HRVATSKI FORREST GUMP

Do posla, ali i roštilja u Zagorju stižem trčeći. Mi ultramaratonci smo čudaci, prošla sam Grčku tako što sam trčala 27 sati


Vedrana Sunko
28.08.2019.14:00
Do posla, ali i roštilja u Zagorju stižem trčeći. Mi ultramaratonci smo čudaci, prošla sam Grčku tako što sam trčala 27 sati
Privatne fotografije

sažeto

Veronika Jurišić (42) mjesečno pretrči 1300 kilometara, trči gdje god ide, a tenisice ne nosi jedino kad je u uredu


Vedrana Sunko
28.08.2019.14:00

"Stalno trčim gdje god da idem. Ako trebam nešto kupiti u Ikei, otrčim do tamo, kupim li nešto veliko, uzmem taksi, ili samo naručim i vratim se doma trčeći", priča mi preko mobitela Veronika Jurišić, dok naravno trči na posao.

Za razliku od ostalih, na posao ne trči jer kasni, nego jer to voli. Kako živi na Knežiji svako jutro prije posla otrči krug oko Jaruna pa onda tek do posla u Vlašku gdje na jednom portalu radi kao voditeljica produkcije. Nakon posla je čeka takozvani after work trening. Tako svakog dana, a vikendom uz trčanje ide i planinarenje. U prosjeku dnevno pretrči od 35 do 40 kilometara.

Privatne fotografije

Iako sebe u mladosti nije smatrala sportskim tipom te je studirala komparativnu književnost i kroatistiku, sasvim slučajno se počela baviti trčanjem i otkrila da uživa u tome, a danas, u 42. godini, jedna je od najuspješnijih hrvatskih ultramaratonki. To zaista znači puno jer u ovom sportu od Hrvatice su bolje jedino Amerikanke i Japanke, a imamo i svjetsku prvakinju.

"Ultramaraton su sve utrke duže od 42 kilometra, a postoje licencirane discipline u kojima se održavaju svjetska prvenstva i vode rekordi - 100 kilometara i 100 milja te trke na 24 sata", kaže Veronika.

Za ovaj sport je specifično da se vrhunski rezultati postižu tek u zrelijoj životnoj dobi. Prirodno je da trkači s godinama gube na brzini, ali dobivaju na izdržljivosti, tako prelazak na duže discipline nije čudan. No za ultramaraton nije dovoljno samo biti samo fizički izdržljiv, to je i psihološka disciplina. Zapravo je u ovom sportu glava često veći problem.

Jedan od razloga zašto su maratoni i ultramaratoni posebno zanimljivi je što imaju i određenu, kako Veronika kaže, turističku crtu.

"Strašno volim one utrke koje su istovremeno i putovanja. Spartathlon je zbog toga nekako moj najdraži ultramaratonski uspjeh. To je utrka koja se trči od Atene do Sparte, put od 246 kilometara, o kojem govori stara grčke legenda na kojoj se temelji i maraton kao disciplina. To je jedna od najprestižnijih i najstarijih ultramaratonskih trka. 

Ne mogu zamisliti bolji način za upoznati Grčku nego tako - trčeći 27 sati. Osvojila sam tada peto mjesto, odličan rezultat i neponovljivo turističko putovanje u jednom", kaže Veronika. 

Relativno normalnoj osobi teško se i zamisliti u situaciji da trči cijeli dan i noć.  A uz to bude i otpadanja noktiju, teških žuljeva i grčeva u nogama. No Veronika nema problema s tim. Čak nema ni poseban režim prehrane kojeg se drži, a za vrijeme utrke časti se stvarima koje vam nikad ne bi pale na pamet.

Privatne fotografije

"Za razliku od maratona i kraćih ultri na kojima se tijekom utrke, ako se uopće jede, preporuča uzimanje ugljikohidrata, odnosno gelova koje zaista ne volim, na dugim ultrama se jede slano i masno. Spartathlon i slične jako duge utrke, tipa 24 sata, trčala sam jedući uglavnom čvarke, špek i sir.

Imam još jedan mali trik na tim dugim trkama. Kada mi dosade slatki izotonični sokovi, počastim se pivom. To mi bude kao neka nagrada nakon prvih 100 kilometara, pa nakon 200... Bezalkoholnom tijekom utrke, a na cilju pravom.

Dodaje da se danas oko prehrane, pogotovo kod sportaša, dosta raspravlja i to često na nestručnom internet nivou pa rekreativni sportaši, u želji da se hrane zdravo, odlaze u čudne krajnosti. No kako je za nju trčanje sastavni dio svakodnevnog života, smatra da joj najviše odgovara jesti normalnu hranu bez posebnih restrikcija ili dodataka. S tom zgodnom razlikom da se uz 1300 kilometara prijeđenih mjesečno teško može dogoditi da se udebljate. 

Veronika doslovno trči uvijek. Dok svi odmaraju mišiće, ona se i oporavlja od utrke trčeći.

Privatne fotografije

"Čak i nakon trka od 24 sata se uvijek ujutro dignem i odem malo otrčati. Bude teško prvih par kilometara, no mislim da mi se brže očiste nakupljene mliječne kiseline od utrke i da mi zbog toga oporavak kraće traje".

Trčanje je neizostavan dio njenog života, a i uklopljen je u sve segmente pa tako i u društveni i obiteljski život.

"Vikendom idem s obitelji na Sljeme, ja trčeći, oni hodajući, pa se nađemo negdje i zajedno planinarima. Isto tako kad se dogovorim s nekim za roštilj, na primjer u Zagorju, dan prije im dam svoje stvari i onda stignem trčeći na lokaciju. U prijevodu ultramaratonci su čudaci i to je way of life", kroz smijeh mi priča Veronika.

Zahvalna je što svi prihvaćaju njezin stil života i na poslu. "Kad dođem u ured, tu se otuširam i odjenem odjeću za posao. Imam tu ormar pun odjeće i nekoliko pari cipela…"

Privatne fotografije

Ultramaratoci ne vole kada ih pitaju do kada se planiraju baviti ovim sportom jer, kako Veronika kaže, ovo je sport s kojim se nema razloga prestati baviti. 

"Mislim da ću ovako zauvijek. Tu nema promjena, jedino se utrke mogu malo skratiti zbog dobi. Moj glavni cilj je trčati cijeli život. Nekoć je bilo normalno da se puno više hoda i trči, kumice su pješke iz Zagorja donosile u Zagreb mlijeko, sir i vrhnje i i isto tako se pješke vraćale kućama, hodanje po nekoliko kilometra dnevno nije bilo ništa čudno, a danas se i do kioska ide automobilom. Mislim da smo po prirodi svi mi Forrest Gump“, zaključuje.

100posto priča

sport

trčanje

ultramaraton

newsletter

Prijavite se na Newsletter