Jasmin Krpan radio je za sve najveće svjetske medije. Radio je i za Globus, mada si ne utvaramo, kako bi rekao Ćiro Blažević, da spadamo u tu kategoriju. Ali ponosni smo što je radio i za nas.
“Jasmin Krpan autor je jedne od najboljih news fotografija 20. stoljeća koja se nalazi u monografiji ‘Century’, a riječ je o jedinoj fotografiji snimljenoj na pogrebu Jurija Andropova, predsjednika Sovjetskog Saveza, objavljenoj 1984. u američkom magazinu Time. Snimio ju je ilegalno jer je fotografiranje mimohoda bilo zabranjeno.
Karijeru je započeo u Vjesniku, zatim Poletu, potom nastavio u Startu, radio je i za francuske fotoagencije Sipa Press i Gamma Press. Kao fotoreporter pratio je ratove u Iranu, Iraku, Afganistanu, Nikaragvi, Istočnoj Europi, Sjevernoj Koreji i na Balkanu. Šest godina živio je i radio za Sipa Press u ozloglašenom kvartu Saigona u Vijetnamu gdje je uspio snimiti i šefa saigonske mafijaške bande nakon nekoliko zajedničkih pijanki.” (Ovo je citat s jednog portala.)
Jasmina Krpana upoznao sam početkom devedesetih, dok sam ja bio nekakav urednik u Večernjem listu. On se vratio s jednih od svojih putešestvija po zaraćenoj Bosni i Hercegovini, prodavao svoje fotke po bijelom svijetu, pa sam nešto kupio i ja.
Uloga Jasmina Krpana u hrvatskom novinarstvu nije se svodila samo na fotografije, koje su uvijek bile od neprocjenjive važnosti. Jasmin je savjetovao i pomagao. Poznavao je i prepoznavao ljude.
Večernji list tada je imao dvadesetak dopisnika u Bosni i Hercegovini. Sve vrijedni i dobri novinari, ali svi su se bavili više politikom nego novinarstvom. Gotovo svi su bili tada protiv Zagreba i Franje Tuđmana. Jedni su navijali za Paragu i HSP, drugi za dogovor s Bošnjacima... Najviše ih je bilo direktno plaćenih od Mate Bobana.
Kao novinski urednik, mada sam više nego dobro poznavao prilike u Bosni i Hercegovini, putovao u Sarajevo i još više u Hercegovinu, nisam mogao riješiti problem. Svi ti novinari zapravo su vodili politiku. I onda se pojavio Jasmin i riješio moj problem. Rekao mi je samo: “Imam čovjeka za tebe.”
Bio je to Jozo Pavković, koji je do tada povremeno surađivao s Večernjim listom. Danas je glavni urednik i direktor. Da je želio političku karijeru, mogao je biti ministar ili ambasador BiH. Tamo jako puno nedostaje hrvatskih kadrova. Jozo je ostao novinar i misli da sam za sve kriv ja. Jer mogao je, kako kaže, sada biti hercegovački tajkun.
A nisam kriv ja. Prepoznao ga je Jasmin Krpan prije mene. Krpan nije bio samo veliki fotograf. On je živio novinarstvo.