JEDAN OD RIJETKIH 'KLAVIRŠTIMERA' U HRVATSKOJ

Maksimu Mrvici uštimavao je klavir još od srednje škole. A nagledao sa svačega, ljudi drže cvijeće i hranu na klaviru. Jednom prilikom vadio je i 50-ak dječjih autića iz tog skupocjenog instrumenta


Valerija Bebek
20.09.2019.12:25
Maksimu Mrvici uštimavao je klavir još od srednje škole. A nagledao sa svačega, ljudi drže cvijeće i hranu na klaviru. Jednom prilikom vadio je i 50-ak dječjih autića iz tog skupocjenog instrumenta
Marko Todorov / CROPIX

sažeto

Posjetili smo jednog od posljednjih majstora klavirštimera u Hrvatskoj na njegovom radnom mjestu na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji


Valerija Bebek
20.09.2019.12:25

U Hrvatskoj bi bila prevedenica ugađač glasovira. Došlo mi je da koristim hrvatski izraz, zašto germanizam? Imao sam slučaj kada sam dolazio jednoj gospođi ona je u mirovini, živi u centru grada, penjem se uz stepenice i viknem: 'Ugađač ide!' Kaže: 'Ja takvog nisam zvala!' Pa kako kažem joj, mene ste zvali? Odgovori ona: 'Ja samo klavirštimera hoću'. Taj izraz je ušao u uho, pogotovo starijih generacija i ostao je do dan danas, na samom početku objasnio je kako se pravilno kaže to što radi Darije Kos majstor klavirštimer.

Objašnjava nam to u svojoj radioni koja se nalazi na šestom katu Muzičke akademije u Zagrebu. Na stolu ima dva mehanizma klavira, koje popravlja. Već 10 godina zadužen je za brigu o akademijinim instrumentima, igrom sudbine baš kao i njegov djed Julio Kos, davnih godina prošlog stoljeća.

"U ove 34 godine kako se bavim ovime, svega sam upoznao dvojicu koji su došli u radionu i pitali da bi izučili taj zanat ili pokazali interes za tu struku. Dugoročno to nije dobro, sad nas već ima između osam i devet koji se time bave kao majstori tehničari. Postoji određeni broj ljudi koji se bave samo štimanjem. Ali kao cjelokupni majstor klavirštimer koji zna od popravaka mehanika do štimanja, do popravak vanjštine instrumenta kad nešto pukne zna riješiti takvih ima jako malo".

Marko Todorov / CROPIX

Jedini način da se taj zanat izuči je kao i on kod starijeg majstora Ilinića, dok je Ilinić majstorski ispit položio kod Darijevog djeda. Kaže kada ih je tako jako malo svi se međusobno znaju i pomažu si i savjetima i praktično. "Treba imati sreće kao što sam ja imao, da jedan stari iskusni majstor kaže da hoće pomagača to je jedini način u Hrvatskoj", kaže nam. U Austriji je već mnogo drugačija situacija, tamo ima tvornica klavira primjerice Bösendorfer u Bečkom Novom Mestu, gdje je bio i na specijalizaciji. Dok je radio tamo vidio je kako dolaze mladi, srednjoškolci u obilazak tvornice.

"Bez daljnjega da je djedov posao utjecao na mene. Životne okolnosti su bile takve da su roditelji radili u inozemstvu, mene su čuvali dida i baka. U stanu u kojem sam živio ujedno je bio i salon klavira, gdje god sam išao po stanu bilo ih je. To je bio velik stan preko 200 kvadrata, bilo je preko 40 instrumenata, stajali su okomito, nagurani... Bilo je kao jedno skladište, tada nisu imali skladišni prostor nego smo živjeli okruženi klavirima. Od prvog dana sam gledao što dida radi, vodio me i u radionu. Uvijek me to fasciniralo", prisjetio se Darije Kos.

Posebno zadovoljstvo pomći djeci

Danas on osim angažmana na Akademiji ima i dosta ustanova, glazbenih škola, kao i nekih osnovnih i srednjih koje imaju klavire i pianina, uz to radi i s građanstvom. Dakle osim ugađanja, odnosno štimanja, on i popravlja instrumente.

"Ono što je meni najljepše, je lijepo vidjeti da vrhunski studenti koji pokazuju ekstra talent, ka dim se složi instrument onda zadovoljno sviraju, ja bih dao malu prednost kad jednom klincu, osnovnoškolcu, složim instrument koji je bio u zapuštenom stanju, jer mu roditelji nisu mogli priuštiti ništa bolje. Kad se sve složi i sjedne, kad vidim njegov smiješak: 'Tata pa to je sad dobro, kao u školi'. To je zadovoljstvo moje struke".

Nije to samo opsluživanje bogatog starog građanstva. Sebe vidi kao nekog tko pomaže mladima da ostanu u doticaju s glazbom. Prema onome što zna, a zna dosta, svjedoči kako se jedna za drugom gase glazbene škole po manjim mjestima, selima... A to posljedično vodi i pustošenju tih krajeva. Svatko želi djetetu priuštiti više mogućnosti, ako u svom mjestu u Slavoniji nema ni glazbenu školu, mladi odlaze tamo gdje će djeca to, uz naravno i druge stvari, imati.

Marko Todorov / CROPIX

Privatna arhiva

"Do prije Drugog svjetskog rata Zagreb je još za vrijeme Austro-Ugarske, a kasnije i za stare Jugoslavije, sve je to dolazilo iz Beča. Tamo je bilo puno tvornica klavira, koji su bili skupi i cjenovno su bili investicija jednaka cijeni garsonijere. To su si mogli priuštiti samo imućniji građani. Onda s dolaskom pianina i srednji soj je počeo masovno uzimati. Od 45. na dalje je samo češki Petrof i Förster, to su dvije firme koje su sigurno po određenoj direktivi dolazile k nama. Ali cjenovno su bile podnošljive, a kvalitetom za odnos cijene i uloženoga su bile odlične", opisao je kako se mijenjalo 'klavorsko' tržište u Zagrebu kroz prošlo stoljeće. 

Na našem području mnoge obiteljske kuće i stanovi imaju te iste instrumente i danas i moći će ih koristiti i servisirati još godinama, ako ih čuvaju u dobrim uvjetima tvrdi majstor. Najviše se treba paziti na vlagu (40 do 60 posto), temperaturu (sobna temperatura bez naglih promjena) i redovno štimanje, to bi bilo jednom u dvije godine, kaže nam majstor. Dodaje da sve ovisi o tome tko klavir koristi, ako je riječ o studentu koji priprema diplomski njemu je potrebno i ugađanje dva puta godišnje.

U dugom nizu godina rada uvjerio se da su malobrojni oni Zagrepčani koji se prema instrumentu ponašaju na odgovarajuć način. "Taj osjećaj da klavir nije komad namještaja i stol na koji se stavljaju tegle s cvijećem do toga da se može objedovati na njemu to kod nas nemamo razvijen osjećaj, kao recimo u Beču. Instrument je izuzetno delikatna stvar kojeg treba čuvati. Nemali broj puta naišao sam upravo na takav prizor, na instrumentu se nalaze tegle s cvijećem, drugi ukrasi. Pa naravno da ga to sve ošteti", rekao je majstor.

Marko Todorov / CROPIX

Kaže kako zna tek desetak ljudi koji pravilno tretiraju prostor, najveći problem za klavire i pianina je uvođenje centralnog grijanja zbog kojeg se isušuje prostor, zato bi uz instrument trebalo imati ovlaživače prostora. "Kada se instrument rasuši, vi ste njega praktički uništili, tu su popravci izuzetno skupi i kod jeftinijih instrumenata neisplativi", kazao je.

Svjetski rariteti u Hrvatskoj nemaju kupce

Nudi uslugu i procjene. Kaže kako je u tom dijelu posla naišao i na ekstremno stare instrumente, koji su raritetni. "Bili su izuzetno lijepi, što vizualno, što da se na njima može svirati. Nažalost problem je da u Hrvatskoj ne postoji nikakav muzej ili prostor koji bi bio zainteresiran da otkupi takav instrument. Nije za očekivati da ga netko da za badava. Zato takvi instrumenti odlaze iz Hrvatske.

"U tim slučajevima cjenovnu procjenu nisam davao nego sam savjetovao ljude da probaju kontaktirati", kazao je Kos.

"Imao sam slučaj, naletio sam na instrument iz prvih 10 komada proizvodnje firme Bösendorfer, koja je u Europi sigurno najjača firma. To je raritet na temelju podataka iz prve godine. Tu je tvornica pokazala interes, njima je bilo u interesu da izlože takav instrument, koji je dogovor dalje cjenovno bio to ne znam. Osim procjene instrumenata i upućujem ljude na koji način to najbolje riješiti", prisjetio se jednog od najvećih dragulja na koje je naišao u Zagrebu.

Marko Todorov / CROPIX

Marko Todorov / CROPIX

Najčešće se procjenjuju instrumenti koji su zapušteni, 50 godina neotvarani, kada se stan treba na brzinu riješiti stari klavir, koji vrlo često nije u dobrom stanju i nema neku vrijednost. "Najteže mi je kad klavir moram prekrižiti i reći da je kraj životnog ciklusa, toga sve više i više ima. Ljudi ne znaju kamo bi s njim". Kaže kako sigurno danas značajan broj klavira, starosti stotinjak godina, završavaju na smetlištu, iako bi Amerikanci za tako nešto dali bogatstvo.

Osim savjetovanja prodavatelja, on nudi uslugu i savjetovanja kupaca. Kao što za kupovinu polovnog auta idete s mehaničarem, tako je preporučljivo i klavir ili piano kupovati sa stručnjakom. Jer koliko god instrument može biti lijep izvana, unutra je možda nepopravljiva ili iznimno skupa šteta.

Kompletan servis klavira je jako skup, kaže majstor, kad se radi vanjski dio tu je tehnologija politiranja održavanje starog namještaja. Izmjena svih dijelova, zavisi od kojeg su proizvođača. "Ovakav komplet novih batića od Steinway je oko 4000 eura samo materijal da bi uredili dio mehanike, a kamoli cijeli instrument. Cijena ovisi o tome koji instrument uređujete, koji su zahvati, može li se spasiti da ostanu stari dijelovi onda je cijena jeftinija, ali ako se mijenjaju to je jako skupo", navodi.

Kada klavir postane dječja igračka

Njegov posao na akademiji negdje u inozemstvu obavljalo barem tri - četiri majstora, iako ih je malo majstora kaže da se nije lako probiti na tom tržištu. I prije kada se bavio isključivo građanstvom i manjim školama, kaže najviše je posla dobivao usmenom preporukom. 'Naštimali ste klavir mom prijatelju, dobro ste obavili, hoću da dođete i meni", to je najčešća rečenica kojom su ljudi dolazili do njega.

Anegdote najviše doživljenih baš u tom dijelu posla - doticaju s građanima. Do danas pamti jedan slučaj kada ga je zvala stranka kod koje je više puta bio imao je starinski klavir. Klavijatura je od slonove kosti, objašnjava pokazujući na jednu klavijaturu koju popravlja i tumači da se danas koristi samo plastika, te da je nekad to bila isključivo slonova kost.

Marko Todorov / CROPIX

"Kaže: 'Dijete mi je razbilo dvadesetak tipaka. Dođite mi to popraviti, pomoći što da radim?' Pustili su dijete da se igra, ono je imalo malo veću kuhaču i lupalo je po rubovima slonove kosti toliko dugo da je izlupao cijelu sredinu. Osim toga je u klavir nagurao valjda pedesetak autića. Kako je to uspio u klavir, znate to nije lako nešto ugurati. Očito je ubacivao kao u poštanski sandučić. Ja nisam mogao niti izvaditi mehaniku. Trajalo je sigurno par sati, blokirali su ti autići da jednostavno mehanizam nije išao van. Morao sam probati kao kirurg odmicati te autiće kroz žice i vaditi ih van da bih uspio na kraju izvaditi. onda sam tek ostao u čudu da je u toj ladici bilo sve puno igračaka", prisjetio se neobičnog događaja.

Kaže kako je šteta na tom klaviru bila nepopravljiva. Tipke od slonove kosti mogao je samo pobrusiti prednji dio. Takve tipke danas je nemoguće zamijeniti.

"Ja to nikad ne bih savjetovao, danas postoji crno tržište svega, tako i slonovače, ali ne želim nikoga nagovarati da istražuje, ja sam ljubitelj životinja. Slonovi su zaštićeni i više ih se ne ubija u te svrhe. Iako će mnogi pijanisti reći da je sviranje po slonovači neusporedivo ugodnije, jer se ne znoje i ne skližu toliko ruke po klavijaturi", kazao je. Dodaje da nije moguće samo zamijeniti tipke s nekog drugog, starog klavira, jer niti jedna tipka nije identična. Zato originalne, stare instrumente treba održavati. To mu određuje cijenu, na kraju krajeva.

"Uvijek se ide za autentičnošću, ne možete na klavir star 100 godina staviti plastične tipke. Osim da bude funkcionalan da ima i antiknu vrijednost".

Marko Todorov / CROPIX

Najuništeniji instrumenti su oni koje su ljudi silom prilika stavili u podrum, a za njega su najžalosniji slučajevi bili instrumenti koji su stradali u domovinskom ratu. "Bilo ih je dosta, ja sam ih 90-ih godina popravljao. Dobili su gelere kroz žice, kroz vitalne dijelove pianina pogotovo, ali smo spašavali. Za inat. Da ipak da ljudi koji su sve izgubili, a ipak su taj pianino nekako spasili, ili ga poslije našli u kući potpuno razbitoga... uz minimalnu naknadu smo pokušavali napraviti da se taj instrument obnovi i da dijete može nastaviti. Meni je to bilo izuzetno zadovoljstvo, nešto što su uništili, devastirali, ponovno smo vratili u život", prisjeća se Darije.

Ti klaviri dolazili su iz smjera Slavonije, kaže takvi su se zahvati morali raditi u radionici, ne u kući klijenta.

U doba kada je radio njegov djed štimanje se radilo putem akustičnih vilica, za što je bila potrebna potpuna tišina. Često se događalo da u dvoranu ulazi tehničko osoblje i slično. "On bi zato presvlaku od klavira stavio preko otvorenog klavir ai sebi preko glave, kad ste ga vidjeli vidjeli bi ceradu preko njega. To se sjećao jedan profesor pa mi je rekao, ja to nisam uživo vidjeo", često bi mu stariji profesori znali spomenuti djeda.

Razlika između nekad i sad je jako vidljiva. Sjeća se davnih dana kada bi došao u kuću na štimanje klavira, ljudi bi pozvali djecu, zamolili da mogu gledati, zanimalo ih je kako izgleda klavir iznutra, razgovarali bi. Danas, kaže, ljude zanima jedino kada ste gotovi. "Niti jedan klavir nije isti, tkao za neki treba sat i pol da se uštima, a za neke i tri sata. Na to pitanje kada sam gotov ne možemo dati precizan odgovor, sve zavisi u kakvom je stanju", kazao je.

Marko Todorov / CROPIX

Marko Todorov / CROPIX

Osim što je kao dječak svirao klavir, danas najviše uživa u slušanju klasične glazbe. Kaže zna koliko je truda potrebno da se postigne vrhunski zvuk i izvedba. Tu naravno ima i profesionalne deformacije, pa sluša kako je ugođen klavir. Kaže znalo se događati da je i u glazbenim kritikama netko pogubio štimera, ali svjestan je da postoji mnogo faktora koji utječu na zvuk. "Dovoljno je da netko otvori vrata pozornice po zimi i uđe naglo hladan zrak te da savršeno uštimani klavir zakaže", objasnio je. U svom radu susreo se i radio je s brojnim našim i stranim poznatim imenima iz svijeta pijanista.

"Maksimu Mrvici sam štimao i dok je bio u srednjoj školi i dok je na akademiju išao... Ne bih o imenima, ali s mnogim našim i profesorima sam surađivao, kad su natjecanja sa studentima. Meni je danas osnovna djelatnost priprema koncerata i štimanje koncertnih klavira. Sigurno je lijepo dobiti pohvalu od vrhunskih pijanista, to je velik i lijep osjećaj", skroman je Darije Kos.

Ono gdje u tom odnosu po njemu ima mjesta za napredak je održavanje veze na relaciji pijanist - štimer, po njemu je danas ta veza u Hrvatskoj dosta slaba. "Osim štimanja ja modeliram boju tona, to se zove voicing. Mogu napraviti da instrument bude zvonki, svjetlija tona, ili da bude malo zamućen, nježniji. Zavisi od toga koju kompoziciju svirate, kakvu izvedbu želite. Tu je bitna ta komunikacija između pijanista i mene, tu mi fali često u žurbi nema vremena. To bi trebalo i par sati da sami složimo instrument zajedno. Onda bi to bilo po želji pijanista, bez toga ja praktički napamet moram, eventualno se malo raspitati. Vani sam vidio nekoliko situacija da pijanist provodi doslovno cijeli dan s klavirštimerom u želji da ton bude što bolji onome što je zamislio", zaključio je Darije Kos.

Zagreb

klavir

Muzička akademija

obrt

Darije Kos

majstor klavirštimer

stara zanimanja

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter