Zašto preskačem doček Nove?

Prošao sam sve, od Rozge u vatrogasnim domovima, šaka probijenih staklom do mamurluka diljem Europe, a onda me prosvijetlio Duh Sveti i sve se promijenilo


Robin Mikulić
31.12.2018.14:00
Prošao sam sve, od Rozge u vatrogasnim domovima, šaka probijenih staklom do mamurluka diljem Europe, a onda me prosvijetlio Duh Sveti i sve se promijenilo
istock

sažeto

Godinama sam se živcirao oko dočeka, a onda mi je sinulo da se može i drugačije


Robin Mikulić
31.12.2018.14:00

Vozimo se u staroj Mazdi kroz snijegom zametenu šumu. Kasnimo. Mama, tata, sestra i ja. Po enti put slušamo litaniju o tome kako uvijek moramo svugdje kasniti jer se mami piški. Išli smo preko granice, u Deželu, teti. Obiteljsko okupljanje. Ne d'o bog, po svoj prilici zadnje.

Kao da je jučer bilo, još se uvijek sjećam užasa koji je isijavao iz radija. Svijet je bio u velikom iščekivanju apokalipse. Za koji sat otkucat će zadnja minuta drugog milenija nakon Krista. Tata nam objašnjava što je to kraj svijeta. Jahači apokalipse i tako to. Mama neumorno uvjerava da su to sve odreda gluposti. „Kakav kraj svijeta? Prestani plašiti djecu!“

Ljudi su podjednako ludi od sreće i prestravljeni pred onim što dolazi. Sutra možda više neće biti svijeta. Ili će to biti neki sasvim drugi, neprepoznatljivi svijet – u najboljem slučaju. Jer, svi će kompjuteri poludjeti i aktivirati nuklearne bombe. Sateliti će se sručiti na Zemlju, eksplodirat će sunce. Vrijeme će učiniti ono što Hladni rat nije.

Tri jahača apokalipse

Znam. Iz današnje se perspektive ovo čini suludim, ali majke mi moje, tog Silvestrova ’99. nije bilo čovjeka koji nije barem nekim djelićem sebe mislio da je kraj svijeta stvaran koliko i doček Nove godine. Tresla se brda, rodio se miš. Jedino što se te noći promijenilo bio sam ja.

Tad sam, naime, otprilike dokučio besmisao dočekivanja Nove godine. Usiljene zabave, gore čak i od rođendana. Nosiš crvene gaće, šljokice i zalijevaš se lošim šampanjcem. Danima se s prijateljima svađaš o tome gdje i kako. Stiskavac ovdje ili stiskavac ondje. Tko će donijeti ovo, tko će donijeti ono. Francuska i naresci. Brate, kao da govorimo o domjenku NK Donja Pušća.

 
 
 
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

pornoleta puštena s lanca. spasi se ko se može! #zagrebadvent #angel #imqueerandimhere #queer #proud #afterhours #teren #queen

Objavu dijeli Robin Mikulić (@dirty_gonzo) Pro 16, 2018 u 11:18 PST

Zapravo, sjećam se da je moja ekipa iz sela, odrastao sam u Međimurju, jedne godine čak unajmila prostorije kluba i ondje dočekivala Novu. Ja, naravno, nisam bio među njima. Oduvijek sam, vidite, bio odmetnik bez razloga. Samo nabrajam mogućnosti. Kad smo već kod toga, lokalni dom za kulturu i tamburaši koji muku muče sa skidanjem Rozge ili neke druge slične joj zabavno glazbene umjetnice. Hit.

Bilo je svega

Da se razumijemo, prije no što sam postao osrednje radikalan i počeo najzabavniju noć u godini, kako li već sam taj izraz zvuči nametnuto, dočekivati u krevetu, slavio sam baš poput svih drugih. Kupovao sam specijalnu šljašteću odjeću, zalizivao onaj jedan čuperak koji uvijek, kano da je antena, bježi na svoju stranu i uzbuđeno prebirao po mentalnom imeniku važući s kim ću podijeliti prvi poljubac u novoj godini. Jer kako godina započne i to, ne?

Stvarnost je ipak bila drugačija. Svaki put. I, molim vas, zadržite na umu da sam bio na početku svojih dvadesetih, povratio bih od siline besplatne cuge prije nego što je otkucnuo onaj magični čas kad se Pepeljugina kočija pretvara u bundevu. Miješanje ne valja, osobito kad je riječ o jeftinim bućkorišima. Srećom, ni drugi nisu bili bolje. Teturali su se s noge na nogu tražeći žrtvu koja će im pridržati kosu dok rigaju. Ne znam tko je to točno rekao, ali imati nekoga tko te pazi dok se ti izdaješ iza prvog ugla prvi je znak pravog prijateljstva. Istina nad istinama.

Uh, a najgadnije od svega, osim onog jednog dočeka kad je frendica pala na stol i probila si šaku razbijenom čašom pa smo sumanuto tražili odgovornog pijanca koji je popio najmanje da ju prebaci do hitne – u životu se nisam brže otrijeznio (što čovjeku malo krvi može učiniti), taksiji. Kao da tražiš sveti gral. Jer, svatko tko imalo drži do sebe na Novu će se isprsiti. Je*eš javni prijevoz iako znaš da ćeš na kraju ionako poput zadnjeg luzera po Trgu žicati cigaretu prije nego se posramljeno uvučeš u tramvaj.

Kad sam točno odlučio da mi je dosta trošenja novaca na putovanja u bliže i daleke krajeve kako bih negdje na nekom trgu cvokotajućih čeljusti dočekao ponoć? Jeste, prošao sam i to. Žali bože novaca i mamurluka provedenih po autobusima. Jedne smo godine bili u Tvornici. Pozamašno društvo. Prilično smo se lijepo, a mislim to u najeufemičnijem mogućem smislu, uredili. Toliko da smo tek oko 2 ujutro shvatili da smo već u novoj godini. Sve postalo bolje, čitavi su nam se životi iz korijena promijenili, a mi to nismo čak ni registrirali. Hrvatska tragedija nezabilježenih razmjera.

Može se i drugačije

Tu mi je sinulo. Okružen sam kazalištarcima i novinarima. Bohemština mi je upisana u opis posla. Zabavljam se nesmiljeno kad god mi se hoće. I u čitavoj je ovoj priči ključno ono kad mi se hoće. Ne moram, ali zaista ne moram, te zadnje prosinačke noći konzumirati taj poganski koncept obligatorne zabave. I zadnjih nekoliko godina to više niti ne radim.

Kad dođe vrijeme pregovora o tome što i kako za najpijaniju noć u godini, povučem se u svoju kukuljicu. Isprva je to ljudima koji me okružuju bilo čudno, svaki put kad bih im krenuo objašnjavati neka ne računaju na mene gledali su me u čudu kao onda kad sam i objašnjavao kako funkcionira pravi muški seks – da se poslužim stručnom terminologijom s aplikacija za seks. Onda su to prihvatili, baš poput moje seksualne orijentacije, neki bolje od drugih.

Tako ću i danas, kao niz godina prije, popiti svoje pivo nakon posla, pohrliti do dućana da napravim večeru, ništa bolju no za drugih radnih dana, prošetati psa i leć debelo prije ponoći s nadom da ni mene ni mog psa neće probuditi Zeusov bijes koji se ove nesvete noći manifestira u obliku petardi.

Sutra ću, pak, po dobroj mladoj tradiciji, ranom zorom put u breg. Jer, kažem vam, braćo i sestre, nema boljeg nego sve one liste s novim životnim planovima i popisima koji lažu da će od sutra sve biti drugačije zamijeniti grahom u Grafičaru. Otkrila mi je to pred par godina ista ona kolegica probijenog dlana.

Ali, ako vi slavite, neka nam barem stopa nataliteta poraste. Svejedno. Mnogo je bolje zabavljati se spontano.

nova godina

doček

Silvestrovo

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter