Zašto su međimurski božići najbolji?

Jedemo gomilu hladnetine, za bakalar nikad čuli, klečimo u slami, a ugođaj je toliko umjetan da se čak i snahe i punice javno vole


Robin Mikulić
25.12.2018.17:00
Jedemo gomilu hladnetine, za bakalar nikad čuli, klečimo u slami, a ugođaj je toliko umjetan da se čak i snahe i punice javno vole
istock

sažeto

U Međimurju sam proveo masu Božića. Nagledao sam se svega i svačega, ali polnoćke su mi još uvijek najdraže zbog slobodne muške ljubavi


Robin Mikulić
25.12.2018.17:00

Vjerojatno svako kućanstvo u kršćanskom svijetu ima svoje vlastite tradicije kad je u pitanju najgadniji od svih blagdana, Božić. Ako ste ovdje prvi put, odnosno susrećete li se s autorom ovog teksta prvi put, primijetit ćete da imate posla s priličnim Grinčom.

Ne znam zašto, ali božićne su mi gadosti oduvijek bile osobito mrske. Nikad se nisam veselio usiljenosti koju takvi dani donose. Sve je nekako nabrijanije nego što bi trebalo biti, uključujući međuljudske kontakte. Netrpeljivosti koje inače njima vladaju pometu se, valjda, pod tepih s ostatkom krame koju nastojimo što bolje skriti onih predblagdanskih dana kad ližemo kuću bolje i temeljitije no inače. Ipak nam u goste dolazi najvažnije novorođenče na svijetu – mali Isusek.

Znam, svakome je njegovo najmilije, ali nemojmo se zavaravati. Bez obzira na to koliko vaše prasence bilo najslađe ikad, možete li stvarno reći da je njegovim rođenjem započelo računanje vremena?

Sjeme sumnje

Ja sam, recimo, odrastao na krajnjem sjeveru Hrvatske. Jasno mi je da ne govorim o Laponiji i domovini Djeda Mraza, ali zvuči nekako bolje nego da kažem da sam odrastao u Međimurju. Mi ondje gore, bliži Sjevernom polu od ostatka Hrvatske, ne veličamo nije Božićnjake ni Mraze. Djedove samo ako nisu suviše nacvrcani – što je, realno, rijetkost. Ipak je stopa alkoholizma viša no u ostatku zemlje.

istock

Nama darove donosi mali Isusek. I to me još kao dijete dosta zbunjivalo. Kako tek rođena beba uspije natovariti na svoja slabašna leđa darova za čitav svijet. Rekao bih da je to klica kojom je krenula moja sumnja u dogmatska učenja Crkve koja su utirana u mene od najranije dobi, ali taj ćemo otrov ipak ostaviti za neku drugu priču. Nego, vratimo se mi Božiću.

Nema smiraja pred buru

U mojoj kući ne vlada neka osobita histerija. Ne namačemo onaj sušeni iz bog te pitaj otkud importirani bakalar tri dana niti ga batom tučemo u finu smjesu. Zapravo, u Međimurju se, koliko ja znam, bakalar uopće ne sprema.

Mi svoja Badnja jutra obično započinjemo svađama. Bor se, naravno, kupuje u zadnji čas pa nas uvijek zapada ono što ostane. Frustracije oko grana koje su krivo skrenule uvijek su pratile našu obitelj kao da je to najveći problem na svijetu. Je*eš gladnu djecu u Africi kad te zadesi jedna od najnesmiljenijih hrvatskih tragedija.

Nekad nas je stari znao čak odvest i na jednu od onih farmi božićnih jelki gdje bi sestra i ja izabrali tri. Dvije za nas, jednu za baku. Tata bi je zatim posjekao. Ta se tradicija izgubila negdje putem. Jednostavnije je kupiti, po mogućnosti već nasađen, bor. Jer, prepirke oko ove ili one rupe u jelki su nam svima dovoljne. Kome treba još i svađa oko toga koliko nahero taj jadni bor stoji? Uzme li se u obzir da nam svake godine na Isusekov rođendan umre televizor, a to se uredno događa, prostora za nove svađe bilo bi i više nego dovoljno. No mi, kao pravi bogobojazni vjernici, radije licemjerno šutimo smješkajući se kiselo jedno drugome kad se slučajno sretnemo u hodniku na putu do zahoda.

istock

Zatim kreće čišćenje. Ne čistimo ništa temeljitije nego obično. Ta nas je hrvatska opsesivno kompulzivna crta, srećom, zaobišla. Čak ne peremo ni prozore i besramno osuđujemo sve one koji to rade. Nek vam artritisa kad po cičoj zimi šlafurdate po hladnoj vodi. Bolje niste ni zalužili. Kolače također ne pečemo. Kao pravi gastarbajteri smo iz Švabije uvezli praksu da medenjake i ostale sitne kolače pravimo oko prvog Adventa. Kad nečega nestane, eventualno se nadopeče. Eventualno.

Bakalar, who?

Baka, doduše, napravi neki dizani kolač poput orehnjače, ali to nitko osim nje ne jede. Em teško pada na želudac, em nam svima dopiz*i i prije nego ga okusimo zbog bakinih višesatnih solilokvija oko toga kolika je rupa između nadjeva i kore ove godine ostala. Vražji je to neki recept kad nema te alkemije koja će polučiti idealnim omjerima koji će kolač ostaviti slikovnički lijepim. To što je suh k'o imotski krš nikad nije toliko važno.

Tu je negdje već vrijeme ručka. Pohani som ili šaran. Krumpir salata, rjeđe grah salata. Moja je baka, znate, kraljica pasivne agresije – na nekoga sam se ipak morao uvrnuti, pa čak niti na Božić ne ide tati na ruku. On, pogađate, preferira grah.

Uvijek prekrasno isti bor

Kreće kićenje jelke, najgori od svih malignih dijelova ove konzumerističke svetkovine. Kao djecu silili su nas da, čitavo vrijeme dok kitimo bor, pjevamo svete pjesme. Nitko od nas nema sluha ni da o njemu ovisi život same presvete obitelji. Bog blagoslovio dan kad je naše susjede od zvukova bližih svinjokolji nego holivudskom filmskom glamuru uveselio dječji zbor s CD-a.

Od nekoliko niski lampica koje koristimo već godinama barem ih polovica uvijek crkne. Ne štima kombinacija boja kuglica. Mamina opsesija slamnatim ornamentima postala je već legendarna. Zadnje desetljeće ili tako jedan od dva bora koja doma kitimo na maminom više uopće ne koristimo kuglice. Teta, u pravom božićnom duhu, svake godine iznova primijeti da nam je bor svake godine prekrasno isti. Moja mama je kraljica, boli ju ku*ac. Mislim da je jedva čekala da se maknemo iz kuće, sestra i ja, pa da taj čitav cirkus jednostavno ukine. Sjećam se kako je o tome propovijedala od svoje pete godine. Ona će, jednom kad ostari, imati plastični bor od 20-ak centimetara. Sad ima unuku pa ju je svemir opet sje*ao. Kiti i dalje.

istock

E, da. Jabuka. Ne znam zašto, ali moja baka ustraje na tome da o bor okačimo barem jednu smežuranu jabuku. Valjda da nam godina bude jednako lijepa poput te stare jabuke. Ali hej, organsko. Mama jednakom silinom inzistira da se pod jelkom nađu jaslice koje sam sam radio u šestom osnove. Svake godine broj pastira, ovčica i ostale tugujuće rodbine opada. Čak smo uspjeli izgubiti i malog Isuseka.

Sve to ponavljamo kod druge bake. Ona živi par kuća dalje. Zatim se svatko od nas povlači u svoje odaje kako bi ostatak večeri blagdanske radosti mrzio u miru. Mama i baka odu na polnoćku, onu za djecu u 8 navečer, a onda dolazi najbolji trenutak u čitavom danu. Post i nemrs prestaju, tovimo se hladnetinom. Svi. Hladnetina je gore još uvijek veliki hit i ne znam osobu koja ju ne voli. Ne jesti hladnetinu ravno je najvećem bogohulju.

I konačno je Božić

Božićno jutro je standardno. Izljubimo se, to su rijetki trenuci u godini kad dijelimo nježnosti. Ne volimo, kao da smo hladni Prusi, a ne užareni Međimurci. Svatko raspakira svoj komplet novih gaća, čarapa i osnovne kozmetike, prebroji kuverte i prokomentira kako se baš u njegovoj vrećici našla čokolada s grožđicama. 

Za ručkom se tovimo, nekad s gostima nekad bez njih. Preferiramo bez. Za tih svetih dana nam nije do napora koji iziskuje gluma. Obitelj Grinčeva, što ćete. Dobro, svi osim tate. On, nesretan ne bio, voli. Zalegnemo i to je to. Harry Potter ili Gospodar prstenova, ovisi o godini. Dižemo se na novu rundu hrane iako za nju, realno, mjesta nema. Tu su Rimljani bili pametniji od nas. Oni su, naime, tijekom takvih gozbi najnormalnije povraćali, nije da glorificiramo bulimiju samo navodimo povijesne činjenice, kako bi mogli dalje uživati u svom smrtnom grijehu neumjerenosti u jelu i pilu.

Dobro, a gdje je sad onaj lijepi tradicionalni Božić koji si najavio u naslovu, Mizantropu prokleti?

Ne brinite brigu. U Međimurju postoje i ljudi koje festivni Duh Božića obuzima, da ne kažem opsjeda, iz godine u godinu.

Božić koji nikad nisam razumio

To su oni ljudi s artritisom koji ne samo da peru prozore, nego brišu i prašinu sa svakog lista svake sobne biljke koju posjeduju. Ma, trljaju mokrom krpicom i po svakoj svojoj porculanskoj figurci, a ne zaboravljaju niti na one prostore iza siline nepročitanih knjiga koje su u Jugoslaviji kupovali na kile. Rade to sa smiješkom na licu i figom u džepu, kak se i šika. Fini ljudi.

Ne jedu meso, oni tvrdokorniji čak dan provode na kruhu i vodi. Gdjekoji gemišt u tajnosti. Međimurje, ne? Mijese kolače, pripremaju svečani porculan. Lašte svoj najbolji rostfrei beštek i savijaju salvete. Ti ljudi, vidite, nisu ekološki osviješteni. Vjerojatno čak i svoje poklone pažljivo umataju u celofan dok se skrivaju od svojih ukućana kako ne bi vidjeli da će dobiti iste one gaće i čarape koje sam dobio i ja. Samo što se moja mama uvijek potrudi i pronađe neku specijalnu stvar za svakoga od nas. Još uvijek mi je plišani ET kojeg sam dobio pred par godina, bio sam već debelo odrastao, najdraži među njima.

Međimurje, dakle. Kad se jednom okiti bor, i mi to nikad nismo radili, pater familias u kuću unosi slamu. Žene, djeca i manje važni muškarci mole. Zatim ushićeno kliču Kristu i njegovom 2018. dolasku na svijet. Pater rastire slamu pod borom, stolom i svugdje između. Mater u slamu skriva bombone, jabuke i pare. Još malo molitve. Barem tri krunice. Proces je to koji traje, a ti mučenički na koljenima puzaš po slami.

Kad jednom taj bosonogi hodočasnički moment završi, kreće spremanje. Izvlači se najbolja roba. Polnoćka. Tri sata torture korski predvođene gospođom u ranima osamdesetim godinama. Zavijanje na najjače. Muškarci iz crkve bježe oko pričesti. Nemojmo, prije toga, zaboraviti obligatornu ispovijed. Sati stajanja u redu, gore nego na rasprodajama koje slijede nakon božićnog cirkusa.

Nakon toga čestitarenje i još uvijek ilegalni vatromet. Ako niste znali, a moj pas vam to iz dubine svoje duše zamjera, petarde se, nažalost, smiju paliti tek tik do Nove. Scena koju ćete zateći ispred bilo koje provincijske međimurske crkve poprilično je homoerotična. Silinu muške ljubavi koja se ondje rastače u vidu poljubaca teško je zamisliti čak i u pornografskim filmovima namijenjenima spolno-seksualnim manjinama.

Hladnetina. Obilje hladnetine i suhog mesa. Loše za zdravlje, dobro za podlogu alkoholu koji slijedi. Fešta dugo u noć. Ekipa putuje od postaje do postaje, križni put kakvog dosad niste imali prilike vidjeti. U Međimurju su si svi rodbina koju treba pohoditi.

Božić? Sve isto kao i lani. Umjetna ljubav, zaslađenija od kole i obilje licemjerja. Svi se vole. Neka. Dobro je što postoje dani kad se čak i snaha i punica vole kao da su za to plaćene.

Šuma šumarum

Sukus stvari: ja prezirem Božić. Nadam se da vi u njemu uživate. Davno sam odustao od iluzije da svijet mora pratiti moje struje. Grinč kakav jesam, stvarno vam iz duše želim sretan i blagoslovljen Božić. Osim toga, ne brinite. Moje je djetinjstvo bilo ispunjeno prekrasnim Božićima. Možda nikad nismo slavili poput drugih, ili smo to, za razliku od drugih, radili iskrenije, ali bilo je lijepih Božića. Samo ih ja kao rođeni cinik nisam u mogućnosti tako predstaviti.

I, ako ikako možete, otvorite svoja vrata ljudima koji su potrebitiji od nas, bez obzira na to što čuli s propovjedaonica. Kršćanski je. Ako mi ne vjerujete, sjetite se zašto se Krist rodio u štalici.

božić

Međimurje

bor

polnoćka

hladnetina

kićenje

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter