Kako sam djeci rekla da imam rak

Moje djevojčice šišale su mi kosu. Napravile smo irokezu i smijale se. Ali, kad me suprug obrijao do kraja, raspala sam se! Bolest sam pobijedila, a to smo proslavili nečime što ćemo zauvijek pamtiti


Valerija Bebek
15.09.2019.11:50
Moje djevojčice šišale su mi kosu. Napravile smo irokezu i smijale se. Ali, kad me suprug obrijao do kraja, raspala sam se! Bolest sam pobijedila, a to smo proslavili nečime što ćemo zauvijek pamtiti
Ranko Šuvar / CROPIX

sažeto

Zagrepčanka Ivana s teškom dijagnozom suočila se nekoliko dana nakon svog 40. rođendana, u proces liječnja uključila je i supruga i tri kćeri


Valerija Bebek
15.09.2019.11:50

Od svih psihofizičkih trauma koje je prošlo moje tijelo i moj um kroz onkološko liječenje, mislim da mi je najteže bilo upravo to kada sam trebala reći djeci da mama ima rak, da mama boluje od tako strašne dijagnoze za koju svi znamo da je smrt jedan vrlo moguć ishod, započinje svoju priču za 100posto logopedinja iz Zagreba.

Ivana Đurić-Katanić ima 43 godine, onkološki je pacijent unazad tri godine, živi u Zagrebu sa suprugom Darkom i tri kćerke - Lanom, Majom i Tenom. U vrijeme dobivanja dijagnoze kćerke su imale 7, 10 i 14 godina.

"Valjda čovjek koji ima djecu u tim trenucima dobije neku nadljudsku snagu i u duhu ljubavi mu je tada sve moguće. Veliku podršku sam dobila od supruga, mojih sestara i roditelja, vodila sam se svojom intuicijom, ali sam se i informirala te dobila korisne savjete od strane stručnjaka, profesionalaca kojima sam se obratila", rekla je Ivana koja i sama kroz svoj posao voditeljice Logopedskog kabineta Ententini ima razvijen senzibilitet za rad s ljudima.

Ranko Šuvar / CROPIX

Kazala je kako joj je dijagnoza karcinoma u 40. godini bio ogroman šok. Suočila se sa smrću, kao majka tri djevojčice dok najmlađa još nije ni krenula u školu, o tom joj je periodu teško i govoriti.

'Gospođo, na žalost, ovo je rak'

"Drugog svibnja 2016. proslavljam svoj 40. rođendan. Imam posložen život, funkcionalne obiteljske i prijateljske odnose. Trudim se biti savršena u svim ulogama u svom životu. Trudim se biti savršena majka koja sve stigne – skuhati, oprati i pregledati zadaće, poigrati se, saslušati, utješiti… Savršena supruga koja ima vremena za muža i brak, savršena logopedinja koja se u svom poslu bezrezervno daje djeci i roditeljima, savršena kći koja je uvijek spremna zadovoljiti očekivanja roditelja, savršena sestra i prijateljica… Nikada nisam bila na bolovanju, svoje zdravlje uzimam zdravo za gotovo, bolesti i bolnice su za stare ljude. Razapeta na sto strana, život nekako prolazi pokraj mene", prisjeća se posljednjih dana prije dijagnoze.

Bio je petak 13., prošlo je točno 11 dana nakon proslave rođendana, osjetila je zatezanje u području grudi. "Dodirnem to mjesto i – napipam kvržicu. Prepipavala sam je nekoliko puta. Zovem sestru koja je već imala ciste na dojkama, tješimo se kako je to sigurno nekakav mastitis i dogovaramo se da ću se naručiti na pregled", kazala je Ivana. Iako nije paničar po prirodi, napravila je što vjerojatno i svi, počela je 'guglati' simptome. Odmah u ponedjeljak, nakon telefonskog opisa kvržice medicinskoj sestri dobila je pregled kod onkologa - isti dan.

Liječnik izgovara riječi: 'Gospođo, nažalost, ovo je rak'. Napravit ćemo punkciju, ali već sada mogu sa sigurnošću reći da je ovo rak. Ja ne vjerujem: 'Karcinom???' Dojila sam ukupno 5 godina, kažu da to smanjuje rizik od raka dojke, ne pušim, ne pijem, u obitelji nema karcinoma dojke, još sam relativno mlada.

Rak se događa drugima, rizičnim skupinama, ne može njoj. "Moram ići raditi, moj posao ne može bez mene, moja kuća ne može funkcionirati bez mene, moja djeca ne mogu bez mene, moja najmlađa kći je predškolka, pa ona još nije ni krenula u školu, hoću li dočekati njezin prvi razred, hoću li dočekati njihove prve menstruacije, njihove prve poljupce s dečkima? I dalje mi svi drugi prolaze kroz glavu, a ne ja sama sebi. Gdje sam nestala ja, kada se to dogodilo da se izgubilo moje ‘ja’?"

Privatni album

Liječnici su joj rekli da ima 25 posto šanse da preživi pet godina, dijagnoza je bila trostruko negativni karcinom dojke s metastazama na limfnim čvorovima pazuha, ključne kosti i vrata. Osjećala se otpisano. Trebaju li reći djeci za dijagnozu karcinoma, u njenoj obitelji uopće nije bilo sporno. Suprug i ja inače s našim djevojčicama imamo vrlo otvoren odnos.

Iznimno je bitno odabrati vrijeme i način za razgovor s djecom

"Mislim da je jako dobro s priopćavanjem dijagnoze djeci pričekati tjedan, dva...već koliko je kome potrebno da prvotni šok dijagnoze splasne i da, koliko toliko, sami prihvatimo i procesuiramo to što nam se događa. Tako ćemo moći staloženije objasniti djeci sve potrebno. nije lako pričati s djecom o svim temama, bolno je pričati o karcinomu i smrtnosti, ali je neophodno. Sve ono što je prisutno u obitelji djeca osjete", prepričava Ivana.

Svjesna je da djeca imaju jako dobre 'radare i antene' pomoću kojih iznimno precizno mogu osjetiti raspoloženja i osjećaje roditelja. Bojala se da ako njezina dijagnoza bude obavijena velom tajni da bi djevojčice i dalje mogle osjećati nesigurnost, a bogatom maštom umisliti i puno teže stvarnosti.

Ranko Šuvar / CROPIX

"Mislila sam, da ako im zatajim tako nešto veliko kao dijagnozu karcinoma, time ću im nanijeti veću štetu nego ako ih izrečena istina zaboli, a suprug i ja damo sve od sebe da zajednički tu bol i strah prevladamo i ublažimo. Djeca imaju pravo na istinu, bez obzira kakva ona bila, dijeleći s njima život i progovarajući istinom o svemu što nas okružuje produbljavamo odnos s njima, razvijamo još veću bliskost", tumači Ivana. Isto tako bila je vrlo svjesna da je jako važno izabrati pravo vrijeme i način na koji će se djeci kazati takva teška vijest.

Ona je svoju dijagnozu dobila pred sam kraj školske godine, kada su djeca i inače pod povećanim pritiskom. Najstarija kćer trebala je putovati na mali maturalac jer je završavala sedmi razred, a najmlađa se rastajala od vrtića i pripremala za završnu priredbu čekao ju je i upis u školu. Zajedno sa suprugom desetak dana se pripremala kako će djevojčicama kazati za dijagnozu, s kojom su se i sami teško nosili.

Dogovorili smo se da to bude nakon jednog opuštenog subotnjeg ručka, kada smo svi za stolom. Odlučili smo reći svima odjednom, na način na koji sve tri kćerke mogu prihvatiti i shvatiti, a kasnije ćemo razgovarati sa svakom pojedinačno, detaljnije, kada im splasne početan šok.

Željela je da djevojčice u njoj vide veliki optimizam i vjeru u potpuno izlječenje, ali i da će im pružiti stvarne informacije. "Željela sam da bolnu istinu čuju od mene, a ne možda od nekoga u parku, školi". Nakon što su dogovorili taktiku, došao je i taj dan.

Privatni album

Kako smo im rekli da sam teško bolesna

"Rekla sam da sam bila na pregledu i da su mi liječnici pronašli kvržicu, da je odlično što je kvržica na dojci zato što se to danas smatra izlječivim, ali da ću morati proći kroz dugotrajno liječenje, da jedno vrijeme neću raditi (što im se jako svidjelo). Isto tako rekla sam da je to malo teže liječenje nego da bolujem od gripe. Dobivat ću kemoterapije, otpast će mi kosa, ali kad mi kosa počne opadati to će biti izvrstan znak, to će značiti da terapija djeluje i da mama ozdravlja. Bit ću jedno vrijeme ćelava kao njihove bebe ćelavice iz djetinjstva, i to će biti fora, želim da mi one izrađuju marame koje ću nositi, rekla sam da jedva čekam da se zafrkavamo s perikama koje ću dobiti, da ćemo glumiti i igrati se s perikama. Pokušavala sam na sve načine ublažiti sve ono što nas čeka, da nekako one lakše to prožive i dožive. Nisam se ustručavala reći da se malo i bojim svih tih pikanja, da mi nije svejedno, da će biti dana kada ću vjerojatno ležati u krevetu i povraćati, ali da sam sretna da imam njih, da sam ponosna kako su već velike i što one mogu pomoći mami i tati kad im je teško. Idemo se liječiti, život ide dalje, mi to sve možemo zajedno, bila je moja i suprugova poruka njima. Pričali smo načinom i rječnikom koji smo inače koristili u obitelji, ništa nismo mijenjali, dali smo kratke informacije, ali s dušom i srcem. I to su one osjetile", prisjetila se prvog razgovora u kojem je kćerima rekla da boluje od smrtonosne bolesti.

Dodaje kako su suprug i ona dobili ideju o nagradi - kad mama završi dugotrajno liječenje nagradit će se velikom nagradom - velikim obiteljskim putovanjem koje će pamtiti cijeli život. To se kasnije pokazalo kao najbolja moguća stvar koju su mogli napraviti u dijagnozi i liječenju koje su prošli tvrdi Ivana.

"Koliko smo se radovali tom putovanju, na kraju razgovora smo svi osjećali uzbuđenje oko toga, svi smo pričali kako jedva čekamo, smijali se... I danas mi je nevjerojatno koliko smo u tako teškim trenucima svi profitirali kao obitelj, kako smo učvrstili odnose, kako smo se povezali i osjetili bliskost i ogromnu ljubav, onu ljubav koja liječi, koja iscjeljuje i koja je sigurno doprinijela da sam danas tu gdje jesam", kaže Ivana i pokazuje zajedničke slike s njihovog velikog putovanja u Dubai.

Ranko Šuvar / CROPIX

I prije nego je razgovarala s kćerima, veliku podršku našla je u sestri koja ju je odmah nakon dobivanja dijagnoze odvezla u prostorije udruge Sve za nju u zagrebačkoj Mislavovoj ulici. "Malo sam bila ljuta što me sada nekamo vozi, a moj se život raspada. Nisam imala ni snage ni volje razgovarati s nekim. Međutim, razina profesionalnosti i stručnosti beskrajno obogaćena toplinom, ljubavlju i razumijevanjem koju sam dobila. već pri prvom susretom s voditeljicom Psihološkog centra Ljiljanom Vukotom ne može se mjeriti ni s čim. Suze, zagrljaji, informacije, savjeti, razumijevanje i nada obilježili su taj susret i sve sljedeće koje sam uvijek jedva čekala", prisjeća se Ivana.

Moje djevojčice su mi ošišale kosu

Kroz liječenje je bilo još mnogo situacija u kojima je dijelila i lijepe i one manje lijepe trenutke sa svojim kćerima. Razgovarala je s njima i o strahovima i o svemu. "Važno mi je bilo uključiti ih u sve aspekte bolesti i liječenja na njima prihvatljiv način. Ne mogu reći da sam djeci iznosila najdublje strahove i dijelila emocije očaja koje su me ponekad lovile, ali znala sam im pokazati i svoje slabosti i ranjivost. Smatram da ih time nisam osakatila, upravo suprotno, učila sam ih životu i bitnim životnim lekcijama, obostrano smo se bogatile novim dimenzijama ljubavi i bliskosti. Željela sam da shvate (to sam i izgovarala, ne samo riječima, nego potvrđivala i djelima) da ih volim bez obzira u kakvom sam stanju i gdje se nalazim, jednako ih volim i kada slaba ležim u krevetu i kada imam snage pa kartamo ili igramo jamb, da ih jednako volim i kada sam na operaciji u bolnici i kada doma zajedno pišemo lektire, da moju ljubav prema njima ništa ne može promijeniti. Voljela bih im nekako i usaditi da ni smrt neće to promijeniti, jer ljubav ne može nestati".

Ono što će zauvijek zapamtiti je 17. dan nakon prve kemoterapije i brijanje glave. Kako su u obitelji sve dijelili, tako je bilo i s time - brijanje na nulu.

Mene su šišale upravo moje tri curice. Uvijek su do tada voljele šišati barbike, igrati se frizerke, a sada sam im ja odlučila biti živa lutka. Mi smo oko toga doma htjeli napraviti show. Željela sam da one to dožive što pozitivnije, tj. sa što je moguće manje traume. Znale su da će, kada počne djelovati kemoterapija koju primam, otpasti kosa.

Dogovor je bio da će se opadanju kose radovati, jer to znači da terapija djeluje i da će njihova mama ozdraviti.

Privatni album

"Željela sam da gubitak kose dožive kao početak zdravlja, a ne bolesti. Zafrkavali smo se, šišale su me pred ogledalom. Prvo smo napravile irokezu, smijale smo se i fotkale… Međutim, na kraju, kad sam sa suprugom otišla u kupaonicu i kada me je obrijao do kraja, raspala sam se. Teško je to, ne poznajem niti jednu osobu koja je rekla da joj je to bilo lako. Nisam mogla dodirnuti tu ćelavu glavu, kao da nije bila moja. Isplakala sam punu kadu suza. Koliko god sam se pripremala za taj trenutak, rekla fućkaš kosu, narast će nova, ipak nisam bila spremna na to. Sjećam se da dva dana nisam smjela takvom 'golom' glavom leći na jastuk, nego sam spavala u kapici. Ali crtež moje kćerke koji sam dobila tu večer nakon što sam postala ćelava čuvam zauvijek, kako na papiru kraj svog kreveta, tako i u svom srcu. Ona je mene nacrtala ćelavu i napisala: 'I ovako si lijepa, još ljepša!' Emociju koju je tada izazvao njen crtež, a koja je prisutna i dan danas kada ga pogledam, je neopisiva riječima koje mi ljudi koristimo".

Osim toga Ivana i suprug pripremili su i ostale osobe koje su se bavile njihovom djecom - odgojiteljice u vrtiću, učiteljice, stručni timovi u tim ustanovama. Ispričali su im sve o Ivaninoj bolesti i onome što ih Čeka. Zamolili su ih za pomoć, da ih upozore ako primijete promjene u ponašanju njihovih djevojčica, da razgovaraju s njima ako bude potrebe. Ta se odluka pokazala jako dobrom, naišli su na veliko razumijevanje i podršku.

Ne želim ih kazniti, što ako sutra umrem?

"Sjećam se da mi je tada bilo jako teško zadržati jednako ponašanje prema djeci". Intuitivno je znala da ne bi trebala mijenjati svakodnevni ritam, rituale, načine komunikacije, granice koje im postavlja, ali to joj je bilo jako teško.

Privatni album

"Izjedali su me strahovi, koliko ću još živjeti, što ako sada dam kćerkama neku kaznu, a uskoro umrem, koliko će mi to one zamjeriti, koliko će to pamtiti...puno sam se češće htjela fotografirati s njima- jer možda su im to posljednje fotke s mamom...", opisuje tešku stvarnost u kojoj se preko noći nađu svi ljudi koji dobiju tkao tešku dijagnozu. Teško je i u odnosu samih sa sobom, a pogotovo s djecom, partnerom, sestrama, roditeljima.

"Nisam znala koga prije tješiti, sebe ili njih, nisam znala ponekad ni kome je teže, meni ili njima. Dijagnoza karcinoma se ne događa samo meni, događa se cijeloj mojoj obitelji i mom mikrosvijetu u kojem živim. Uz pomoć divnih i stručnih ljudi koji su mi pomagali na sve moguće načine, uz jačanje sebe i duha, uz Savršenog Stvoritelja sve je bilo lakše i svakim danom život je dobivao nove dimenzije, ljepše nego ikad prije".

Danas, kaže, zna puno lakše posložiti prioritete, otkloniti nebitnosti u životu, uživati u odnosima, prirodi, svom psiću Boniju, u kuglici sladoleda u koncertima.

Naše pobjedničko putovanje u Dubai

"Otprilike godinu dana nakon dijagnoze, kada sam prošla 16 ciklusa kemoterapije, operaciju, 30 ciklusa zračenja i kada su liječnici i nalazi potvrdili da sam se riješila zločestih stanica, došlo je i vrijeme planiranja našeg velikog putovanja. I u godini liječenja, kada je znalo biti zahtjevnih situacija i trenutaka, svatko od nas u obitelji, a pogotovo kćerke, tješio se činjenicom da ćemo jaaaako uživati kada to sve završi i kad se nagradimo putovanjem. Tako suprug i ja nismo žalili dati cijelu ušteđevinu za put u Dubai! Neki su rekli da je to ludost, da će mi možda trebati novci za liječenje 'ako se vrati'. Ni suprug ni ja nismo dvojili...Dubai s kćerkama je naš, to je šlag na torti zdravlja! I tih 5 dana, koje smo proveli u Dubaiju s mojom prvom kosicom na glavi, sigurna sam da će svatko od nas pamtiti cijeli život. Te emocije koje sam tada osjećala su neopisive i kada danas gledam fotografije suze mi idu..."

Privatni album

Privatni album

Danas se, kaže, osjeća pobjednicom. I to ne samo zbog svoje snage, preživljavanju terapija, zbog današnjih urednih nalaza neko i u konačnom priznanju samoj sebi da je ok biti nesavršena, da je ok ponekad biti i loše volje, tužna, uplašena, biti slaba i potražiti pomoć. "Danas moj život nije moj planer i ‘to do’ lista, danas ne jurim kroz njega, danas se trudim zaista živjeti".

Trenutno je posvećena pisanju brojnih projekata koje aplicira na natječaje preko kojih će pomagati ljudima, i kao logoped djeci s govorno jezičnim teškoćama, i kao žena oboljela od karcinoma drugim onkološkim pacijentima. To ne doživljaj kao poslovne projekte, već kao svoje egzistencijalne projekte. Kada daje drugima, u njenom životu ne nedostaje dobroga. "Suosjećajući, ja bolje razumijem i sebe. Tako liječim i svoje rane, to je moj put iscjeljenja, tako osjećam svrhu i to je danas moje zdravlje. Više ne robujem životu… Sada je moj život moja pjesma, kako kažu stihovi pjesme na koju sam otplesala svoju prvu koreografiju u životu s plesačicama iz udruge Sve za nju. Prvi put sam stala na pozornicu i pobjedonosno digla svoje ruke u zrak, ne mareći ni za trbuh, ni za celulit, ni za kosu, već samo za onaj dragocjeni osjećaj Života u meni!", zaključila je svoju priču Ivana.

Ranko Šuvar / CROPIX

roditeljstvo

rak dojke

karcinom

Sve za nju

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter