Medicinska sestra u Njemačkoj

'Prvih mjeseci sam se smrzavala, s poslodavcem završila na sudu. Ali kad sve zbrojim ne bih se vratila u Hrvatsku'


Valerija Bebek
10.06.2018.21:00
'Prvih mjeseci sam se smrzavala, s poslodavcem završila na sudu. Ali kad sve zbrojim ne bih se vratila u Hrvatsku'
Profimedia / Ilustracija

sažeto

Iz istočne Hrvatske u Njemačku otišla je u prosincu 2014. i ne planira se tako skoro vratiti


Valerija Bebek
10.06.2018.21:00

Sanja je medicinska sestra iz Hrvatske, na početku svojih tridesetih, s dvoje djece i suprugom odlučila je napustiti posao u Vukovarskoj općoj bolnici i preseliti u Njemačku. Prvi posao našla je još dok je bila u Hrvatskoj. Svoja iskustva od odlaska u stranu zemlju, do danas ispričala je za 100posto.

"Našla sam oglas preko našeg biroa a zapošljavanje EURES, tamo sam pronašla oglas i javila se. Tada nisam ni znala njemački. Poslala sam životopis na engleskom i na tu adresu i na valjda još stotinu. Samo sam gledala gdje piše 'Krankenschwester' i slala. Slala sam namjerno na engleskom, jer jezik nisam znala, računala sam ako je za posao potreban jezik neće me ni zvati, ako je moguće raditi za početak bez tog znanja zvat će me“, objasnila je Sanja za 100posto.

Javio joj se čovjek koji je radio u jednom domu za stare u malenom mjestu od 1500 stanovnika blizu gradića Aschaffenburga. Sve su dogovarali na engleskom, to je bio kraj 2014. godine i tada se još uvijek morala vaditi radna dozvola. Nakon što je sredila papirologiju odlučila je uzeti mjesec dana 'neplaćenog' u bolnici, spakirala se i otišla.

Poslodavac ju je dočekao u Frankfurtu i prevezao do Doma za starije, smjestila se u pansionu koji je držala njegova svekrva. Tamo su bile još tri 'naše' medicinske sestre, iz Slavonskog Broda.

Bilo mi je naporno i teško, to prvo vrijeme tamo sam bila sama. Djeca i muž ostali su u Hrvatskoj, dok se ja ne snađem, dok on ne nađe posao i dok uopće vidim kako je tamo. Nakon mjesec dana dala sam otkaz u Hrvatskoj, definitivno sam se uvjerila da želim ostati u Njemačkoj

Osim što joj je nedostajala kći koja je tada imala tri godine, i sin koji je imao pet, Sanja se prilagođavala i na drugačiji sistem rada. "Bilo je jako puno posla u domu, naše medicinske sestre su na cijeni. Imale smo više zaduženja nego njihovi njegovatelji. Tamo su bile osmosatne smjene u tri doba dana, ujutro, popodne i navečer. Te smjene se rade nekoliko dana za redom Pa mi je, recimo, bilo teško naviknuti se na pet dana zaredom noćnog rada", usporedila je Sanja.

Njoj se tamo uskoro pridružila i rođakinja, također medicinska sestra te još jedna kolegica iz Vukovarske bolnice. "Nakon mene došlo ih je još pet. U tom domu ostala sam oko četiri mjeseca", rekla je. U tom je periodu učila jezik, ali onako - uz posao. Nije stigla upisati tečaj, a i pansion je bio u jako malenom gradu gdje takvih stvari nije bilo. Sada njemački, kaže, sasvim dobro govori.

Nisu ni Njemački poslodavci bajni

Sve što je prošla isplatilo se, a u tom je periodu i ona i kolegice iz Hrvatske prošla kalvariju. Shvatile su da ih gazda pokušava zadržati na način da zavlači nostrifikaciju stručne spreme, kako ne bi dobile priznatu diplomu medicinskih sestara. "Jeftinije mu je bilo plaćati nas kao njegovateljice, a mi smo radile posao medicinskih sestrara, praktički potpisivale papire ljudima. Kada je moj suprug dobio posao i došlo je vrijeme da se preselim s njim, vlasnik doma mi nije isplatio posljednju plaću. Morala sam se tužiti s njim na radnom sudu. Unajmili smo stan, kupili namještaj, djeca mi dolaze, ta plaća mi je bila potrebna. Na kraju sam uspjela i to riješiti", opisuje Sanja. Borba je trajala od travnja do rujna 2015. punih pet mjeseci, u tom su joj periodu došla djeca sa suprugom. Kako je koja kolegica našla neki bolji posao tako su i one odlazile. A sve su našle nešto bolje.

Kako je nostrificirala diplomu medicinske sestre i dobila njemačku, nije imala porblema s pronalaskom posla. Jedno je vrijeme radila u njihovim bolnicama. "Radila sam u klinici na internom odjelu i ginekologiji. Ni tamo nema 12-satnih smjena, nego se radi po osam sati dnevno. To iskustvo mogu opisati kao dosta stresno. Ima puno posla, ima ga i u Hrvatskoj, ali drugačije je jer si tu stalno pod nekim stresom. Moguće i zbog toga što nisam zanala jezik baš dobro pa si sve prevodiš, paziš što ćeš reći. Ali i ostatak posla, tamo ne smiješ sjesti, ne možeš imati mobitel kraj sebe. Samo za pauzu od pola sata. Što se vrste zaduženja tiče, u Njemačkoj mnogo manje toga sljeduje sestru. Liječnici rade stvari poput vađenja krvi, intravenoznog uvođenja lijekova. Meicinske sestre tu rade stvari poput prevoženja pacijenta na dijagnostiku, mijenjanja infuzije...", usporedila je Sanja.

Kaže kako naše medicinske sestre imaju bolje i opširnije obrazovanje od toga da znaju latinske nazive dijagnoza, stručno mogu više razgovarati s liječnicima nego kolegice obrazovane u Njemačkoj. Naravno, kaže, mnogo veći standard vidi se na svakom koraku u bolnici, dijagnostika je na višoj razini i modernija je nego u Hrvatskoj. "Pacijenti se drugačije ponašaju, imaju privatno i osnovno zdravstveno osiguranje. Svaki pacijent bira što će jesti i piti, to se dogovara dan unaprijed. Ako mu ne paše madrac, buni se i u pola noći mora mu se donijeti drugi."

Posjeti u bolnicu dozvoljeni su cijeli dan. Muževi spavaju sa ženom u sobi nakon poroda, to se kod njih zove obiteljska soba. Roditelji s djecom također, ne da je omogućeno nego je i poželjno da je cijelo vrijeme s djetetom u bolnici. Kad to usporedim da su meni u Osijeku zvali policiju kada sam bila uz svog sina i nisam ga htjela ostaviti samog, onda se vidi koliko je to drugi pristup

Taj pristup primijetila je i kod ponašanja liječnika, samo mali pokazatelj je da se liječnik svaki put ustane i rukuje sa svakim pacijentom koji mu uđe u ordinaciju. "Moja sreća je da sam brzo uspjela riješiti papire, u roku šest mjeseci dobila sam njemačku diplomu. Mogla sam brzo ostvariti bolju plaću, bolje se prodati na tržištu rada. Jezik je također ogromna stavka, teško je ako ne razumiješ što se traži od tebe", objašnjava. Suprug nije imao te sreće iako ima našu diplomu strojarstva, ne može ju nostrificirati u Njemačkoj, kaže Sanja, diplomirao je prije uvođenje Bolognskog sustava i ne znaku kako bi to uskladili. On sada radi kao električar. Što je bolje nego u Hrvatskoj, gdje nije mogao naći posao u struci, radio je sitne terene s ocem ili u općini, ali ništa ni blizu njegovoj stručnoj spremi.

'Nije istina da se u Njemačkoj nemaš s kim družiti'

"Preselili smo se u Nürnberg jer je suprug dobio bolji posao tu. A ja radim za jednu tvrtku, tako nešto kod nas u zdravstvu ne postoji. Privatna firma koja preko zdravstvenog osiguranja pruža njegu bolesnicima kojima treba intenzivna njega, ali su kod kuće. Izmjenjujemo se u smjenama od 12 sati, tako da je 24 sata netko s pacijentom. Imaš svojih 15 smjena mjesečno, to mi je puno lakše zbog djece jer imam više vremena", kazala je Sanja.

"Imamo sreću što je s nama moja mama, koja nam čuva djecu, onim danima kada radimo. Zato možemo oboje toliko raditi, radimo i u smjenama, i vikendima. U proivnom bi netko morao biti na pola radnog vremena, ili bismo morali plaćati dadilje. To je i velika financijska ušteda jer u Njemačkoj je jako skupo da nekome plaćaš za čuvanje djece. Mama ne samo da čuva moje dvoje djece, nego i od prijateljica. Ako se netko razboli, sve ih vodi i dovodi iz vrtića iz škole. Ne znam što bismo bez nje. Oni koji ne mogu tako organizirati život, moraju računati na dodatne komplikacije kada odu s djecom u inozemstvo", ispričala je Sanja.

Jedan stereotip oko života u Njemačkoj je taj da se tamo ljudi nemaju s kime družiti, Sanja kaže da to nije istina, barem u njezinom slučaju. "Ja se eventualno ne mogu družiti jer ih je puno. Evo za Prvi maj smo se našli, feštali, pekli smo janje. Bilo je veselo. Sada mi je super, ali moram priznati da je na početku bilo teško. Jako teško. Nikog ne znaš, ne prihvate te svi isto, ima ljudi koji te ne prihvaćaju, bude svega", prisjeća se.

"Jednom mi je tako zaposlenica agencije na moje engleske rečenice odgovarala na njemačkom. Kada sam je pitala da me očito razumije, odgovorila je da neće pričati na engleskom. 'Ja znam pet stranih jezika, ali u Njemačkoj smo i ovdje se priča njemački. Samo sam izjurila iz njenog ureda. Iako, mnogo je ljudi koji te cijene", rekla je.

Osim što joj je na početku nedostajala obitelj, prvi smještaj i prvi posao bio je daleko od korektnog.

Toliko sam se nasmrzavala u tom pansionu, držala ga je svekrva od vlasnika staračkog doma. Nije nam dala upaliti grijanje. Bila je jako škrta, imala je ključ od soba i ulazila nam je unutra i gasila. Sjećam se da sam sjedila u jakni pod poplunom i nikako se nisam mogla ugrijati. Smetalo joj je što kuhamo, zavrnula nam je vodu i rekla da je puknula cijev. No ni takve situacije te ne pokolebaju, jer znaš zašto si došao

Ono što u Njemačkoj osjeća je sigurnost, kako kaže ima posla i tko god želi raditi može naći zaposlenje. Nije sigurna da će se i kada vratiti u Hrvatsku. "Djeca su mi se ovdje navikla, lijepo im je. A to nam je najbitnije da njima bude lijepo. Recimo navikli su se na stanove, što je bila promjena jer dosta nas je živjelo u kućama, gdje su mogli skakati i ludovati. Ne znaš gdje će djeca, hoće li se oni vraćati ili ostati. U nekoj skorijoj budućnosti ne bih se vraćala", odlučila je i odmah dodaje kako se ona i suprug nisu preselili radi ideje o nekom silnom bogatstvu. Najbitnija joj je stabilnost i sigurnost, i nakon svih poteškoća koje je imala na početku, još je više uvjerena da je u Njemačkoj zaštićena kao radnik.

"Ne moram se noćima brinuti hoću li od svoje plaće uspjeti platiti sve račune i obaveze. Toga tu nema. Zarađujemo lijepo, a to znači da možemo uštedjeti, otići na odmor, priuštiti djeci što god požele. Kada smo došli kupili smo i automobil i opremili smo stan. Nije se dogodilo da smo zbog toga morali strahovati i birati koji račun ćemo platiti", kazala je Sanja. Nekoliko puta na godinu posjećuje Hrvatsku i tada kaže: 'Idem kući'. Isto tako kada se vraća za Njemačku kaže: 'Idem kući'.

Njemačka

100posto priča

medicinska sestra

gastarbajteri

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter