Majka i sestra o gubitku svog najmilijeg

'Kad je Nikša poginuo svijet je stao, nisam znala da suze mogu fizički boljeti, dio srca nedostaje...'


Lada Novak Starčević
29.05.2018.08:00
'Kad je Nikša poginuo svijet je stao, nisam znala da suze mogu fizički boljeti, dio srca nedostaje...'
Facebook

sažeto

Petnaestogodišnji Petrinjac Nikša Lučić stradao je u prometnoj nesreći na Božić 2014. Njegova obitelj otad nema mira


Lada Novak Starčević
29.05.2018.08:00

Mario Obradović (22) iz Petrinje zbog neprilagođene brzine izgubio je kontrolu nad autom. Udario je izravno u stup javne rasvjete. S njim u vozilu bili su Nikša Lučić (15) i Mateo Križanović (16), koji su obojica podlegli ozljedama. Vozač je prošao neozlijeđen, a policija mu je izmjerila 2,42 promila alkohola u krvi i opijate (THC). Nakon odgode, mladić od lani služi zatvorsku kaznu. 

Od 2006. do 2015. na hrvatskim je cestama poginulo 4706 osoba, a teško ih je ozlijeđeno 34.574. Pogibija u cestovnom prometu glavni je uzrok smrtnosti mladih od 15 do 29 godina, a samo 2016. poginulo je 348 ljudi. Svaka od tih pogibija tragedija je cijele obitelji.

Tako i Nikšina obitelj od kobnog Božića 2014. proživljava pakao. Ispričali su nam svoju priču o gubitku i boli u nadi da će barem jedan život biti spašen jer nakon nje netko neće sjesti za volan pijan ili drogiran.

Nikša je bio najmlađi od šestero braće i sestara. Maza svih, ne samo od roditelja. On je bio taj koji je uvijek sve nasmijavao. Nikada nije rekao neću ako je nešto trebalo napraviti. Išao je u prvi razred srednje škole, upisao je za elektro montera. Bio je toliko uzbuđen, imao toliko planova... Taman je završio prvo polugodište i imao je ferije.

Smijeha i ljubavi u njegovoj velikoj obitelji nikada nije falilo. Sve blagdane, a posebno Božić, su provodili zajedno. I otac, koji je radio na terenu u Bjelorusiji, došao je kući.

Došao je i Badnjak. Dan koji obitelj Lučić nikada neće zaboraviti. 

Nikša je s tri godine starijim bratom Vladom okitio bor. Njih dvojica bili su nerazdvojni. Majka Rosa bila je umorna od silnih priprema, ali sretna. Osjećao se mir Božića, a mladi su se spremali za izlazak.

Privatni album

"Nikša je te večeri prvi izašao. Rekla sam mu kad da se vrati, a on je meni rekao 'Pa mama, mogu barem sat kasnije, polnoćka je, a i Vlado će biti'. Pristala sam", priča nam majka.

Vlado je poslije polnoćke otišao s djevojkom u disco, a Nikša je krenuo kući. Kako se povezao u tu kobnu vožnju s Obradovićem, kaže mama, samo Bog zna. Imao je samo tri skretanja do kuće.

Mateo i Nikša bili su poznanici, a Obradović se ponudio da ih poveze kući. Mateo je poginuo na mjestu, a Nikša je teško ozlijeđen.

"Probudio nas je Vlado koji je došao u 2.30. On je bio punoljetan. Kaže, 'Nikša još nije došao, ne javlja se na mobitel'. Onda smo ga zvali još pedesetak puta. Policija nas je nazvala u pola 5 na te propuštene pozive. Rekli su da je imao prometnu i da je teško ozlijeđen. Šok i muk. U pidžamama smo odjurili u sisačku bolnicu".

Majka nam priča da njen Nikša uopće nije volio automobile, kad bi putovali uvijek je govorio neka voze polako, jako ga je smetala brzina.

"Na Božić sam se probudila u 6 ujutro. Ne znam zašto. Pila sam jutarnju kavu kada me tata nazvao i rekao da je Nikša imao prometnu nesreću. Kakvu prometnu nesreću, pa Nikša ne vozi. Mislila sam da nije ništa ozbiljno, ali ono što je dalje govorio nije zvučalo nimalo bezazleno. Pripremali su ga za operaciju, imao je kontuziju mozga. Dok smo jurili u bolnicu gledala sam okićene kuće i razmišljala što se događa. Zašto ljudi žive kao da se ništa nije dogodilo? Čestitaju jedni drugima, smiju se... A meni je svijet stao", priča nam Nikšina sestra Ivana Radošević.

Nikša je bio u komi. Cijela obitelj je čekala ispred Jedinice intezivnog liječenja dva sata. Doktor je bio optimističan.

"Mlad je, jak, mislila sam. Zdrav dječak. Kako bi njemu, pobogu, moglo biti nešto? Pa to je moj Nikša, najmlađi od nas šest. Nisam si dopuštala misliti ništa loše. Nisam mogla."

Kada je operacija završila, ušli su ga vidjeti. Izgledao je tako bespomoćno sa svim tim aparatima. Blijed, obrijane glave. Objasnili su im da mu nedostaje dio kosti na glavi i da moraju biti oprezni…

"Tada sam prvi put shvatila da postoji mogućnost da nam se ne vrati. Pomisao na to je jednostavno bila prebolna. Ne može. Ne…  Došla sam kući u nekakvom bunilu. I dalje je bio Božić. Ali od te nesretne 2014., nikada više moj", priča nam Ivana.

Moj brat se borio 19 dana. Punih 19 dana. A liječnici su mu dali puno manje. Otkud bi oni mogli znati kolika je njegova želja za životom? Pa oni ga nisu poznavali!

Od tada više nema Božića kod Lučića. Imali su pecanu, nju su srušili. Tada je zadnja pečenica ispečena u njihovoj kući i sve je bačeno jer nitko nije bio tih 19 dana u kući.

Cijele dane majka je u bolnici bila s njim. Držala ga je bez prestanka za ruku i ljubila mu ruke i noge jer nije mu mogla prići licu.

Privatni album

"Svaki dan smo odlazili k njemu, a navečer bih nazvala da vidim ima li kakvih promjena. 27. prosinca sam nazvala Odjel da vidim kako je. Ono što sam čula sledilo me. Doktorica, koja očito nije bila najbolje volje izgovorila je moj najveći strah: 'Gospođo, vaš brat će umrijeti. Kako ne razumijete? On je zapravo već mrtav, samo ga aparati drže na životu.'

'Pa dobro, postoji nada, uvijek postoji šansa, možda se dogodi čudo', mrmljala sam nesuvislo, pokušavajući uvjeriti i nju i sebe.

'Ja radim na Intezivnoj predugo da bih vjerovala u čuda! Vašeg brata nema'.

Tu sam pukla. Sve se slomilo u meni. Plakala sam do jutra. Roditeljima ništa nisam rekla. Nisam imala snage. Oni su se molili, nadali. Ne, nisam mogla", kaže Ivana.

Roditelji mladića koji je vozio automobil u kojem je bio Nikša pokušali su stupiti u kontakt s Lučićima, obitelj tvrdi na nagovor odvjetnika.

"Sudovima su bitne neke stvari koje nama, običnim ljudima, nemaju puno smisla. Jedna od njih je kajanje. Ne pravo. Nego pro forme", priča nam Nikšina sestra.

Došli su k nama, čujem njegovu mamu kako priča kako je jadniku istrčao pas, a tata kaže njoj 'Što pričaš gluposti, da su bijeli miševi letjeli on ih ne bi vidio'. To je sve što je on rekao tako da bih sutra mogla s njim popričati, s njom nikada više.

"13. siječnja smo sahranili Nikšu. Nijedan vrisak, nijedan jauk... Čulo se samo pucketanje kamenčića pod nogama. Preko 5000 ljudi ga je došlo ispratiti, a bila je takva tišina da sam čula vjetar.

Poslije toga ništa nije bilo isto. Šok se pretvorio u tugu. Tuga u nedostajanje. Groblje nam je postalo nešto normalno. Ujutro, popodne, navečer. Kadgod. To je sad bio jedini način da budem s njim. Nisam znala da suze mogu fizički boljeti. Kada ste dugo na hladnom vjetru zalijepe se i izgrizu vam lice. Kao kiselina.

Ali nijedna fizička bol nije se mogla mjeriti s onim iznutra. A ja sam morala živjeti. Imala sam curicu od dvije godine koja me trebala. Skupljala sam komadiće, puštala pipu u kupaoni da me ne čuje da ridam. Davala sam maksimum od sebe. Ali iznutra sam se gušila", prisjeća se Ivana.

U Nikšinoj sobi je i danas sve kako je ostavio. Majka samo obriše prašinu, spava povremeno u njegovom krevetu jer osjeti njegov miris. 

Privatni album

"Još čuvam njegovu jaknu i duksicu, koju je nosio te kobne noći. Bilo je isječeno od nesreće, ja sam sašila ponovno. 

Ovdje su njegove cipele koje ga čekaju. I ja ih gledam iz kuhinje i boravka. To je moj život danas, ja tako živim s Nikšom. Djeca su odselila, muž je na terenu u Švedskoj. Teško nam je, svatko sam na svojoj strani, ali raditi se mora. Svi su se razišli, možda mojom krivicom jer moje srce je zaleđeno", kaže nam kroz suze majka.

Privatni album

Pored mjesta gde je nastradao nikad nije prošla, blizu joj je kuće i tim putem joj je bliži put na groblje, ali ona ga obilazi. Preteško joj je.

Mom Nikši je 15. lipnja 19. rođendan. Nikad još nije prošao dan da nisam otišla kod njega, bila dan ili noć.

Pravde nema niti će je biti, kaže. Netko se okrene Bogu, a kod nje je kontra. Okrenula se od njega.

"Ne mogu shvatiti da netko može nekom nešto dati pa uzeti. Možda griješim, možda da je obrnuto bih prije našla neki mir ili prihvatila to što je. Ovako nikad ne mogu reći pokojni niti tko u mojoj blizini smije. Ja još svog Nikšu čekam da se vrati, nijednom nisam pomislila da neće", tiho kaže mama.

Prošlog ljeta srela je mladića koji je izazvao nesreću. Ona i susjeda išle su kod njenog Nikše na groblje, a on i još dvojica došli su im ususret.

"Mislila sam okrenut će se, međutim pogledao me ravno u oči sa podsmijehom. Onesvijestila sam se."

Iako je mislila da će moći sama bez stručne pomoći, uvidjela je da treba pomoć. Sad je pod kontrolom psihijatra, ali je, kaže, nitko ne prisiljava na to. Ponosna je na sebe bar što se toga tiče. Posluša ju, da joj lijekove.

Privatni album

Pomažu joj da može funkcionirati jer nije imala snage sjediti niti sa djecom, stalno je tražila samoću. Sad se može družiti s njima. Ima tri unuka pa joj dođu.

"Najstarija je treći razred pa dođe biciklom sama, a mlađi je rođen te godine u 11. mjesecu. U njemu tražim Nikšu i ima dosta sličnosti. I od njega sam ispočetka bježala, a sad mi se uvlači pod kožu", priča nježno.

Sestra Ivana na pitanje ima li pravde odgovara - ne u Hrvatskoj.

Ne u Petrinji. Postoje uređene države. Gdje vam se nakon takvih teških događaja pruži psihološka i pravna pomoć, gdje ubojice završavaju iza rešetaka, gdje vam ne može nitko ubiti dijete i onda vam se na ulici smijati u lice. Čvrsto vjerujem u to.

Općinski sud u Sisku Obradovića je u srpnju 2016. proglasio krivim, ali se na malu visinu kazne žalilo tužiteljstvo. Drugostupanjsku presudu donio je Županijski sud u Osijeku koji je potvrdio zatvorsku kaznu od četiri godine i devet mjeseci, a dvogodišnju sigurnosnu mjeru oduzimanja vozačke dozvole produljio na pet godina.

"Utjehu nikada neću pronaći. Dio mog srca nedostaje. Naše najmanje. Najveselije. Ono sto čuvate najviše. Čuvate ga, da bi ga netko drugi ubio. I nastavio dalje živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Jer je mlad. I jer mu je ovo prvo ubojstvo. A moj brat je isto bio mlad. I pun snova. Ali ne može govoriti više, pa nije važan, očito", ogorčena je Ivana.

Postalo joj je preteško živjeti u svome gradu. Uvijek je sretala krivca za Nikšinu smrt.

"On i njegovi uvijek su davali do znanja da nemaju ni najmanju namjeru skrenuti pogled, a kamoli spustiti glavu. Micala sam se koliko sam mogla. I bez toga nam je već bilo dovoljno teško. Naša obitelj se manje-više raspala. Svatko je bježao što dalje", kaže.

Početkom prošle godine odselila je u Irsku. Njena mala obitelj sada živi na otoku. Muž i ona rade u struci, kći ide u školu. Žive mirnim životom.

"Ja sam se trudila koliko sam mogla, gutala sve, bila jaka. Sve to je ostavilo traga na mom zdravlju. Shvatila sam da se moram maknuti da zaštitim svoju obitelj. Odselili smo početkom prošle godine. Najlakše je pobjeći, zar ne? Meni nije bilo. To mi je bila najteža odluka. Ali sam znala da je ispravna. Moje dijete raste. Ja biram gdje. I biram da to ne bude Hrvatska. Ne takva Hrvatska.

U Hrvatskoj sam ostavila sve. Ponijela sam dva kofera, malo nade i puno bola. Od njega nisam mogla pobjeći."

100posto priča

prometna nesreća

Petrinja

Nikša Lučić

Mateo Križanović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter