Komedija ne zaobilazi niti sprovode

Jednoj je gospođi, kad se mrtva digla iz groba, izletjelo umjetno zubalo, grobari su se bacali u grob za debeljkom koji im je ispao iz lijesa, a neki su se potrovali na karminama


Robin Mikulić
29.10.2018.14:00
Jednoj je gospođi, kad se mrtva digla iz groba, izletjelo umjetno zubalo, grobari su se bacali u grob za debeljkom koji im je ispao iz lijesa, a neki su se potrovali na karminama
istock

sažeto

Grobar uskače u grob i pokušava u lijes nagurati mrtvaca. Pretežak je, u pomoć mu, doslovno, priskače kolega. Lolek i Bolek


Robin Mikulić
29.10.2018.14:00

Sprovode se, generalno, ne smatra baš nekim izvorom zabave. Nitko zdrav neće priznati da se veseli smrti bez obzira što smo svi kršćani i vjerujemo da pravi život počinje tek nakon što otegnemo papke. No ondje, gdje sam ja odrastao, situacija je ipak nešto drugačija, a vjerujem da će se mnogi ljudi iz provincije složiti sa sljedećom tezom: živiš li na selu, određenih si godina (čitaj penzionerka - i ovo nije šovinizam nego statistička stvarnost) i društveni ti se život, zbog razumljivih okolnosti i prirodnog tijeka života, sveo na nulu, onda se sprovodi pretvaraju u ključni društveni događaj na kojem se okuplja ekipa iz kvarta, nekad i šire. Odatle i porijeklo karmina.

Tom Dubravec / CROPIX

Ja sam pohodio svega par sprovoda. Reći će, hvala bogu što nisam još u tim godinama kad to postaje gotovo ustaljena praksa i što su mi bližnji obdareni dobrim zdravljem. Moji su se roditelji, samo usput, na taj račun već polako počeli neumjesno šaliti. Kao što vidite, dolazim iz obitelji prilično pomaknuta smisla za humor. Stasajući na selu došao sam, naime, do zaključka da su sprovodi najveće od svih parada neukusa i kiča kojima sam ikad svjedočio. I nepresušno vrelo smijeha. Broji se sve, doslovno broji, od novca preko svijeća do cvijeća koje se donosi. Obično to rade djeca, znam da ja jesam.

Aj, ti mali, popiši brzo robu

Uplakana udovica, ma koliko bila rastresena, nikad neće zaboraviti na svoje obaveze domaćice, čak ni u tom morbidnom trenutku. Red je uposliti nekog od opismenjenog podmlatka da obiđe sve doneseno i popiše tko je to donio te procijeni potencijalnu vrijednost donacije kako bi se ista recipročno mogla vratiti.

Moram priznati da mi to nikad nije bilo osobito jasno, kako će mrtvac mrtvacu vraćati uslugu. No, u takvim se situacijama sud starijih ne dovodi u pitanje – barem ne kad si dobro odgojen. Pregrizneš fekaliju dok ti na odru leži mrtvi deda pa u teku upišeš donatore. Tim gore, ako je preminuli bio popularan, posao popisivača poprima kolosalne razmjere. Meni je, recimo, trebalo, više od sat vremena dok nisam evidentirao svaki, pa i najmanji, doprinos dedinom putu u vječni život i sve to prije nego je krenula povorka s limenom glazbom.

Bez plehmuzike ni u grob

GettyImages

To pak je novi moment. Limena se pratnja gore smatra stvari prestiža. Moja prabaka – laka joj zemljica, koja je umrla u 95. godini života dokad je kukala o tome što će ona jadna sama kad mi svi umremo, otkako znam za sebe govorila je da bi radije da će radije u gnoj, nego do groba bez glazbene pozadine.

Žena se kužila u psihologiju, tuga u likovima sprovodnika manifestira se lakše bude li malko pogurnuta nekom provjerenom tužaljkom. Dobra stara manipulacija. Ali kad nešto radi, zašto to mijenjati. A budući da se s bakom nije baš najvoljela, dobila je samo trubu. Siguran sam da se, od užasa i bijesa, barem dvaput okrenula u lijesu dok smo stupali za njom. Ona o tome kako se osveta servira hladna u ovom kontekstu dobiva svoje puno značenje jer sam se na vlastite oči uvjerio da se onaj koji se smije zadnji, smije najslađe.

Košarkašica se nije dala

Pa ipak, ona je imala barem toliko takta da se okretala u lijesu. Neke druge gospođe nisu bile toliko uviđajne prema svojim moliteljicama. Jer, kod nas gore bdije se nad mrtvim i dan i noć. Da ne bi pobjegao, valjda. Preko dana kapura, to je mjesto gdje preminuli leže dok čekaju svoju posljednju procesiju, uz lijes obavezno dežura čitava četa moliteljica, bude ih čak i više – vjerovali vi to ili ne, nego njihovih kolegica pred Vinogradskom. Mole uglas, onako, mehanički ritualno, poput budističkih monaha, što se u tili čas može prometnuti u dosta traumatično iskustvo.

Jednom je tako, kad je umrla bakica koju smo u selu znali kao Košarkašicu, molitvena skupina radila svoje. Svaka je od gospođa s krajnjom predanošću brojala zrnca na krunici ne sluteći horor koji će uslijediti. Gospođa Košarkašica odlučila se, naime, nenajavljeno vratiti iz mrtvih. U jednom je trenu, tako, nepomično ležala u svom vječnom krevetu, a u drugom je već sjedila uspravno kao da se ništa nije dogodilo. Da stvar bude gora, pri tom joj je iz usta izletjelo plastično zubalo. Vidiš, nikad nisam saznao tko se usudio vratiti ga na odgovarajuće mjesto.

Uglavnom, riječ je o refleksnoj reakciji koje se nekad događaju, evidentirane su i ranije, ali okupljene su se gospođe raspametile. Prvo su se, jasno, sve odreda usra*e od straha, a onda se atmosfera polarizirala. Dok je jedna polovica blagoslivljala boga na čudu ravnom onom koje je doživio Lazar (ustvari su egotripale na najjače utvarajući si da su one toliko dobro molile da su i mrtvu frendicu digle iz groba – ili barem rake), druge su padale u nesvijest i optuživale Nečistog za resurekciju. Moja se baka kući redovito vraćala s takvim bizarnim pričama. Ponekad čak ni ona sama nije mogla suspregnuti smijeh. Ja to nisam mogao nikad, ali tome valjda služi karma.

Sramota bez premca

Pa ipak, najbolji hitovi tek slijede. Dobar dio naših lokalnih grobara, recimo, ima problem s alkoholom. Govorimo o sredovječnim muškarcima, najčešće samcima, u Međimurju. Nema te pure koja se, oprostit ćete mi na izrazu, može začuditi tom dr*ku. S druge strane, jednako je to riječ o kraju u kojem mnogi pate od pretilosti. Dobitna kombinacija za tragikomediju najbolje vrste, vidjet ćete.

istock

Spuštanje lijesa u grobnu jamu, naravno, nije automatizirano. Dok se to radi ručno, ekipa bude još skupljena oko putnika za vječnost. Pop moli, truba svira. Narikače nariču. Treba pričekati trenutak za oproštaj, ono kad se na lijes baca gruda zemlje. Istinabog, kad je zima, neki posjetitelji eventa budu već približno nervozni pa se meškolje i žamore sa susjedima o tome tko bi mogao biti sljedeći, ali tako je to. Čak i smrt prestane biti tema koja ljudima u današnjem svijetu može održati pažnju.

A onda se dogodi situacija koju čak niti Woody Allen ne bi bolje raspisao. Pijani grobari muku muče sa spuštanjem lijesa u kojem leži čovjek od 160 kila uporno odbijajući suradnju – iz razumljivih razloga, je l'. Dio ljudi moli, dio plače, dio razmišlja o tome što će sutra kuhati. Debeli čovjek ispadne iz lijesa u blato. Jednom je grobaru popustila ruka pa se okrenuo lijes što je omogućilo takav nesretan razvoj situacije.

Krik! Ucviljena udovica ne može vjerovati tragediji koja ju je zadesila. Muž ju sramoti čak i iza groba. Ostatak ekipe čini sve što je u njihovoj moći da se ne odvale od smijeha. Oči su se u tom trenutku zasuzile čak i onima koji su se došli na sprovod samo poslikati, ako razumijete što želim reći. Grobar uskače u grob i pokušava u lijes nagurati mrtvaca. Pretežak je, u pomoć mu, doslovno, priskače kolega. Lolek i Bolek! Selo se potajno još godinama smijalo toj anegdoti koja se u međuvremenu prometnula u urbani mit koji svakom novom generacijom dobiva nove slojeve značenja. Isto se ponovilo par godina kasnije, ali materijala je toliko da se stvarno ne moramo ponavljati.

Problemi po tamponu

Vratimo se malo unatrag, ne predaleko, ali dovoljno do mrtvac bude još topao. Stari ljudi, realno, mole za sreću da umru u svom vlastitom krevetu. S jedne je to strane razumljivo, s druge je vrlo sebično. Ne misle na one koje ostavljaju za sobom. Jer, dobro je kad sfinkteri drže. Jednom kad popuste, doslovno, kreće sran*e. Vjerujte mi, slika je čije detalje ne želite jer su, kako bi Ameri rekli, suviše grafičke za dnevne termine, no dovoljno je da znate da je nekoliko mojih rođakinja koje su oblačile mrtvu prabaku u suzama izlijetale iz njezine spavaće sobe gutajući sve ono im se iz želuca vraćalo u grlo. Zabranile su mi da o tome ikad više govorim, a jedna mi nikad nije oprostila što se i meni ta slika nije upekla duboko u svijest.

Traje taj proces pakiranja prabake u lijes. Otišle su sve pelene, dobar dio posteljine i odjeće koju je pokojnica ostavila za sobom završilo je u lijesu kao tampon. Onda je sobu uletjela jedna od njezinih unuka, starija gospođa, bacila se na lijes. Toliko se histerično bacakala po lijesu da ga je gotovo prevrnula. Moja se strina čitavo to vrijeme s njom hrvala pokušavši je otrgnuti od lijesa pritom glasno psujući svakog boga i vraga jer repriza nije dolazila u obzir.

Kava iz pakla

Tematski se party nastavio i kasnije, samo je izvor fekalija bio drugi. U kapurama, čisto da konteksta radi, postoji sobičak prislonjen u glavnu pozornicu. Ondje bližnji piju, obično rakiju, ali nekad se okrene i runda turske kave. Ja tursku kavu nikad nisam naučio kuhati, a zapala me dužnost. U dvije litre vode stavio sam otprilike četiri žlice šećera i tri žličice kave. Nisam ni znao da mutim takozvanu proserušu. Sve dok me ona druga sestrična, koja mi dotad ništa nije zamjerala, nije zaskočila s optužbom da sam joj smjestio proljev. Reći ćemo samo da je i ona, dok smo se tamo gore opraštali od prabake, poželjela koju pelenu – čak je ozbiljno razmišljala o tome da pobjegne s prababinog sprovoda do prvog grma, a tko zna koliko je takvih unesrećenika bilo još s obzirom na to da sam skuhao barem 13 golemih šalica kave.

Ovakvih je i sličnih priča naša obiteljska oralna riznica puna, a siguran sam da slično bogatstvo dijelimo s ostatkom nacije. Nemojte me krivo shvatiti, sve su me te smrti pogodile, ali nekad svemiru treba priznati da ima humora onda kad se to najmanje očekuje. I ne brinite, o karminama ćemo uskoro. Ipak je sezona groblja. 

sprovod

karmine

narikača

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter