VIDEO: Stravične priče modernih robova

Nemaju nikakva prava, njihovi gospodari tretiraju ih kao komad pokućstva, a nerijetko su prisiljeni i pružati im seksualne usluge


Mia Mitrović
13.11.2019.13:00
Nemaju nikakva prava, njihovi gospodari tretiraju ih kao komad pokućstva, a nerijetko su prisiljeni i pružati im seksualne usluge
iStock

sažeto

Procjenjuje se da oko 40 milijuna ljudi živi u nekom obliku ropstva, a na svijetu en postoji zemljau kojoj taj problem ne postoji 


Mia Mitrović
13.11.2019.13:00

Svijet je ovih dana prenerazio video koji je tajno snimila bangladeška sluškinja u Saudijskoj Arabiji i tako odaslala molbu za pomoć. Na snimci u suzama govori o zlostavljanju koje trpi kad svojih 'poslodavaca'.

Sluškinja (25) na videu poručuje kako se očajnički želi vratiti kući, da je bila napadnuta, kao i izgladnjivana te zatvorena na 15 dana.

Zatočena i zlostavljana 

Nakon te objave Bangladeš je apelirao da se njihova državljanka vrati iz Saudijske Arabije. Snimak je objavila na Facebooku, gdje je podijeljen nekoliko tisuća puta, a svoje šefove je optužila za nemilosrdne seksualne napade. Čak je i pokazala ruke pune ožiljaka.

"Možda neću preživjeti. Molim vas, spasite me. Zaključali su me na 15 dana i jedva da su mi dali nešto hrane za to vrijeme. Opekli su mi ruke vrućim uljem i vezali su me. Vodili su me od jedne do druge kuće. U prvoj su me mučili i neprestano tukli, a onda su me odveli u drugu kuću, gdje su učinili isto. Ne vjerujem da ću preživjeti. Mislim da ću ovdje umrijeti. Tukli su me i mučili. Molim vas, spasite me, odvedite me odavde", govorila je ona u suzama.

Njena objava je izazvala prosvjede u glavnom gradu Bangladeša, Daki protiv loših uvjeta za radnike. Iz bangladeške nevladine organizacije koja pokušava sluškinju vratiti kući rekli su da ova 25-godišnjakinja i dalje živi kod svog poslodavca u Džedi, a mobilni telefon joj je oduzet nakon snimanja ove video poruke.

Od 1991. je oko 300.000 žena iz Bangladeša otputovalo van zemlje radi posla. Takvi radnici šalju najviše novca u zemlju.Vlada u Daki je prošle nedjelje pozvala državnu agenciju za izvoz radne snage da vrati ovu ženu kući što je prije moguće. Njena obitelj u Bangladešu pokušava da stupi s njom u kontakt, ali kako su naveli, to im još uvijek ne uspijeva.

Nažalost, ovakve i još stravičnije priče svakodnevna su realnost više od 40 milijuna ljudi koliko se procjenjuje da ih trenutno živi u nekom obliku ropstva. Samo u Hrvatskoj, takvih je ljudi oko 25.000.

Neki od njih, ljudi i djeca su prinuđeni na prisilni rad ili seks, eksploataciju, ili još kao djeca natjerani na brak... Jedni su postali robovi nasilnim putem, drugi su oteti i prodani, treće je uništilo dužničko ropstvo, četvrti su rođeni sa "okovima"... Danas na svijetu ne postoji nijedna zemlja na svijetu u kojoj nema nijednog oblika modernog ropstva.

Spavala na hrpi prvljavog rublja

O obiteljskoj kućnoj pomoćnici Loli koja je zapravo bila robinja netom prije smrti pisao je američki istraživački novinar filipinskih korijena i dobitnik Pulitzera Alex Tizon:

Njeno ime bilo je Eudosija Thomas Pulido. Zvali smo je Lola. Bila je visoka 130 centimetara, kože boje kave i bademastih očiju koje još vidim kako gledaju u moje – to mi je prvo sjećanje. Imala je 18 godina kada ju je moj djed poklonio mojoj majci i kada se moja obitelj preselila u Sjedinjene Države, povevši je sa sobom. Nijedna riječ osim robinje ne bi odgovarala životu koji je živjela. Dani su joj počinjali prije nego što se itko probudi i završavali nakon što bismo svi otišli u krevet. Spremala je tri obroka dnevno, čistila kuću, dvorila moje roditelje i vodila računa o nas petoro djece. Nikada nije bila za to plaćena, već neprekidno prekoravana. Nisu joj članci bili okovani u lance, ali kao da jesu. Toliko bih je puta noću, kad pođem u kupaonu, zatekao kako spava u kutu, sklupčana uz gomilu veša, s odjećom koju je počela slagati na rukama.

Lola nije htjela s nama u SAD, no na kraju ju je nagovorio otac koji joj je rekao da će u Americi sve biti drukčije. Rekao joj je da će joj, čim stanu na noge, dati “džeparac”. Lola bi onda mogla novac slati roditeljima koji su živjeli u baraci s podom od blata. Mogla bi im sagraditi kuću od betona, da im zauvijek promjeni živote. Zamislite.

Na mnogo načina bila mi je roditelj više nego što su to ikada bili moja majka ili otac. Njeno lice gledao bih kad se ujutru budim i noću dok tonem u san. Kao beba izgovorio sam njeno ime (prvo kao “Oh-ah”) mnogo prije nego što sam naučio da kažem “mama” ili “tata”. Kao dječak sam odbijao da idem na spavanje ako me Lola ne uspava.

Lola nikada nije dobila taj džeparac. Pitala je moje roditelje kada smo već proveli nekoliko godina u Americi. Majka joj se razboljela (kasnije sam saznao da je oboljela od dizenterije), a njena porodica nije mogla da joj priušti lijekove. “Pwede ba?”, rekla je mojim roditeljima. Je li moguće? Majka je uzdahnula. “Kako uopće možeš to pitati?”, a otac joj odgovorio na tagalogu. “Vidiš koliko nam je teško. Zar nemaš nimalo srama?”

Sumirao sam Lolinu stvarnost. Nije plaćena. Rinta svakog dana. Verbalno je kažnjavaju kad god ostane predugo budna, ili prerano zaspi. Udare je kad odgovori. Nosi polovne, iznošene stvari. Sama ruča. Jede ostatke u kuhinji. Rijetko napušta kuću. Nema prijatelja niti ikakvih interesa izvan porodice. Nema svoju sobu. (Njoj je u svakoj kući u kojoj smo živjeli bilo namijenjeno ono što pretekne – kauč ili kut u sobi mojih sestara. Često je spavala u gomilama prljavog veša.)

Robovlasnici se ponose sami sobom

Lolina majka Fermina umrla je 1973. Otac, Hilario, pet godina kasnije. Oba puta očajnički je željela kući. Oba puta moji roditelji su joj rekli: “Izvini.” Nema para, nema vremena. Potrebna je djeci. Majka i otac kasnije su mi priznali da su se plašili i za sebe. Da je Lola otkrivena, što bi se gotovo sigurno dogodilo da je pokušala otići, oni bi bili u nevolji, možda bi ih i deportirali. Nisu smjeli riskirati"m napisao je u tekstu koji je objavljen na dan kada je umro. Srećom, Loline priča ima sretan kraj, no ona je jedna od rijetkih sretnica.

Mađarska redateljica Bernadett Tuza-Ritter o životu moderne robinje 2018. je snimila film 'Zarobljena'. Bernadet je bila studentkinja režije kada je upoznala Marish i njeno izborano, bezubo lice, barem 30 godina starije od žene koja se iza njega krije.

"Privuklo me to lice. Toliko toga na njemu piše. Željela sam samo da snimam njeno lice za projekt na kome sam radila. Rečeno mi je da moram tražiti potvrdu od Ette, žene za koju sam tada vjerovala da je njena stanodavka. Dan za danom, malo po malo, kroz šapat mi je Marish ispričala svoju tajnu. U toj kući bila je robinja", ispričala je redateljica koja je dvije godine snimala Marish kako radi 20 sati dnevno, trpi nasilje i savija se pred mehanizmima koji je drže na uzici. Saznavala je i o tome da, čak i kada je do samog dna poniženo i obespravljeno, ljudsko i dalje sanja. Da država zna, a šuti. Da se robovlasnici ponose samim sobom, napisao je Telegraf.

U Hrvatsku robovi stižu iz BiH

Stravični slučajevi ropskog rada u Hrvatskoj budu otkriveni u prosjeku jednom godišnje, a robovi u našu zemlju najčešće stižu iz susjedne nam BiH. Rasim Ćufurović (37) iz Velike Kladuše, koji je, u potrazi za poslom, prije više od dvije godine završio kao rob na imanju u Draganiću kod Karlovca, ponovno je nestao. Kako piše Avaz, nitko od Rasimove bliže rodbine ne zna gdje se on nalazi, a pojavile su se sumnje da ponovno završio u Karlovcu. No, PU karlovačka tvrdi da nemaju nikakvu prijavu o nestanku.

"Dobili smo broj mobilnog telefona na koji ga možemo nazvati, ali se na taj broj javlja neki drugi muškarac. Znamo da se, nakon Karlovca, liječio i u Rijeci. Čuli smo da je od jednog muškarca iz Karlovca tražio da ga izvede iz bolnice i da se kod njega nalazi, ali nikakve više informacije nemamo", kazao je za Avaz Rasimov brat Zlatko Mandić.

Poznato mu je da Rasim živi od socijalne pomoći koja mu se isplaćuje u Karlovcu, ali nije siguran je li Centar za socijalni rad upoznat o tome što se trenutno događa s njegovim bratom.

Rasim je, inače, brat Maje Paole Sertić, nekadašnje stanarke Big Brothera. U žižu javnosti došao je prije godinu i pol dana kada je uspio pobjeći od obitelji iz Draganića koja ge je zlostavljala. Navodno su ga zlostavljači toliko pretukli da su mislili da je mrtav, pa su ga odvezli dalje od kuće i bacili u jarak. Tamo su ga našli susjedi i sve dojavili policiji.

Kako nam je rekao Vladimir Bauer, zamjenik ravnatelja karlovačke bolnice, u bolnicu je stigao pothranjen, iscrpljen te s velikim brojem manjih i starih ozljeda na tijelu. Dobro se oporavlja, a kad bude bolje, u bolnici će ga posjetiti i sestra Maja Paola. Njegovi mučitelji, koji su mu izbijali zube, nokte lomili čekićem te ga kažnjavali na najbrutalnije načine, na slobodi su. Sudac istrage Županijskog suda u Karlovcu odbio je prijedlog odvjetništva te im, umjesto jednomjesečnog zadržavanja, odredio zabranu prilaska žrtvi na manje od 50 metara.

Jezivi slučaj robovlasništva, za što je u listopadu prošle godine podignuta optužnica protiv osmero članova obitelji Velić, još nije dobio sudski epilog. Iz Općinskog suda u Karlovcu doznaje se da suđenje još nije počelo.

"Spis je proslijeđen izvanraspravnom vijeću Općinskog suda u Karlovcu radi donošenja odluke o mjerama opreza koje su određene prema okrivljenicima. Nakon pravomoćnosti donesene odluke izvanraspravnog vijeća, predmet će biti u fazi određivanja glavne rasprave", navedeno je u odgovoru sutkinje Blaženke Lugar-Vladić, kojoj je dodijeljen spis u ovom predmetu.

Obitelj iz pakla pred tužiteljem se branila šutnjom, ali su u potpunosti negirali da su počinili kazneno djelo protiv čovječnosti i ljudskog dostojanstva. Riječ je o trgovini ljudima, nezakonitom oduzimanju slobode i nanošenju teških ozljeda.

zlostavljanje

ljudska prava

moderno ropstvo

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter