za budućnost se ne bojim zbog jednog razloga

'Prošao sam sve od popravljanja potpetice Josipi Lisac dok je ona s Karlom pila kavu, do ručne izrade cipela za Chanel, Gucci i Blahnika


Valerija Bebek
17.10.2019.08:00
'Prošao sam sve od popravljanja potpetice Josipi Lisac dok je ona s Karlom pila kavu, do ručne izrade cipela za Chanel, Gucci i Blahnika
Damjan Tadic / CROPIX

sažeto

Antun Lepen cipele proizvodi od ideje do završnog glanca, a mirno spava jer za sobom ostavlja nasljednicu Zrinku


Valerija Bebek
17.10.2019.08:00

Točno na granici Cvjetnog trga i Varšavske ulice smjestio se jedan maleni, stakleni izlog, retro izgleda pun šarenih cipela. Takvo nešto sigurno ne vidite na svakoj drugoj osobi. Štikle jarkih boja s detaljima 'ciferšlusa', koledžice od pitona također ukrašene 'ciferšlusima' ili one koje izgledaju poput hrvatskog grba. Na vrhu staklene vitrine piše skromno 'Postolar, shoe maker'. Riječ je jednom od izumirućih obrta, za koje ipak u ovoj priči nema straha, barem što se obitelji Lepen tiče.

Antun Lepen i njegova kći i nasljednica Zrinka u malenoj radnji, uglavnom obojenoj u crno imaju i više nego živopisne priče i dogodovštine. "Ja možda izgledam kao da imam 100 godina, ali u stvari imam 35", jedna je od rečenica gospodina Antuna koju je izgovorio dok su strpljivo pozirali kolegi Damjanu iz Cropixa. Tu je činjenicu kasnije i matematički potkrijepio. "Znate ja imam 80 godina staža", kaže Antun. Nakon začuđenog pogleda, nastavio je. "Da, da 80 godina staža, 40 godina duplih smjena", pojašnjava kako je u jedan život uspio ugurati toliko dug staž.

Damjan Tadic / Cropix

Lependesign

O Antunu Lepenu govori se kao o jednom od posljednjih dizajnera obuće u Hrvatskoj. Cipelu modelira i dizajnira što znači da je prvo nacrta, a zatim i izradi. Ono što je specifično i po čemu je vjerojatno posljednji jest da radi i muške i ženske modele. "Ima nas malo koji još znamo napraviti cipele, ostali kolege uglavnom su se opredijelili na muške ili na ženske. Mi radimo sve. Radim cijele kolekcije po tipovima: salonke, na nisku petu gležnjače, čizme, muške i ženske. Bitno je naglasiti da ti modeli nisu viđeni nigdje, nego je to isključivo moj izum i dizajn", kazao je Antun.

No, ne proizvodi samo vlastite kolekcije i obuću prema zamisli kupaca, već nekoliko desetljeća Lepeni surađuju s Italijom, preko svojih konekcija koje je njegovao još od školovanja kada je završio dizajn obuće od profesora Otella Bertoccoa. "Nakon rata na naše tržište ušla je Italija, Španjolska, Brazil pa do zemalja Dalekog Istoka i tu je nastala velika konkurencija - cijene takvih proizvoda bile su uglavnom manje nego naše. Da prekinem tu muku odlučio sam se povezati s talijanskim firmama koje proizvode male serije obuće za najpoznatije svjetske dizajnere - Chanel, Armani, Prada, Bruno Magli, Manolo Blahnik, Gucci", nabraja Antun.

Mala serija znači osam do maksimalno 12 pari, ručno izrađenih cipela koje se pod imenom gore nabrojanih imena prodaju u najekskluzivnijim dućanima od New Yorka, Moskve, Pariza. Surađivanje s Talijanima, kako on to naziva, počelo je od 1995., a traje sve do danas. Pokazalo se da mi u Hrvatskoj možemo proizvesti jednaku kvalitetu kao i Talijani. "Ja sam radio dizajniranje modela gornjeg dijela cipele, što je najzahtjevniji dio obuće. Peta i đon lakši su dio priče. Kako su uvijek bili oprezni po pitanju čuvanja ekskluzive, završna faza obavljala se u Italiji. Gornjih dio cipele montirao se na donji kod njih, a to bih uvijek išao tamo i pratio razvoj montaže gornjeg s donjim dijelom", objašnjava Antun.

Damjan Tadic / CROPIX

Damjan Tadic / CROPIX

Danas također održava suradnju s Italijom, koja ovisi što o njihovim potrebama, što o poslu kojeg imaju u Lepen designu. "Ima jedan limit, finu obuću ne možete napraviti koliko hoćete, nisu to kifle da napravite 1000 komada dnevno. Svaka cipela točno vam određuje vrijeme, kao i umješnost svakog majstora. Ručno se moraju napraviti gotovo sve faze rada, tek neki dijelovi rade se strojno, a opet nakon ručne pripreme. A s Talijanima nema greške. Ne mogu prihvatiti proizvodnju cipela za Gucci ili Chanel i reći da će je dobiti ovog petka, a dostaviti im to idućeg. Cijela kolekcija već je najavljena i u njihovim ekskluzivnim dućanima i tu sve mora biti apsolutno točno", objašnjava Antun zašto ponekad ne može prihvatiti sve zahtjeve koje dobiva iz Italije.

Antun se s ovim poslom prvi put susreo gledajući svog djeda kako to radi. Završio je obućarsku srednju školu u Borovu gdje je imao i praktičnu nastavu. "Kad su shvatili da imam smisla za crtanje prošao sam tamo i obuku za kreiranje, danas bi se to zvalo dizajniranje. Nakon toga upisao sam u Zagrebu Visoku tehničarsku obućarsku školu. Tu sam počeo, a 1981. otvorio sam svoj obrt tu na Cvjetnom trgu", prisjetio se svojih početaka. Radio je i sa sadašnjim divovima za izradu obuće Borovom i Astrom, dizajnirao im je čitave kolekcije. Pokazuje i tri glavne nagrade koje je osvojio u tri različite godine, bilo je to osamdesetih godina, za tri različite kolekcije dobio je prvu nagradu u jakoj konkurenciji mnogih dizajnera.

"Nisam najponosniji na jedan par cipela koje sam dizajnirao, nego na ove kolekcije koje su i nagrađene. U posljednje vrijeme, ako govorimo o jednoj cipeli, to bi sigurno bila hrvatska koleđica. Ideja za nju došla mi je za vrijeme Svjetskog prvenstva u Rusiji. Kad sam shvatio da postoje navijački svi odjevni predmeti od kape do trenirke i slično, ali ne postoji cipela - dizajnirao sam ovu", kazao je Antun. Najšarenija od svih, jarko crvena mekana koleđica, jarko plavog đona, ukrašena prepoznatljivom šahovnicom postala je omiljeni suvenir posjetitelja Zagreba i Hrvatske.

Damjan Tadic / CROPIX

"Prvi par otišao je u New York, zvao me čovjek tu na ovaj telefon", pokazuje na slušalicu i dodaje da se radi o našim ljudima koji su htjeli hrvatsku cipelu u Americi. Nikome ne prodaje cipelu samo na temelju 'broja' kojeg nosi. Ako kupac nije u mogućnosti doći u Hrvatsku zamoli ih da mu pošalju cipele koje su mu dobre. "Prema njima napravim mjerenje i rekonstrukciju, a zatim sve zajedno pošaljem nazad. Tako je jedan par završio u Philadelphiji. Jedan par je završio u Španjolskoj, a žena je Španjolka. Kazala je da je vidjela cipelu u izlogu i jako joj se svidjela. Bila je tu u prolazu, naručila je svoj par. Nakon nje došlo nam je mnogo turista", kazao je Antun.

Iako većinu svoje kolekcije drži vidljivom u izlogu i na službenim stranicama, njih ne štiti pa ih je čak i moguće iskopirati. Ali s hrvatskom koleđicom to nije slučaj, nju je zaštitio zakonski, uvjeren je da bi u suprotnom tržište preplavio dva milijuna jeftinih kineskih kopija.

Na dizajn koleđice inspirirao ga je uspjeh naših Vatrenih, a inače inspiracija mu dolazi bilo kad i bilo gdje. "Može biti da se vozim u autu, razmišljam o poslu i dođe mi ideja ili kad idem na spavanje. Uvijek imam blizu olovku i papir i skiciram to da se ne zaborave detalji. Nekad ciljano sjednem za stol s namjerom da idem stvoriti model kakav još ne postoji. Te ideje se moraju stvarati često, stalno morate razmišljati o tome kako doći do novog modela i stalno biti u tome. To se ne uči, taj čip za modu ili imate ili nemate. Morate znati i nacrtati cipele, ali i shvaćati koju tehnologiju ugrađujete u taj model, ako nemate te pretpostavke ne možete biti dizajner", objasnio je Antun.

Damjan Tadic / CROPIX

Uz sve, njegova stalna veza s Italijom, uvelike mu pomaže u predviđanje trendova. Tvrdi da je Italija, posebice Milano, centar mode koji dirigira trendove, bolje, materijale za dolazeće sezone, a te informacije unaprijed saznaje od svojih prijatelja. "Često putujem u Italiju gdje ugovaram na licu mjesta. Vidim uzorke, što i kako treba napraviti", kaže i dodaje da u svom radu koristi isključivo finu talijansku kožu kojoj nema premca u svijetu. Umjetne materijale prezire i ne dopušta da se koriste u njihovim cipelama. Za sebe kaže da još uvijek uči, tehnologija se stalno mijenja, kao i materijali tu misli na ljepila i slična sredstva kojima tretiraju i proizvode cipele.

Iako je njihov obiteljski obrt jedan od posljednjih i u gradu i u zemlji, nema straha za Zagrepčane, jer posljednjih 20 godina rame uz rame, uz Antuna je i njegova kći Zrinka. Otkako je izašla iz srednje škole radi u radionici. "U principu sam odmah znala da želim nastaviti obrt. Isprva sam sve radila, nema tu biranja poslova, ako želite naučiti morate biti najobičniji fizički radnik. Od onih najjednostavnijih faza rada do najvećih", prisjeća se svojih početaka Zrinka. Tata Antun nadopunjuje da ona kao kćer mora znati sve, više od svih drugih, mora biti upoznata u sve faze rada kako bi mogla jednog dana voditi posao.

Iskustvo u tatinoj radionici je neprocjenjivo, ne može se nikako mjeriti onime iz škole. "U proizvodnji cipela bila sam 100posto u vrijeme intenzivne suradnje s Italijom, i sada radimo, ali ne toliko. I to su vam onda bili i petci i svetci, bez radnog vremena. Kad Talijan traži svoj rok, taj rok mora biti ispoštovan", kazala je Zrinka. Na pitanje je li joj se svidio koji par ekskluzivnih cipela najvećih modnih marki na kojima je radila, sa smiješkom odgovara potvrdno. Kaže, naravno da ti se sviđaju ti modeli, pogotovo je zapamtila Guccijeve dječje kolekcije.

Damjan Tadic / CROPIX

Lependesign

Dob mušterija je raznolika i ne dolaze im samo stariji ljudi. Stariji dolaze zbog problema sa stopalima zbog kojih im ne odgovaraju konfekcijski kalupi, a mlađi dolaze zbog mode. S fotografijama nečeg što su vidjeli, skinu s interneta ili uslikaju negdje, ili dođu sa zamisli u glavi pa zajedno crtaju i dogovore svaki detalj. I to je ono po čemu se Lepeni razlikuju od svih (malobrojnih) kolega, ne izrađuju cipele isključivo po zadanom kalupu, nego po živoj situaciji.

Osim proizvodnje cipela cijelo to vrijeme vrše i popravke, kako obuće, tako i torbi i galanterije. Na pitanje jesu li ikad dobili neke 'nepopravljive cipele' pogledali su se i nisu se mogli sjetiti. "Imali smo slučajeva da se negdje đon potpuno odlijepio, ali to nije nepopravljivo. Kada se obradi i popravi to se ponovno zalijepi", kazala je Zrinka.

Jednu od najživopisnijih uspomena Antun pamti upravo oko popravljanja. "Ide tu po Cvjetnom trgu jedna žena i pukne joj peta. Bila je baš jako visoka potpetica. To se dogodilo Josipi Lisac, još dok je pokojni Metikoš bio živ. Što sad? Kaže njoj Karlo: 'Pa ne bum te ja sad nosio.' Ona mu odgovori da će sad sjesti na piće i ona će to riješiti. Sjeli su tu i pozvali nas. Kazala mu je ona: 'Joj dragi sad ću ja dobiti svoje cipele ne moraš me nositi...' M ismo se bacili na posao, hitno na zamjenu potpetice, morali smo obje zamijeniti. I to je trajalo, to nije baš posao za pola sata. Kada smo to napravili odnijeli smo joj u kafić. Ona mu je rekla: 'Joj što nam je bilo jako dugo čekati, ali su mi to riješili. Jesi vidio Karlo da se može?'", prisjetio se s osmjehom Antun anegdote s jednom od najvećih diva hrvatske glazbe.

Lependesign

Zagreb

obuća

obrt

postolar

Antun Lepen

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter