Najmlađi transplantirani u KB Merkuru

Frano (15): Noću bih se uključio na dijalizu da bih ujutro mogao u školu, mama me je spasila i dala mi svoj bubreg, mučenju je kraj


Valerija Bebek
27.06.2018.21:00
Frano (15): Noću bih se uključio na dijalizu da bih ujutro mogao u školu, mama me je spasila i dala mi svoj bubreg, mučenju je kraj
Damjan Tadić / CROPIX

sažeto

Dječaku s Raba u dobi od 17 mjeseci dijagnosticirali su tumor oba bubrega. To je bio početak dramatičnih dana za njega i obitelj


Valerija Bebek
27.06.2018.21:00

Osjećam se vrlo dobro, ne boli me ništa, malo me flasteri žuljaju i rane, ali to je normalno. U početku me puno bilo strah, nisam znao što i kako će to biti. Onda sam razmišljao bi li htio čekati donora ili da mi mama donira svoj. Bojao sam se za nju, bilo me strah što ako se mama ne probudi, priča Frano Halović, 15-godišnji dječak s Raba za 100posto.

"Ali kad je došao taj dan, već sam se smirio, to sam ja sve već proučio, doktori su tu dobri. Sve je prošlo kako je trebalo i sada je puno bolje, kako je bilo", govori Frano s osmjehom na licu dva tjedna nakon što mu je uspješno transplantiran majčin bubreg. Zajedno su ležali u sobi u KB Merkur, puni su hvale za liječnike čija je stručnost i dosadašnji dobri rezultati imala velikog utjecaja da Frano i njegova majka Snježana smire nervozu.

Prije operacije u Zagrebu Frano je uspješno položio sve ispite i završio prvi razred srednje škole, smjer hotelijersko-turistički komercijalist. Posljednje dvije godine bio je potpuno ovisan u dijalizi.

Damjan Tadić / CROPIX

"U dobi od 17 mjeseci dijagnosticiran mi je obostrani Willmsov tumor - tumor oba bubrega. Na milijun rođene djece javlja se jedan posto. Hvala Bogu bio sam malen i ne sjećam se tog razdoblja", kazao je Frano. Ne sjeća se on, ali sjeća se majka. Kako i ne bi, neke situacije, kaže nikad neće zaboraviti.

'Plakala sam na cesti, dok mi je dijete bilo vezano za krevet'

Frano je najmlađe dijete u obitelji, pet minuta je mlađi od svog bata blizanca Antona. Imaju još dva starija brata, Roka i Ivana, koji su u doba njihova rođenja imali 16 i 14 godina. "Živimo u Kamporu na Rabu, bavimo se ugostiteljstvom, suprug ima kafić, a ja iznajmljujem apartmane. Imamo i malo zemlje, tu uzgajamo svoje voće i povrće od svega po malo. Kod nas vam je tri mjeseca ludnice, a ostatak godine lagano. Suprug i ja smo razmišljali o trećem djetetu, mislili smo možda bude curica i hajde", smije se Snježana. Tada je imala 34 godine i kaže zbog dobi joj nije bilo svejedno.

"Taj dan kad sam saznala da su blizanci, jednostavno ne znam kako sam doma došla iz doma zdravlja, od šoka. Onda sam plakala cijeli dan, kako ću ja to, hoću li moći to iznijeti", objašnjava kako je znala da su trudnoće s jednojajčanim blizancima komplicirane, što joj je pobuđivalo još veći strah zbog trudnoće u sredini tridesetih. Na kraju je tako i ispalo, bilo je komplikacija. Snježana je morala mirovati, rođeni su sa sedam mjeseci u 32. tjednu. "Po kilaži su bili dobro. Međutim, u 21. tjednu kroz posteljicu im je prenesena bakterija, a mene su morali šivati. Jedan i drugi imali su bakteriju u krvi i primili su jak antibiotik", prisjeća se. Tri dana su bili u inkubatoru i prebrodili su bolest.

"Frano je stalno bježao, bio je puno življi od brata, stalno su mu noge nekuda visile kao male hobotnice", mjesec dana su bili u riječkom rodilištu dok se nisu potpuno oporavili. Antonu je ime odabrao tata, a Franu mama. Uslijedio im je period veselja, dok se nije otkrila bolest.

Damjan Tadić / CROPIX

Kako su bili nedonoščad i cjepivo su kasnije dobili, nakon što su navršili godinu dana."Nakon toga njemu je počeo trbuščić rasti. Već su počeli topli dani, jako su puno pili tekućine na bočicu. Prvo smo mislili to je od pića, pedijatar je rekao to je takav metabolizam", ispričala je koji je bio prvi simptom. Još neko vrijeme nisu znali zašto mu raste trbuh, nju je to stalno mučilo. U to vrijeme nije ni posumnjala da bi mogao biti rak, kaže, nikad nije čula da djeca obolijevaju od tumora. Kako je vrijeme prolazilo trbuščić je Franu sve više rastao, a dijete je stenjalo, mama mu je hlačice morala rezati jer sve bi ga stiskalo.

"Pedijatar je i dalje govorio o metabolizmu, tek kada ga je ultrazvučno pogledao, kazao je da moramo hitno za Rijeku. Došli smo tamo, uzmu ti dijete, on vrišti. Odmah su radili ultrazvuk, uspavali ga za CT. Nitko nam ništa i dalje nije govorio. Suprug je uspio načuti da netko govori o bubrezima", prisjeća se Snježana. Bili su u Dječjoj bolnici Kantrida, smještenoj u zapadnom dijelu Rijeke. Nakon čekanja, majku je u ordinaciju pozvala doktorica.

Nikad neću zaboraviti taj dan. Uđem. Bila je jedna hladna odrešita žena. 'Mama sjednite, ovako stvari stoje, vaše dijete ima tumor obadva bubrega, jednog je tumor pojeo cijelog, od drugog je ostalo vrlo malo. To je sve što vam ja mogu reći, odite van.' Ja sam bila u šoku, izašla sam van, sjela sam nasred ceste, od tog bolničkog kruga. Plakala sam, ne znam koliko dugo, od šoka nisam mogla doći sebi. On je u krevetiću bio zavezan za sve četiri, i ruke i noge. Nisu nas pustili k njemu. U karanteni je, kao da ima najtežu zaraznu bolest. Čujemo ga na ulici kako plače, a ne možemo mu blizu.

Kaže svaki dan se borila sa sustavom, tada nije bilo dopušteno roditeljima da budu s djecom uz bolnički krevet koliko žele. Ona je potezala veze kako bi joj dozvolili da bude uz sina što dulje. Dopustili su da to bude dok Frano ne zaspi. I dalje je bio vezan remenjem, nije se smio micati, kako tumori ne bi prsnuli. 

'Drugi put opaka dijagnoza i noćna mora od liječenja'

"Odradile su se prve kemoterapije - prve tri da se smanji tumor, da se pripremi za operaciju. Kad je to prošlo, otišli smo za Zagreb. Tamo ga je operirao prof. Batinica na zagrebačkom Rebru. Operacija je trajala devet sati. Odlučio je kako će odmah izvaditi jedan, a drugi koji je bio malo zahvaćen odstranili su trećinu. Profesor je rekao da misli kako bi to trebalo biti dobro. I bilo je dobro 11 godina", prepričava mama. Nakon operacije Frano je prebačen u Klaićevu bolnicu, gdje je prošao šest ciklusa kemoterapije i vratio se nakon toga doma. Rastao je, igrao se, bavio jedrenjem i tenisom. Bio je sretno i veselo dijete koje se ni po čemu nije razlikovalo od vršnjaka.

Prvi znak da nešto nije u redu pojavio se krajem rujna 2015. kada je Frano imao tamni urin. Mama je odmah nazvala njihovu liječnicu iz zagrebačke Klaićeve. "Bila je subota, naravno uvijek te zadesi kad ne treba. Kazala mi je da je možda nešto od hrane, da ne mora značiti ništa. Rekla mi je da odemo u Rijeku da tamo imaju dobre nefrologe. Bila je subota, samo hitna je radila, nema nefrologa, nema nikoga. Iako je inače bio dosta slab s pićem i malo je pio, na putu do Rijeke popio je litru i pol vode.

Urin mu se razbistrio. Nalazi su bili gotovo uredni, ti bubrežni su bili mrvicu povišeni. Pitam za ultrazvuk, kažu mi nema dežurnog. Poslali su nas doma", rekla je Snježana. Zatim su idući vikend išli u Rijeku, jer već tradicionalno prije blagdana svetog Franje odlaze na Trsat i upale svijeću za Franovo ozdravljenje. Tako su napravili i te godine. Iduće jutro urin mu je bio roskasto crvenkast, vratili su se iz Rijeke u doma.

Damjan Tadić / CROPIX

"Bilo mu je muka, stalno je povraćao, navečer je počeo i mokriti krv. Tu noć smo proveli sjedečki, čekali smo četiri ujutro da krenemo na prvi trajekt koji s Raba imamo u pet. Došli smo u Senj mislim si gdje ću. Idemo Rijeka ili Zagreb. Kažem 'hajmo u Rijeku to nam je bliže'. Sad se pitam bi li bilo drugačije da smo otišli u Zagreb", kazala je majka. Frano je završio na Kantridi, napravili su mu biopsiju kojom je iz bubrega izvađeno zdravo tkivo. Drugi dan su mu ponovno radili biopsiju i kako kaže majka više puta su ubadali u dio zahvaćen tumorom.

"Bio je 8. listopad, Dan neovisnosti i produljeni vikend. Nikoga nije bilo u bolnici, samo 'dežurac', kada su od petka do ponedjeljka vidjeli da je biopsijom izazvano unutarnje krvarenje, tada je nastupila borba za Franov život. On je iskrvario, cijela trbušna šupljina bila je puna krvi, bio je napuhan i u strašnim bolovima. Išli su hitno s njim u salu. Izvadili su mu cijeli bubreg i dio slezene. Rekli su da je bila prislonjena uz tumor", prisjeća se samog početka dugotrajne noćne more za ovu obitelj Snježana.

Nakon desetak dana Frano se počeo oporavljati, liječnici su donijeli odluku da se napravi prva hemodijaliza, ne u sobi kako je imao prije, nego da ide u Centar za hemodijalizu, na lokalitetu Sušak, na drugom kraju Rijeke. S Kantride su ga vozili u Sušak. To se pokazalo opet kobnim jer su mu popucali svi unutarnji šavovi od operacije.

Opet je iskrvario, već drugi put. Opet su mu spašavali život, naručivanje krvi i čekanje da operacija počne. Tada su mu izvadili slezenu i odlučili da ga više neće voziti na hemodijalizu. Nisu surađivali onkolog, nefrolog i intenzivist, razilazili su se u mišljenjima. Dijete je bilo u velikom višku vode, kasnije se uspostavilo da su mu pluća natopljena inficiranom vodom, to je već prešlo u sepsu. Razvila mu se jaka upala pluća, lijevo plućno krilo bilo je pod tekućinom. Završio je na kisiku. Uz sve to prolazio je kemoterapiju i dijalizu. Imao je visoke tlakove, na ultrazvuku srca vidjeli su tromb u srcu. Nakon toga prošao je otvorenu operaciju srca. Pluća i srce bili su mu okruženi vodom.

"Puna tri mjeseca u krevetu, dijaliza svaki drugi dan i kemoterapija svaki ponedjeljak. Depresivan, nemoćan, tužan. Emocije su bile velike. Teško sam se nosio sa svime", opisao je to razdoblje Frano. Iz bolnice je otpušten 17. veljače 2016., točno dan prije njegovog i bratovog 14. rođendana. Kada su započeli s dijalizama na Rabu polako su počeli izbacivati višak tekućine iz organizma. U roku dva mjeseca izbacili su sav višak, bilo ga je oko pet kilograma. Tada su se smirili i tlakovi, a kemoterapije su završile u svibnju.

Frano želi postati učitelj, to bi mu bilo ostvarenje sna

Znali su da dječak ne može doživotno biti na dijalizi, da mu slijedi transplantacija bubrega. Majka je krvne grupe jednake kao blizanci, a tata pak kao dva starija sina. "Odluka o transplantaciji je bila odmah, majčinsko srce je odmah donijelo odluku. Najprije se gleda ta krvna grupa. Automatski odluka je pala, oni ne mogu biti donori, brat blizanac je maloljetan, iako je on donor savršen jer je genetski kod isti. Ali tu smo mogućnost ostavili za neku budućnost, ako bude trebalo. Kada smo dobili informaciju da se jako podudaramo, sreći nije bilo kraja. Preostaje samo čekanje da se to riješi", s velikim osmjehom na licu priča Snježana. Sve to vrijeme Frano je na Rabu išao u školu po normalnom programu. Za vrijeme osmog razreda išao je na hemodijalizu. Ako bi ujutro bio na dijalizi, popodne bi išao na nastavu, jedino nije mogao ići ako bi nastava bila ujutro. Upisao je i srednju školu, tada je prešao i na drugu vrstu dijalize, peritonejsku dijaliza koja se radi doma.

Damjan Tadić / CROPIX

"Moj dan bi počeo tako da bi se noć prije u 20 sati uključio na aparat, kako bih se u šest ujutro mogao isključiti. Morao sam se spremiti, doručkovati, da bih u sedam mogao stići na bus i ići u školu koja počinje u osam. Škola bi završila u 14, ja bih za 30 ili 40 minuta bio doma. Ako bih kasnio s dijalizom odmah bih ju napravio, u protivnom bih prvo ručao. Malo bih se odmorio da bi poslije učio što trebam sutra za školu. Nije bilo puno slobode", ispričao je Frano. U osnovnoj školi učitelji su mu mnogo izlazili u susret. Pitali bi ga što mu više odgovara usmeno ili pismeno odgovaranje. Skratili bi broj pitanja. U srednjoj baš i nije bilo tako. No s transplantacijom bubrega tom mučenju sada je došao kraj.

Tri mjeseca mora biti u strogoj izolaciji jer pije lijekove za suzbijanje imuniteta. Osim toga mora rastegnuti mjehur, nakon gotovo tri godine što nije mokrio, sada ponovno to može. Majka je prije izlaska iz bolnice kontaktirala njihovog liječnika nefrologa iz Klaićeve, dr. Martina Ćuka, koji mu je na Merkur došao objasniti što smije jesti, što je bolje izbjegavati. Uglavnom, dozvoljeno je sve s dobrom termičkom obradom. Treba spriječiti unos bakterija. Osim grejpa i sirovih namirnica može jesti sve po želji. Omiljeni Čokolino mu je dozvoljen, ali mlijeko treba prokuhati. Igrati sa psom se može, ali poželjno je da pere ruke nakon toga. Već sad izgleda mnogo bolje nego prije, zamijetio je njegov liječnik. A Frano se nakon oporavka može posvetiti ispunjenju svog sna.

"Kad sve prođe, kad se opravimo mama i ja, želim normalno završiti do kraja srednju školu, a nakon toga upisati fakultet i pokušati završiti za učitelja. To mi je san od drugog razreda osnovne. I jako mi je to lijep posao. Osim toga ne moram raditi toliko fizički puno, jer sada i ne smijem, to mi se poklapa lijepo. Ali ne samo zbog transplantacije, to je posao koji sam uvijek htio", ispričao je Frano. U smirivanju nervoze prije operacije pomogla mu je puno činjenica da je mnogo ljudi operirano baš u KB Merkuru i da je sve prošlo dobro. Tako je Frano, sa svojih 15 i pol godina postao najmlađi pacijent kojem je u Merkuru transplantiran bubreg.

"Znam da ima puno djece koja čekaju transplantaciju ili neko teško liječenje, moj savjet im je da se ne boje. Ako se vjeruje to će sve biti dobro, svi mi to možemo. Samo se treba čuvati puno, ne treba se zezati s time. Ako hoćeš nešto uspjeti, treba se potruditi i ne bojati se. To je sve samo jedan kratki dio u životu koji će biti prošlost i to će sve proći i bit će ljepše", poručio je Frano.

100posto priča

transplantacija

Willmsov tumor

Frano Halović

Snježana Halović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter