog manje impulzivnog razmišljanja i gladnog mudrosti. Ali džabe mu to ako u trenutku u kojem ne ispuni svoja očekivanja padne u mentalnu samosabotažu i poražavajući monolog. Taj aspekt predstavlja lik s telefona. Nema tu protagonista i antagonista. Možda su oboje bliži antagonistu. Protagonist je negdje u sredini između obojice. Onaj koji barem zna da ne zna što to zapravo znači živjeti u trenutku, ali ne na onaj zeitgeist pop kultura neinformirani način. Onaj koji zna dovoljno da je spreman napraviti rez.

Tvoj film ostavlja dojam prevelikog diskurzivnog zalogaja za uradak od 6 minuta. Koketiraš s paralelnim svemirima, potpuno misterioznim karakterom. Jesi li tijekom snimanja filma pomislio kako šest minuta nije dovoljno za do kraja raščlaniti osnovnu ideju filma?

Prati me ta karma, od reklama i spotova, pa sad i do prvog filma. Uvijek previše hoću nadrobiti u premalo prostora. Načelno je Original Series bio zamišljen kao antologija ali mikro forme, do tri minute. Onda sam se jedno vrijeme zavaravao da ću šest stranica skripta zgurat u tri minute, al kad su svi režiseri završili filmove, pa sam vidio da je Brazilac svog rastegnuo na osam i pol, laknulo mi je. Da ne budem baš jedini Balkanac koji se ni za živu glavu ne može držati pravila, haha. Dugo sam radio na ideji, još puno duže, točnije godinama dok sam radio reklame i spotove, polako kontao kojom temom se želim baviti u filmovima. Nekako mi se to činilo najbitnije. Sve ovo ostalo, pa čak i sama ideja i scenarij su mi se činile kao sredstva teme. Puno ljudi me ovo pitanje pitalo. Da bar traje duže! Jel ovo trejler? Niš ne kužim. S druge strane, mislim da za ideju prenijeti nekome ne treba duže od šest minuta. Reducirao sam sve, broj likova, zaplet, sve u svrhu postavljanja jednog bazičnog pitanja. To ovaj kratki film radi, samo postavlja pitanje. Za kak spada odgovoriti na njega, e za to bi dobro došlo malo metraže.

Planiraš li u produkciju nekog većeg filmskog komada, a koji bi eventualno mogao biti utemeljen na ovom kratkom filmu? Ja sam odmah pomislio kako bi ovo trebala biti serija.

Pa film je trenutno u festivalskom krugu, prva dva festivala na koje je upao u Kanadi i New Yorku su Time and Space Film Festival i Dreams on film, znači čista psihodelija, haha. Vidjet ćemo kome će zapeti za oko, industrija preko oceana često ima taj model. Kratki proof of concept se pretvori u dužu formu. Za to bi trebala neka jasna inicijativa i podrška lokalne ili inozemne industrije. Dugo sam gradio svoj univerzum u kojem ću tematski djelovati tako da i pomak od konkretno ovog filma, sigurno neće biti pomak u nekom predalekom smjeru. Ideje kojima sam se bavio u filmu su ideje koje me godinama interesiraju. Sigurno ću ih nastaviti razvijati u narednim radovima. Granica između filmova i serija je praktički nestala. Tako da ću biti jednako zadovoljan ako nakon još par kratkih prvi dulji metar bude jedno ili drugo.

Kako je bilo raditi s Domagojem Jankovićem, i s ostalim ljudima na setu?

Domagoj Janković i ja se znamo valjda pola života, otkad smo voskali i grajndali one jadne izmučene bijele zidove tadašnje Džamije, današnjeg HDLUa. Uvijek me lik malo bedirao kad bi ko klinci hengali jer bi mi prelako mažnjavao centar pažnje i ubijao forama i zajebancijom. Jednostavno je imao to oduvijek i bilo je gušt gledati to ovak kroz godine. Tak da kad je upao na akademiju niotkud iz prve, odmah mi se nekako digla obrva i praktički sam samo čekao da dođe projekt na koji ću ga pozvati. Prvo smo zrokali malu reklamicu skupa s legendarnim Špirom Guberinom, a onda kad mi je na red došao prvi film, praktički nije bilo ni razmišljanja. Domagoj je sjedio sa mnom skupa na seansama finalizacije scenarija, roštiljali smo si mozak i skoro oslijepili od vremenskih paradoksa. Tak da kad je došlo vrijeme za snimiti scene, on je bio toliko unutra, da su se moje upute svele na sitne modifikacije i korekcije već jako čvrste izvedbe. Kad sam bio u finalnim fazama postprodukcije i kad je sav rad svih suradnika već bio zakucan, skužio sam koliko lude sreće sam imao sa filmskom ekipom i partnerima. Od prvog do zadnjeg, svi su razvalili. Mislim, to se vidi na filmu. Nema tu štekanja, kamera ubija, zvuk ubija, montaža ubija, ovako bi mogao redom ići po creditsima i lijepiti iste epitete u superlativima. Bio sam brutalno ponosan na sve nas što smo iz Zagreba ravno u Varšavu i svijet poslali film koji produkcijski ne da parira globalnoj kinematografiji nego joj čak i malo trese gaćice, hahaha. Hrvatska ima brutalnih filmskih djelatnika, stvarno se osjeti ta neka stara tradicija zanata i u jeku ovih dobrih stvari koje se događaju s našim filmom zadnjih par godina, totalno sam optimističan. Samo da ideologije odje** i onda smo svi dobro.

Ivan Karamatić

Ivan Karamatić

Što te više preokupira kao filmaša, rad s kamerom ili rad na scenariju?

A gle, autodidakt sam. Počeo sam ko one man band. Sve sam u početku solo radio. I pisao i snimao i presvlačio i dresirao i producirao i režirao i montirao. Većinom je to završilo naživciranim psovkama suradnika jer nemreš sve sam. Bar ne kvalitetno i organizirano. Ali zadržao sam ljubav prema svim aspektima filmskog stvaralaštva jer proces definira rezultat. Jedini način da napraviš nešto novo je da stalno mijenjaš proces. Ko je reko, Kubrick, ne, Hitchcock čini mi se, trebaju ti tri stvari za dobar film. Scenarij, scenarij i scenarij. Totalno se slažem. Za film sam brže bolje progutao tri knjige o pisanju i da nisam, film bi bio puno gori. Konačno sam skužio koliko nemam blage veze o pisanju, a kamoli režiranju. Tako da me ovog trena prvenstveno okupira učenje. Uspio sam se konačno uvjeriti da nema smisla otkrivat nešto što se već zna kad mogu stati na ramena onih koji su to prije sto plus godina skužili. Kolumbo. Vratio sam se u školicu.

Možeš nas počastit nekog juicy anegdotom sa snimanja?

Pa najjuicy anegdotu brijem da nas par sa seta fura sa sobom u grob, hahaha. Al neka druga, hm. Joj ne, još jednu bolje da ne kažem. Koju bi mogao? A nemam pojma, skoro sam završio ko lik u filmu, haha – išli smo snimati scenu sudara i opsesivno sam glupo počeo inzistirati na tom da fakat nema ni jedne kočnice na biciklu, a scena je prolazak kroz crveno. S obzirom na to da smo bili kratki s ekipom, Dragan Šiša, naš virtuoz direktor fotografije koji je odgovoran za sve te atmosferične kadrove u filmu se primio šarfanja, a ja igrao kaskadera s kamerom na kacigi. Zakasnio sam s tajmingom, frend koji je pazio na promet se počeo derat Neeeee!!! Nenenene!, uletio sam u debelo crveno i skoro me auto pobrao. Al to nije juicy, to je samo glupo. Juicy je bilo voziti se dva dana po najstrožem centru grada u Mad Max gusarskom buggyju, izgledali smo kao pirati iz Preradovićeve. Ekipi koja je taman zatvarala ljetnu sezonu partijanja po klubovima i bircevima u centru ful nije bilo jasno kaj se događa.

Što je iduće za Maria Mlakara?

Zaraditi gomilu para! Hahaha. Pa kao što rekoh, nisam još dogurao do finalnog cilja, a to je da me skupi i potpiše neka produkcijska kuća. Ima njih i u Zagrebu, ali bome i po Europi. Neke su tak jake i režiseri tak kolju da mi se plače od straha. Al sam konačno spreman za sve te izazove. Počeo sam zato opet ići u teretanu, hahaha. Na isti dan kad je i film bio gotov, završilo je i osmogodišnje putovanje zvano prvi album od Moraines-a, instrumentalnog sastava u kojem lupam bubanj. Naš kolektiv Rational International i coworking Azil koji vodimo na Preradovićevoj 29, prolaze kroz neke lude i pozitivne transformacije. Tak da mi je 2018. totalna nepoznanica, moglo bi se svašta dogoditi. Vjerojatno i bude.

Budem malo popričao na telefon sa sobom iz sutra da vidim kaj kaže.

Zagreb

film

snimanje

Mario Mlakar

Papaya Films

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter