MOJ MALI PRIVATNI ISPRAĆAJ

Ispunila sam bakinu želju i bila sam uz njeno tijelo tijekom spaljivanja u zagrebačkom krematoriju


Vedrana Sunko
20.05.2019.17:00
Ispunila sam bakinu želju i bila sam uz njeno tijelo tijekom spaljivanja u zagrebačkom krematoriju
CROPIX/arhiva

sažeto

U Hrvatskoj se godišnje kremira oko 4500 osoba, u prosjeku oko 20 dnevno


Vedrana Sunko
20.05.2019.17:00

"Samo da se ne probudim u kapsilu", rečenica je koju sam tijekom života nebrojeno puta čula iz usta svoje bake.

Klaustrofobija kao podsjetnik na traumu iz djetinjstva doživljenu za vrijeme bombardiranja Splita u Drugom svjetskom ratu pratila ju je kroz cijeli život i zato nije bilo dvojbe da želi kremiranje prije pokopa, eto, za slučaj da se nekim čudom u lijesu ipak probudi.

Budući da Split nema krematorij tijela se dovoze u Zagreb na spaljivanje te potom urnu s pepelom posmrtna poduzeća organizirano vraćaju natrag na splitsko groblje Lovrinac gdje ih se pokapa. Obitelj i prijatelje se opraštaju s pokojnicima na jednak način kao da je u pitanju pokapanje lijesa, što na primjer u Zagrebu nije slučaj.

Vjerojatno mi nikad ne bi palo na pamet poželjeti biti uz baku u trenutku kada njeno tijelo bude ulazilo u oganj da prije nekoliko godina nisam posjetila indijski Varanasi. Sveti grad u koji mnogi dolaze umrijeti jer prema hindusitičkom vjerovanju oni čiji posmrti ostatci budu kremirani na dokovima Varanasija i bačeni u Ganges se više neće reinkarnirati, odnosno vratiti u tjelesnom obliku na zemlju. Stoga se leševi iz svih krajeva Indije na različite načine dovoze u ovaj grad.

Krematorij se nalazi na doku svetog Gangesa, rijeke koja u tom dijelu svog toka izgleda sve samo ne čisto, no na istom mjestu gdje se spaljuju mrtva tijela, kupaju se i živi te peru odjeću jer nema tog grijeha, karme i prljavštine koju Ganges ne može očistiti.

Jednako tako misteriozno istraživanja su pokazala da voda Gangesa i nije otrovna koliko bi trebala biti jer su se nekim čudom u njoj stvorili mirkoorganizmi koji je pročišćavaju. Leševi se na Gangesu spaljuju na dokovima i to bez lijesa, samo prekriveni platnom i uz prisustvo obitelji, a zanimljiv detalj je i razbijanje izgorene lubanje velikim štapom.

iStock

Nema tu ničeg posebno romantičnog, no u Indiji život vrijedi malo, a smrt je svakodnevna i poprilično dostupna pojava kojoj ste izloženi gotovo u svakom trenutku. Hoćete li pojesti zaraženu hranu, zadobiti koban ugriz bijesnog psa ili ćete stradati pokušavajući prijeći cestu sasvim je svejedno. Šanse da vam se dogodi nešto od navedenog, gledajući iz zapadnjačke perspektive, iznimno su velike. Stoga je posve razumljivo da Indijci ne odvajaju previše kremaciju od svakodnevnog života, već u skladu sa svojom vjerom smrt smatraju dijelom života.

ZAGREBAČKI POGREBNIK OTVORIO DUŠU Nedavno smo pokojnici bojali kosu, a imali smo i kremaciju Kineza čija je obitelj inzistirala da stalno bude uz tijelo da duša ne pobjegne

Naoružana ovim iskustvom, ali i spoznajom da prema budističkom i hinduističkom vjerovanju te mnogim drugim filozofskim i religijskim doktrinama je vrijeme kad duša odlazi sa zemlje iznimno značajno te uz rečenicu "samo da se ne probudim u kapsilu", koja mi od djetinjstva odzvanja, shvatila sam da ne želim da baka bude sama u trenutku kada ulazi u vatru.

U Hrvatskoj se godišnje kremira oko 4500 osoba, u prosjeku oko 20 dnevno. Kao i brojne druge nelogičnosti koje krase ovu zemlju ne postoji regularna opcija da obitelj prisustvuje kremiranju, već se od pokojnika opraštaju zajedničkom ceremonijom u dvorani iznad krematorija.

Budući sam do samog kraja željela biti uz baku za slučaj da se ipak u lijesu probudi, odlučila sam preokrenuti brda i doline da mi se to omogući. Na moje iznenađenje saznala sam da je u određenim slučajevima ta opcija moguća i da jedini razlog zašto tu mogućnost ne mogu koristiti svi je nedostatak adekvatnog prostora, kakvog na primjer posjeduje ljubljanski krematorij.

Rano jutro na Mirogoju odisalo je uzvišenim spokojem, kremiranje je bilo zakazano za osam sati. Javila sam se na portu krematorija te pričekala da dođu po mene te su me otpratili do peći. Prostorija je podsjećala na malo veću pekaru.

CROPIX/arhiva

Baka je ležala zatvorena u običnom jeftinom lijesu jer čemu skuplji kad će i onako završiti u vatri. Na kraju krajeva u lijes se ipak ulaže zbog publike jer pokojniku ionako neće biti od koristi. Lijesovi za kremiranje su svi jednaki. Izrađeni od svijetlog drva, topole ili lipe, istog su oblika, istih proporcija, bez premaza ili metalnih dijelova.

Drveni lijes u kojem se baka nalazila je bio svezan tankim zapečećenim konopčićem. I tako smo ispred malih vratašca peći stajale moja baka i ja i tiho se opraštale. Bio je to naš mali privatni pogreb.

Jedino što mi je u tom trenutku padalo na pamet jest kako jedan tako dugačak i velik život življen punim plućima stane u tako malen lijes.

Minutu kasnije iznimno ljubazni i profesionalni djelatnici krematorija su pokrenuli dizalicu i otvorili vrata užarene peći.

Posljednji put sam se nagnula nad lijes i osluhnula ga za slučaj da se baka ipak probudi i pokuca. Ništa se nije čulo, osim malene dizalice koja je gurala lijes u plamen ognja. Vrata peći su se zatvorila, a ja sam odahnula. Gotovo je.

CROPIX/arhiva

Kremiranje traje dva sata, a početna temperatura iznosi oko 750 stupnjeva. Prvo izgori drveni lijes, a onda i tijelo preminule osobe. Temperatura raste do tisuću stupnjeva, a kad kreamcija završi, ostaci, pepeo i kosti padaju u komoru ispod peći i tamo se pomoću ventilacijskog sustava hlade punih 30 minuta. Kad se posmrtni ostaci ohlade, premještaju se u stroj za usitnjavanje koji pomoću tri kamene kugle sve usitni u pepeo. Nakon što su se vrata peći zatvorila, bila sam zamoljena da napustim prostoriju, stoga nisam svjedočila tom dijelu procesa.

Izašla sam iz krematorija poprilično izbezumljena. Vjerojatno iz tog razloga su mi djelatnici krematorija naglasili da obavezno povedem pratnju, no spletom okolnosti u mom slučaju to nije bilo moguće. Sama samcata sam "spalila" najvažniju osobu u životu. U usporedbi s Varanasijem sve je izgledalo vrlo brzo, efikasno i klinički čisto, no emotivna komponenta je zato nadoknadila etstetsku jednostavnost izvedbe. 

U popriličnoj izmaglici doteturala sam do kafića nasuprot krematoriju, baš kako je i ona u posebnim prilikama znala učiniti, naručila čašu najskupljeg konjaka, nazdravila i poželjela sretno i ugodno putovanje njenoj duši.

smrt

Mirogoj

krematorij

kremiranje

newsletter

Prijavite se na Newsletter