puno je lažnjaka na tržištu, ali ljude ponese cijena

Procjenitelji umjetnina otkrivaju: 'Šokirali smo se kada smo ugledali sliku slavnog slikara staru 500 godina u jednom domu, do tada smo je viđali samo u svjetskim muzejima'


Valerija Bebek
28.09.2019.08:00
Procjenitelji umjetnina otkrivaju: 'Šokirali smo se kada smo ugledali sliku slavnog slikara staru 500 godina u jednom domu, do tada smo je viđali samo u svjetskim muzejima'
Tomislav Kristo / CROPIX

sažeto

Saznali smo je li Hrvatska 'očišćena' od umjetnina ili se ipak znatan broj vrijednih predmeta ipak nalazi u zemlji


Valerija Bebek
28.09.2019.08:00

Prošli tjedan nam je ovdje bio 'Picasso'. Pod navodnicima. Prije toga bio je tu i 'Miró', za kojeg je što je zanimljivo obavljena i transakcija. Iako smo mi rekli da ne možemo potvrditi kako se radi o originalu. Čovjek se odlučio i pogriješio, u šaljivom tonu navodi samo nedavne doživljaje iz vlastite aukcijske kuće i galerije Kontura vlasnik Zdravko Mihočinec. Njegov poslovni partner Nikola Albaneže nadovezuje se i kaže kako su spomenutom gospodinu rekli da je za tako veliko slikarsko ime nadležna inozemna fundacija.

"Prije kupovine provjerite autentičnost tamo, uputimo ga. Prošlo je dva, tri tjedna gospodin je došao i rekao da je to kupio, činilo mu se povoljno. I tek je naknadno išao provjeravati, tada su mu rekli - oprostite ali to nije slika našeg autora", prepričava nam Mihočinec. I najveći problem s naivnim kupcima, nije internet, prevaranti koji sada lakše dolaze do 'žrtava', nego to što žele kupiti nešto povoljno. Ljudi misle da nešto što košta 100 mogu kupiti za 10. Pod koliko je to 'povoljno' otišao Picasso ili Miró ipak nisu htjeli otkriti jer je riječ o poslovnoj tajni.

U njihovoj galeriji Kontura užurbano rade na pripremanju jesenske javne dražbe umjetnina, budući da je to također jedna od djelatnosti kojima se ovi procjenitelji umjetnina bave. Veliki dio radne svakodnevice posvećen je upravo na savjetovanje građanstva i institucija. Najviše se susreću s dvije vrste pitanja - odgonetavanje autora, odnosno utvrđivanje autentičnosti, druga vrsta upita je procjena tržišne vrijednosti.

"Radni dan počinje s pozivima ljudi, kažu nam što imaju. Često ne mogu to fizički prenijeti do nas da procijenimo, onda se dogovorimo da preliminarni pregled obavimo putem maila. Za ono što nam se učini da ima određenu kvalitetu i tržišnu vrijednost sugeriramo da donesu do nas. Kako bismo provjerili autentičnost, kvalitetu likovnosti, koju nije uvijek moguće vidjeti s priručnih fotografija. Neki građani, koji se nalaze u Zagrebu i okolici u dogovoru s nama odmah donesu umjetninu", opisuje Mihočinec početak uobičajenog radnog dana jednog procjenitelja umjetnina u Hrvatskoj.

Tomislav Kristo / CROPIX

Ovisno o tome imaju li građani koji su im se obratili nešto vrijedno i odluče li to prodati kreću u drugi dio posla - prodaju. "Imamo dvije varijante već 15 godina, jedan dio možemo primiti u komisionu prodaju u galeriji, tu postoji katalog dostupan na internet stranici ili kupci dolaze direktno u naše prostorije. Drugi model je javna aukcija, koje priređujemo u muzeju Mimara, ili na drugim lokacijama. Kad su aukcije manje obimom priređujemo ih i u našem prostoru", objašnjava Zdravko Mihočinec. Dodaje da osim privatnih građana velik dio njihova posla odlazi na umjetničke zbirke tvrtki, pogotovo one koje su u stečaju te se kroz proces koji započinje stečajni upravitelj ide na javnim aukcijama.

Sve te umjetnine zatim treba procijeniti i pripremiti za prodaju, odnosno izraditi kataloge. Paralelno uz posredništvo pri kupovini i prodaji ovi stručnjaci za umjetnine surađuju i na raznim izložbama, izdavanju umjetničkih monografija potom na davanju raznih konzultacija, od zakonskih propisa, komunikacije s institucija - Zavodom za zaštitu spomenika, Ministarstvom kulture, gradskim institucijama. Posla, uglavnom, uvijek ima.

Još uvijek se znaju iznenaditi 

Ono što najviše ljude zanima je imaju li oni možda (šanse) obogatiti se nekom starinom-umjetninom s tavana, iz podruma ili naslijeđenog bakinog stana. Budući da ovo čitate 2019. moramo vas razočarati, kako smo saznali od naših sugovornika - većina te priče je iza nas. 'Bakini stanovi' su ispražnjeni od pravih vrijednosti. Ako je nešto i ostalo to je umjetnički nevažno i tržišno nezanimljivo, drugim riječima - nema tu love. "U jako rijetkim situacijama pojavi se nešto što će nas jako iznenaditi, govorim o iskustvu u posljednjih 10 godina, s kvalitetom i s umjetnicima koji su poznati i priznati - a da sami vlasnici nisu toga svjesni", objasnio je Mihočinec.

Ali još uvijek zna se dogoditi s vremena na vrijeme da naši sugovornici ostanu iznenađeni onime što ljudi imaju u svojim kućama. "Nedavno smo imali slučaj Antuna Augustinčića koji nikad nije bio prezentiran, zar i to nije otkriće? Pa 80 godina je bio u obiteljskoj kući, stručna javnost ne pozna to djelo, za nas je bilo to iznenađenje", rekao je Albaneže. Njegov kolega dodaje da je takvo ime više zanimljivo za domaću javnost, ali u poslu su znali naići na velika svjetska imena - što je jasno na sasvim drugoj razini i svjetskog interesa i cijena.

"Bilo je to prije dosta godina iznenadilo me kada su mi ljudi rekli da imaju Tiziana (1490. - 1576.) na zidu. Bilo mi je baš iznenađenje. Do tog trenutka gledaš Tiziana u svjetskim muzejima, a onda netko u privatnom stanu u Zagrebu kaže 'Ovo je Tizian'. I bio je. Mislim treba nešto negdje preživjeti 500 godina", kazao je Mihočinec.

Tomislav Kristo / CROPIX

Budući da su bakini stanovi ispražnjeni pogotovo od umjetnina za koje nasljednici ne znaju kolika im je vrijednost, zanimalo nas je kako i kada su se to praznili. "Devedesetih godina, baš kada smo mi intenzivnije krenuli u tržište, takva su se otkrića češće događala. To je bilo turbulentno razdoblje kad su se otkupljivali društveni stanovi, bilo je mnogo promjena vlasništva nekretnina. Prodavalo se zbog rata na ovim prostorima. Neki ljudi su sa sobom mogli uzeti samo pokretnu imovinu. Dosta toga je s istoka stizalo prema nama pa je nešto i otišlo dalje. Tu je bilo dosta ugodnih iznenađenja, odnosno poznatih autora. Jedan dio toga bio je iz nedefiniranog vlasništva. Pretpostavljam, bilo je i ukradenih stvari. Neke od tih umjetnina se, vjerujem, nalaze i na internim policijskim potjernicama. Ali to je nama nedostupno za pregled", opisao je Zdravko Mihočinec.

Nakon tih turbulentnih vremena došle su dvijetisućite, vrijeme procvata tržišta. Sve je raslo, bilo je novca u zemlji pa se to odrazilo i na tržište umjetnina. Tada su doneseni i neki zakonski akti, koji su, kaže nam sugovornik, trenutno nefunkcionalni. Spomenuta događanja nisu ispraznila Hrvatsku od umjetnina. "Nisu umjetnine otišle iz Hrvatske, nego su se dobrim dijelom vraćale. Treba tu uzeti u obzir generacijski moment. Naši liječnici, poduzetnici koji su recimo u Njemačkoj, stvorili egzistenciju, stekli imetak. Kupovali su umjetnine osamdesetih i devedesetih da bi tamo uživali u njima. Oni su se pod starost vraćali u zemlju. Samo ja znam za tri kolekcije koje su se vratile iz inozemstva, to je nekoliko stotina umjetnina. I sad se javljaju kupci koji su iz Europe i SAD-a, kupuju, umjetnine odlaze van, ali to je normalno. Jedino ono što se zaštiti kao kulturno dobro ne može otići van", objasnio je Mihočinec.

Najinteresantnija promjena na tržištu umjetnina u Hrvatskoj, dogodila se s povećanjem interesa za suvremenu umjetnost. Kako nam kaže naš sugovornik, otkako je Muzej suvremene umjetnosti krenuo s intenzivnijim djelovanjem u novoj zgradi buknuo je interes za domaće umjetnike koji su djelovali pedesetih i šezdesetih godina. "EXAT 51, Grupa Gorgona, Nove tendencije. To je devedesetih faktički bilo efemerno u Hrvatskoj, iako je u inozemstvu to bila relevantna umjetnost. Ti naši umjetnici izlagali su vani, bili su bitni i prepoznati, ali ne i kod nas, nisu bili u vidokrugu onih kolekcionara koji su odgajani na tradiciji i koji su gradili kolekcije u segmentu moderne umjetnosti. Danas je upravo to najinteresantnije za tržište, u smislu potražnje i visine cijena", rekao je Mihočinec.

Tu dolazimo do čimbenika koji aktivno stvaraju umjetničku scenu i tržište - kolekcionari. To su, logično, oni ljudi koji za to imaju mogućnosti. Osim privatnih osoba umjetničke kolekcije imaju i kompanije koje ulaze u njihovu imovinsku karticu. "Kod nas su kolekcionari prvenstveno poduzetnici. Nekad su to bili, govorim o vremenima kojih se živo sjećam - o osamdesetima, to su bili liječnici, obrtnici, sveučilišni profesori, više su to bili intelektualci. Vrlo često se dogodi da ti ljudi, kolekcionari, o umjetninama i umjetnosti znaju puno više nego što to zna dobar dio povjesničara umjetnosti. Svatko onaj tko je kolekcionar, prije nego što kupi dobro se informira, a tek nakon što kupi nastoji istražiti sve moguće veze, kontekste... Da bi sebi opravdao kupnju, ali i da bi sebi osvijestio što posjeduje", kazao je Mihočinec.

Kako kolekcionari traže svoje umjetničke investicije

Njegov kolega se nadovezao kako mu je sličnu stvar rekao i jedan galerist iz Nizozemske. "Često kolekcionari znaju prepoznati potencijal i buduću zvijezdu u mladim umjetnicima prije nego se probiju i više nego profesionalci galeristi, kustosi... Ljudi se posvete potrazi za mladim talentima, imaju znanje, iskustvo. Doticaj s umjetninom je nenadoknadiv. Kada vi umjetninu držite u ruci, počinjete primjećivati sitne detalje, gledate na drugi način. Dobro je sve to spojiti s teorijom, ali baš zbog ovoga kolekcionari razvijaju dobre instinkte", objašnjava Nikola Albaneže.

Tomislav Kristo / CROPIX

Naši sugovornici tvrde da je sve manje ljudi koji kupuju umjetnine samo zato što im se nešto sviđa, pa kada ugledaju sliku ili skulpturu koja im se dopada pitaju koliko nešto košta. Mnogo češće je slučaj da kupci racionalno investiraju. "Kažu tražim Ljubu Babića, ali iz tridesetih godina. Jer je on tu najbolji, to kaže struka', oni redovito prate stručnu literaturu. Osim toga neki žele pokriti i razdoblje koga nemaju. Upravo zbog toga mi smo na stalnoj vezi s njima, odnosno oni s nama. To je logično i normalno. Ako netko traži najrelevantnije umjetnike iz nekog vremena njegovi zahtjevi su: 'Dajte mi Otona Postružnika iz tridesetih jer je tu bitan za kontekst grupe Zemlja' ili 'Želim Emanuela Vidovića, ali između 1910. i 1916.' Za takve upite jasno je da surađujemo s kolegama, recimo Vidović se može pojaviti u Splitu, raspitamo se kod kolega, i obrnuto, oni kod nas", opisao je proces potrage za investicijskim umjetninama Mihočinec.

Preporuke procjenitelja umjetnina, važne su za procjenu trenutne vrijednosti, ali i u savjetovanju hoće li neko djelo s godinama dobivati na vrijednosti ili gubiti. Jer umjetnine se u financijskom smislu 'ponašaju' kao i dionice. A njihova riječ, često je presudna i za uspjeh mladih autora. Kako danas uspjeti u svijetu umjetnosti, je li to uopće moguće ili vrijedi ona crnohumorna - slikar/kipar dobiva na umjetnosti tek nakon što ga više nema?

"To bi ipak bilo malo previše, iako kontekstualizacija oko umjetnika uvijek doprinosi cijeni. To možda izgleda banalno, ali kad ogolimo stvari nikad nije samo djelo, nego i priča oko njega. Na primjer Josip Račić, da nije imao takvu sudbinu kakvu je imao (pronađen ustrijeljen u hotelskoj sobi u Parizu kada je imao 23 godine) sigurno bi interes za njega bio slabiji. I oko Slave Raškaj, njezina nesretna sudbina također stvara jedno ozračje i poseban interes (umrla je s 29 godina hospitalizirana u bolnici Vrapče). Što se tiče mladih umjetnika, nećemo govoriti o terminima nesretnih sudbina, ali svi mehanizmi koji su danas čvrsto uspostavljeni utječu na cijenu. Sve kritike, medijske priče, nikad nije djelo samo nego uvijek i ono što je o djelu rečeno doprinosi izgradnji cijene", objasnio je Nikola Albaneže.

Kako se osigurati kao kupac umjetnine

Tu na scenu stupa galeristički posao, kada nakon što mladi umjetnik 'odradi' grupne izložbe i pokoju manju samostalnu, bilo bi dobro da uđe u vidokrug nekom od selektora koji će ga uvrstiti u postav galerije i zatim stajati iza njegova rada. "Na galerijama je da još dodatno prezentiraju, da iskomuniciraju zašto je netko kvalitetan. Kolekcionari nas često pitaju - vidimo da ste napravili izložbu tom umjetniku. Nezavisno od toga što ste napravili, mislite li da postoji u njemu kreativni potencijal da će se razvijati u pravom pravcu? Producirati još kvalitetnih umjetničkih djela? Koji puta takve prognoze su lutrija. Ali htio bih naglasiti da je taj posrednički segment galerista, ili dilera umjetnina (kod nas taj naziv ima pežorativan prizvuk, a vani je cijenjeno zanimanje), često presudan. Zašto? Jer naš renome i kvalieta s kojom obavljamo svoj posao doprinose samom djelu. Mi doista možemo napraviti onu presudnu sugestiju nakon koje netko odluči uzeti pet djela tog mladog umjetnika. Imali smo takve konkretne situacije, a to je mladom autoru ogroman vjetar u leđa", opisao je Zdravko Mihočinec.

Kupovina direktno od umjetnika ili od galerije s certifikatom najsigurniji su načini kupovine. Za svaku kupovinu, čak i od umjetnika, kupac bi trebao dobiti potvrdu o autentičnosti, na njemu ne treba pisati cijena. Pomoću te potvrde u slučaju bilo kakvih muljaža prevarenom kupcu lakše je u tom slučaju sudski utjerivati pravdu, odnosno svoj novac. "Ono što mogu sugerirati svim potencijalnim kupcima umjetnina, da za sve što vrijedi više od cijene galerijske grafike - to je oko dvije do tri tisuće kuna - konzultiraju nekog od stručnjaka. Mi smo ovdje sudski vještaci, svakom građaninu po principu struke i našim znanjima možemo nešto procijeniti. On tu uslugu plati 200 kuna i s tim papirom može svoju umjetninu prodavati od New Yorka do Bangkoka. Mi nemamo nekog interesa da nešto procijenimo više ili manje, ali molim vas nemojte kupovati umjetnine na radijskoj aukciji", savjetovao je Mihočinec.

I tako dolazimo do početka članka kada su savjetovane stranke ipak odlučile ne poslušati savjet naših procjenitelja i svejedno kupiti lažnjak. "Iako za ta velika imena, naše mišljenje nema ni težinu, za njih su relevantne inozemne fondacije i instituti, mi imamo težinu za našu umjetnost. Za onog Picassa je na prvu bilo jasno da nije autentičan, iako je otraga bio neki pečat, ali to je bilo tako očito. Ispostavilo se kasnije da smo bili u pravu. Za sve velike umjetnike izrađeni su katalozi svih djela i teško da će se pronaći nešto novo. Ako se i pronađe tu postoje posebne metode provjere", kazao je Nikola Albaneže. Te posebne metode više nalikuju na forenzička ispitivanja materijala, a kod nas provode se na Institutu Ruđer Bošković i restauratorskim zavodima. Prije toga provodi se arhivsko istraživanje dokumentacija, arhiva, povijesti umjetnosti, sve to uz iskustvo konosera da u slici prepozna umjetnikov rukopis.

umjetnine

umjetnosti

procjenitelji umjetnina

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter