100posto reportaža

Kosovska Gjeravica je raj za ljubitelje vožnje po dubokom snijegu, proveli smo ondje nekoliko dana


Vid Barić
19.02.2018.20:55
Kosovska Gjeravica je raj za ljubitelje vožnje po dubokom snijegu, proveli smo ondje nekoliko dana
Željko Opačić

sažeto

Hrvati su organizirali vrhunski freeride na nepristupačnoj i egzotičnoj Gjeravici koji posjećuju skijaši i snowboarderi iz čitavog svijeta u potrazi za dubokim snijegom i netaknutim planinskim linijama za vožnju


Vid Barić
19.02.2018.20:55

Treba imati hrabrosti, ili barem neograničene vjere u ljude, da se čovjek zaustavi u Juniku, kakvih sto i više kilometara od kosovske granice, i bezbrižno upita kojim mu je putem sada ići. U našem slučaju bio je to put za restoran gdje smo imali zakazan sastanak, ali nažalost, nismo imali ni jedno ni drugo, prvenstveno zbog činjenice da je već bila prošla ponoć. Dogodilo se to i zbog iracionalnog straha od nepoznatog, kao i zbog jezične barijere koju smo do tada već bili uvidjeli, no spasio nas je Leonard, zaustavivši nas na jednome rotoru u mjestu. Učinilo nam se iz automobila kako točno zna tko smo i što tražimo, a po zaustavljanju smo shvatili da je upravo tako. Na fluentnom engleskom nam je rekao kako su ljudi koji nas defenderom trebaju odvesti na najviši kosovski vrh Gjeravicu u blizini te da ih ovdje možemo sačekati. Potom je pokazao na jednu višekatnicu, zapravo jedinu, najblaže rečeno monumentalnu zgradu u blizini te dodao kako radi u uredu gradonačelnika, i to kao savjetnik za turizam. Nije bilo bolje osobe za sresti u taj mrkli čas u Juniku, budući da su upravo ljudi s kojima smo se imali naći zaslužni za najveći lokalni turistički hit – vrhunski freeride na nepristupačnoj i egzotičnoj Gjeravici koji posjećuju skijaši i snowboarderi iz čitavog svijeta u potrazi za dubokim snijegom i netaknutim planinskim linijama za vožnju.

Uskoro smo vidjeli i defender, a dragi Leonard nam je ustupio parking kod zgrade gradonačelnika. Po nas su stigli Željko "Opac" Opačić (45) i Filip Vunjak (30), ekipa iz freeride kampa Lynx i naši gostoprimci. Nakon više od deset sati vožnje čekala nas je i zadnja etapa puta, naime vožnja džipom do planinskog hotela, i to po snijegom zatrpanoj cesti. Istinu govoreći, ona bi se samo u najširem smislu dala nazvati cestom – radi se o putu prepunom rupa, potoka i snijega, a za shvatiti proporciju divljine u kojoj smo se zatekli valja uzeti u obzir činjenicu kako su nam za 6 kilometara ove nazovi ceste trebala puna dva sata!

Vid Barić

"Radim za korporacije dugo godina i dojadilo mi je raditi bez ljudske komponete. U Zagrebu imam firmu za održavanje poslovnih prostora i već neko vrijeme želim izaći iz toga. Čekao sam pravi trenutak," govori mi Opac dok u maniri staroga snježnog lisca manevrira defenderom u zaista nemogućim uvjetima. Džip neprestano divlja i poskakuje, a serpentine su uske, klizave. Strah je prevladan njegovom očitom kontrolom situacije.

"Moja uloga u priči je prije svega partnerska. Drugo, u samom biznisu radim kao vodič i bavim se poslovnim aspektom firme, administracijom. Imam odavno firmu u Zagrebu i to mi je poznato područje, a čak su i kosovski zakoni slični hrvatskim. Međutim, ovdje svi rade sve, iako svatko od nas ima za određeno područje malo veću odgovornost.“

Lnyx freeride kamp je zajednička ideja smionog vozača Opca, Hamde, Ljuljija i Sebastiana Fleissa (35), snowboarding entuzijasta i nekadašnjeg hrvatskog snowboard reprezentativca. Ekipa se igrom slučaja upoznala na Brezovici, gdje se također vozi odličan freeride, a Opac mi govori kako su ondje imali sreću naletjeti na  "prave ljude" - stanovitog Ljuljija te Hamdu, bivšeg MMA borca koji danas u Lynxu radi kao vozač ratraka koji skijaše i snowboardere razvozi po planinskim vrhovima nacionalnog parka Prokletije te ih kupi jednom kada su završili vožnju. I tako čitav dan.

"Prvo smo na nagovor našeg najstarijeg partnera Ljuljija došli snimati s TGR-om (skijaški tim iz Amerike, op.a) na Gjeravicu, međutim pogodili smo loše vrijeme i ništa nismo snimili. Ipak, oduševio nas je teren i počela se u nama kuhati ideja da dovedemo gore ratrak i započnemo freeride biznis. Kosovo je prepuno neiskorištenog potencijala, a mi možemo donijeti iskustvo i znanja u turizmu, imamo know-how za organizirati jednu urednu priču i postati uzor za čitavo Kosovo. Mislim da smo na odličnom putu," završi Opac.

'To ti je vuk, a ne pas'

Ujutro upoznajemo hotel, okruženje, ekipu. Tu su Danci, Makedonci i grupa Hrvata, a zajedno s organizacijom radi se o kakvih dvadesetak ljudi. Snijega je nevjerojatno puno pa se mjesto gdje spavamo doima zakopanim u rupu. Zbog toga je i nemoguće fotografirati hotel u totalu, a prozori se od snijega ne mogu otvoriti. Tu je i Teri, nekakav veliki, dobrohotni i smješni pas mješanac, čuvar kuće. Za njega kažu kako živi sam dok nema nikoga na planini te kako je uobičajio loviti zečeve da se prehrani. "To ti je vuk, a ne pas," dobaci netko. Uskoro upoznajemo i gazdu hotela, osebujnog, omanjeg Kosovara koji se odaziva na ratno ime Rapini (Gušter), puši puno cigareta te izgleda kao šef Gjeravice, Kosova i ovog dijela Europe uopće. Taj tip je nevjerojatan – vozi motorne sanjke na minus deset bez kape i rukavica, a ćela mu je zbog toga permanentno ljubičaste boje. Ne priča riječ engleskoga jezika ali se s ekipom iz Lynxa bez greške sporazumijeva oko niza bitnih stvari logističke prirode. U svijetu u kojemu se brojni teško razumiju govoreći isti jezik, osvježavajuće je bilo vidjeti Opca i Rapinija kako na miksu latinskog, talijanskog, srpskog i hrvatskog, ali ponajviše gestikulacijama, sporazumijevaju nešto oko ratraka, nafte, nabavke potrepština iz Junika i slično. Rapini, inače, uzgaja i janjad, ovce, pravi svoj sir i druge mliječne pripravke, a sam u hotelu sve i pripravlja. Njegovo osoblje također ne govori engleski, no saznati ćemo uskoro kako se kao sverazumljiva riječ među ovim planinskim društvancem nametnuo internacionalizam stabil – kojega se koristi u konverzaciji s Kosovarima ne bi li se iskomentiralo sve od vremenske situacije do kvalitete večere.

Vid Barić

Vid Barić

Nakon doručka (stabil!) se krcamo u ratrak – vrijeme je da odradimo prvu freeride turu. Samo vozilo je za freeride biznis prenamijenjeno u Zagrebu, a čitavu je akciju odradio Dino Barac (31). On se i osobno došao uvjeriti u uspješnost vlastitog projekta, a dok nas Hamda vozi ka planinskim vrhovima, pričam s njim o ugodnoj, naoko svemirskoj putničkoj kabini koju je proizveo, a koja je sada instalirana ratrak i prevozi nas desetak na vožnju sezone.

"Radio sam 2 mjeseca na kabini. Napravljena je od kompozitnog materijala od stirodura i laminata od stakloplastike. Taj materijal ja proizvodim u Dugom selu, i inače s njime radim svoj core business, odnosno hladnjače. Sebastian mi je predložio da napravim za njega kabinu, i brzo smo se usuglasili da želimo nešto kvalitetno. Mogli smo ići na jeftinu, primitivnu varijantu nekakve čelične kabine, ali znali smo da možemo bolje od toga, kako u konstruktivnom, tako i u izolacijskom aspektu. Cijeli koncept gradnje sam ja razvio, fuzija između hladnjače i konvencionalne kabine je moja ideja. Za mene je cijeli projekt bio veliki izazov i htio sam dokazati da mogu napraviti kvalitetan specijalni proizvod, naravno uz investiranje mnogo energije i vremena. Paralelno sam radio i istraživanje, projektiranje, ali i nadzirao proizvodnju kako bi na kraju dobio ono što sam zamislio. Najvažnije, to nije bio projekt za lovu, htio sam  na tržište izbaciti nešto softificirano, drugačije, inovativno."

Željko Opačić

Marko Capek

Prije ukrcavanja na ratrak Sebastian i Opac su nas sve dobro opremili; ruksaci s airbagom na napuhavanje (spas u slučaju lavina), risiveri za lociranje, male lopate. Sve što treba imati jedan powder hunter. Dobili smo i upute za svaki slučaj, odnosno što nam je činiti i kako se ponašati u slučaju lavina. Najgore kod skijanja ili bordanja po dubokom snijegu jest činjenica da je stvar relativno opasna, posebice ako ste početnik po pitanju vožnje na takvim terenima, ali i po pitanjima poznavanja planine, snježnih i vremenskih prilika općenito te ostalih okolnosti koje vam u datom trenutku mogu spasiti život. Valja toga biti svjestan prije upuštanja u takve avanture – najgore je podcijeniti planinu. Srećom, iskusna Lynx ekipa zna sve o navedenom i uz njih sam se čak i ja, prirodni plašljivac, osjećao nekako sigurno na sebi potpuno nepoznatom terenu.

Sama freeride tura je organizirana tako da postoji prednji vodič i zadnji vodič koji brinu o sigurnosti gostiju. Oni su opremljeni i motorolama te su u neprestanoj komunikaciji s ratrakistom Hamdom. Prednji vodič procjenjuje snježnu situaciju, opasnosti te odabire pravac vožnje, dok zadnji ide iza svih i brine se da netko ne zaostane ili se izgubi.

"Faktor nepredvidivosti postoji uvijek. Možemo mi sto puta izbrifirati ljude, ovaj će opet otići tamo gdje ne smije tako da level stresa je velik. Mislim da je najvažnija konzistencija kroz sezonu, treba izbalansirati energiju tako da ne izgori u prvih mjesec dana posla. U ovom poslu moraš bit host, vodič, doktor, moraš čitat misli gostima. Nisam nikad planirao biti vodič ali jednostavno mi se to dogodilo. Kao klinac sam uvijek bio impresioniran ratrakom, a kada sam počeo vozit snowboard prije desetak godina mi je najzanimljiviji bio freeride i nisam se nikad više vratio na stazu. Danas sam na planini, radim nešto što me veseli i to je to za mene, tako si ja vidim život," govori mi naš, u ovoj prilici prednji vodič Filip pa dodaje kako do sada nije imao pogibeljnih situaciji na planini ali kako mu se znao dogoditi neki close call koji ga je natjerao na razmišljanje kako to što radi može biti prilično opasno. Najvažnije je, nastavlja dok nas Hamda vozi na novi spust, znati mnogo o snijegu, uvjetima, biti sposoban procijeniti stabilnost rute. Govori kako pomaže i činjenica da si svaki dan na planini te iz prvog reda pratiš promjenu uvjeta i situacije. Spominje i nekakav snow study, što dođe iskopati metar snijega u komadu, izvući ga na površinu i analizirati procjenu slojeva nataloženog snijega. 

"To je dobra stvar za vidjeti kakav je snijeg i što se s njime događa, pogotovo nakon većih prirodnih utjecaja, ali mislim da nije dovoljno. Najvažnije je, zapravo, da si stalno na planini i da pratiš situaciju. Barem ja tako mislim," završava taman dok Hamda parkira ratrak na novoj lokaciji. Poskakujemo van iz kabine – pred nama je još jedna od epskih vožnji po divljoj prirodi nacionalnog parka Prokletije. Napravili smo već brojne ture, izmasakrirali planinu linijama, ali nikome nije dosta. Bijeli prah je kao droga, nitko se ne može zasititi dubokog snijega, kuloara, nepreglednih terena.

Željko Opačić

Borna Obranović

"Došli smo snowboardat, i dobro se zabaviti. Sviđa nam se ovdje, snijeg je jako dobar," govori mi Danac dok se pripremamo za još jednu freeride rundu. Doletjeo je s ekipom iz Hamburga, kaže kako im je trebalo 12 sati dok nisu stigli na Gjeravicu. To je barem dva sata manje od nas, koji smo autom krenuli iz Zagreba.

"Grand hotel Gjerovica je ugodan, atmosfera je odlična. Ima sve što treba jedan snowboarder, mjesto za spavanje i puno snijega. I volimo Rapenijevu janjetinju, i rakiju. Linije za vožnju su odlične, jučer je bilo nevjerojatno dobro, a bio mi je i rođendan. Najbolji mogući dar za mene bio je provesti dan na Gjeravici, a poslije se napiti od Rapenijeve rakije. Odradili smo brutalne vožnje i bio sam sretan."

Zatrpane vikendice Kosovara iz dijaspore

Gjeravica je doista ogromna, a svako toliko se dade naići na kakvo zatrpano seoce. To su vikendice Kosovara iz dijaspore, ljudi koji rade u Švicarskoj i Njemačkoj, a zarađenu lovu ulažu u prostor za kojega se nadaju kako tek ima postati pravi turistički hit. I doista, čudi da Gjeravica takav hit već odavno nije, no to se vjerojatno mora pripisati mladosti kosovske države, kao i neiskustvu lokalaca u području zimskog turizma.

Zagrepčani, koji su ovdje zapravo jedni od rijetkih lokalaca na planini, jer na ogromnoj Gjeravici doslovno nema nikoga, za neke su od freeride pravaca ustanovili domišljata interna imena pa smo se tako vozili i po Trešnjevci (Kosovari taj dio planine zovu "Cesta Trešnji"), ali i na "Kiljinom kuku" (pravac na kojemu je jedan gost iz Zagreba, zvan Kiljo, zaglavio promašivši smjer grupe). Može se reći kako Opac, Seb, Filip i Hamda prostor već poznaju kao vlastiti džep, iako kažu da postoji još puno mogućnosti i pravaca koje tek treba istražiti. Sve upućuje na to da će u tome i uspjeti, te da će projekt Gjeravica rasti, i trajati. U to me uvjerava i Sebastian dok se vozimo na novu lokaciju, idemo provjeriti kakva je za vožnju sjeverna strana planine.

Vid Barić

"Općina Junik i država Kosovo su spremni za suradnju i pomoć tako da se nadam da ćemo uskoro preskočit i ove probleme vezano uz transfer  ljudi i robe. Priča se da će se napraviti uskoro cesta, to bi nam stvarno olakšalo stvari. Najbitnija stvar je da smo upoznali pravog čovjeka, Ljuljija, koji nas je oduševljen idejom spojio i s premijerom Ramushom Haradinajem s kojim smo bili na sastanku. To je bilo presmješno, sastanak je bio ugovoren nekako u posljednji čas, iznenada, i ja sam se pojavio u trenerci. Međutim svidjela mu se ideja, sve smo brzo dogovorili, dobili smo zeleno svjetlo od države i krenuli u realizaciju projekta. Prva nam je godina, ima tu još stvari koje želimo popraviti, ali generalno sam zadovoljan kako nam ide i mislim da ovaj projekt, kao i Gjeravica uopće, imaju svijetlu budućnost."

Napokon premoreni stižemo u hotel. Vrijeme je za bendžo, kamin i afrički bubanj. Rapini iznosi pečeno janje. "Stabil!" - dobacim mu uz podignuti palac.

Čekalo nas je još pet gjeravičkih dana.

snowboarding

Sebastian Fleiss

Gjeravica

Željko Opačić

Filip Vunjak

Freeride kamp Lynx

Lynx freeride

Rapini

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter