Dr. Ranko Rajović, poznati stručnjak za rano poticanje inteligencije

'Danas roditelje mijenjaju video igrice, a važno je da su prisutni i postavljaju granice djeci jer ona sama to ne znaju'


Lada Novak Starčević
03.07.2018.10:00
'Danas roditelje mijenjaju video igrice, a važno je da su prisutni i postavljaju granice djeci jer ona sama to ne znaju'
Cropix/arhiva

sažeto

'Darovita djeca imaju posebne potrebe jer su osjetljivi, često se njihov potencijal ne razvija u punom obujmu… S njima se mora raditi', kaže dr. Rajović


Lada Novak Starčević
03.07.2018.10:00

O tome zašto djeca imaju problema s koncentracijom, gdje najviše griješe roditelji, kako se nositi s tehnologijom koja sve više preuzima dječju pažnju te brojnim problemima u odgoju u suvremenom društvu, razgovarali smo s dr. Rankom Rajovićem, autorom u regiji poznatog NTC sustava učenja, članom Mense i Vijeća za darovitu djecu te ocem četvoro djece.

1. Zašto je djeci sve teže koncentrirati se?

Ima puno razloga, a jedan od važnijih je smanjenje pojedinih struktura velikog mozga. Naime, novija istraživanja, prije svega na Harvardu, govore da zbog slabije stimulacije pojedinih regija mozga (zbog nedostatka kompleksnih motoričkih aktivnosti), može doći do kognitivnih smetnji. Problem se već vidi u vrtiću, ali nije tako izražen, jer tamo je igra još uvijek dominantna aktivnost svakog djeteta.

Problem se obično vidi u školi, jer metode učenja ne liče na igru, djeca moraju samo sjediti, pisati, čitati, uče napamet prvo pjesmice, pa defnicije i gomilu podataka. Učitelji vide da je problem koncentracije sve više prisutan. Ako već vidimo problem, moramo se zapitati hoće li biti bolje ako ostavimo iste metode? Naravno, potrebno je mijenjati neke metode rada, tj. ostaviti ono što je dobro, a implementirati ono što pomaže djeci. Moramo napraviti nekoliko stvari:

  • Uključiti neuroznanost u pedagogiju, pratiti promjene okruženja i pomagati da razvoj mozga ide u skladu s fiziologijom
  • Mijenjati metode rada ili ih dopuniti s metodama koje daju rezultate i koje su u skladu s fiziologijom učenja
  • Raditi edukaciju roditelja, jer od njih zapravo i najviše ovisi razvoj djeteta. To je jako važno, jer se okruženje brzo mijenja tako da neke nove stvari (posebno nove tehnologije) koje se pojavljuju mogu biti štetne za razvoj njihovog djeteta

2. Koje je rješenje problema previše mobitela, tableta i ostale tehnologije u djetinjstvu? Treba li ograničiti vrijeme koje djeca na njima provode i kako? Kako da djeca onda ne budu izolirana od vršnjaka?

Mobiteli i nove tehnologije su korisne stvari, ali se postavlja pitanje granice, tj. da li djeca u razvoju mogu koristiti po nekoliko sati dnevno mobitele, tablete ili kompjutere. Prvo moraju reagirati roditelji, jer oni su uzor djetetu. Ako roditelj kupi mobitel i pusti bez ikakvih ograničenja da dijete samo odredi gdje je granica korištenja, onda se pravi problem, jer mobitel i svi sadržaji koje nudi, brzo okupiraju dječji mozak.

Bolje je ograničiti upotrebu mobitela ili potpuno onemogućiti pristup, posebno maloj djeci čiji se mozak i kognitivne regije intenzivno razvijaju (do pete godine najviše i nešto manje do sedme i dvanaeste godine). Ako roditelj koristi mobitel po nekoliko sati dnevno (internet, poruke, FB, drugi sadržaji) onda će to vjerovatno raditi i dijete. Bolje je da roditelj recimo čita knjige i odmalena uči dijete da gleda slikovnice, 'čitanje' slikovnice', čitanje knjige - to će biti dobar putokaz za dijete.

3. Kako u društvu koje nam ne pokazuje da je dobro biti pošten, dobar i vrijedan to učiti svoju djecu?

Moj savjet je učiti djecu što su prave vrijednosti: tolerancija, razumijevanje, poštena i fer igra i pomoć drugima. To se već radi u vrtićima, pa bi dobro bilo da to rade i roditelji i svojim primjerom pokažu djetetu kojim putem da ide kroz život. Nažalost, vidimo da se često u medijima pokazuju neke druge vrijednosti, djeca su tome izložena, roditelji su opterećeni egzistencijom i nemaju vremena baviti se s djecom. Danas roditelje mijenjaju video igrice koje neka djeca igraju po sat ili dva svaki dan. Roditelji moraju naći vremena za djecu jer ako već daju najbolje što mogu na poslu i u komunikaciji s drugim ljudima, onda ne mogu reći djetetu: umoran sam ili ne ispunjavati obećanja jer je iskrsnuo neki iznenadan i važan sastanak. To ponekad predstavlja napor za roditelje, ali neka to naprave za svoje dijete, ali i za sebe.

4. Kako reći NE djetetu bez grižnje savjesti? Kako ga naučiti da ne može sve dobiti odmah i sad?

To već ulazi u medicinsku fiziologiju i psihologiju jer djeca koriste slabost roditelja. Normalno je da roditelji vole da je dijete sretno, jer tada su i oni sretni. To je fiziološki model i hormoni su tako postavljeni da roditelji reagiraju na emotivno stanje djeteta. Ako je dijete žalosno to se prenosi i na roditelje i tu je zapravo zamka, koju djeca kasnije jako spretno koriste i dešava se da manipuliraju svojom 'tugom' i tako dobiju ono što žele. Zato je važno da roditelji odrede granicu i da se toga pridržavaju, jer ako roditelji ne naprave granicu onda smo u problemu, jer dijete sebi ne zna postaviti granicu.

5. Je li bolje biti prihvaćen ili poseban? Što bi rekli svome djetetu?

Imam četvoro djece i uvijek sam podržavao njihovu posebnost. Razvoj društva ovisi o pojedincima koji se po nečemu ističu i puno takvih pojedinaca može povuči društvo naprijed. Zato je uvijek važno potaknuti talent koji dijete pokazuje. To se mora rješavati sustavno, tako da obrazovne institucije uvode inovativne programe koji aktiviraju divergentno razmišljanje i razvoj kreativnosti i darovitosti. Ima primjera u svijetu, a jedan od boljih je svakako finski model, gdje učenici govore da im je u školi zabavno.

Finska je već godinama u vrhu svjetskog obrazovanja, tj. pokazuju vrhunske rezultate na PISA testiranju. Jedan od razloga pokretanja PISA testa je bio da bogate države vide da li su dobre u odnosu na druge razvijene države, kako njihovi učenici razmišljaju i povezuju informacije. Svake tri godine se radi PISA test, tako da rezultati usmjeravaju i reakcije država, posebno ako zaostaju za drugim državama, onda traže rješenje i uvode bolje, suvremenije metode.

Cropix/arhiva

6. Darovita djeca su u našem društvo najčešće ona s kojom se najmanje radi. S njima barem nema problema pa ih je najlakše pustiti ih. Imate li savjet za roditelje darovite djece?

To je greška, jer s njima se treba puno raditi, a ne da ih pustimo da se snalaze. To su djeca s posebnim potrebama, jer su osjetljivi, često ne uspijevaju u životu, njihov potencijal ostane samo potencijal i ne razvija se u punom obujmu… Često govorim da je dijete već s tri godine, kada nauči svoj jezik (to je najkompleksniji zadatak koji naučimo u životu) sposobno raditi kompleksnije stvari kroz igru i tako aktivirati neke sposobnosti koje ostaju cijeli život.

Upravo zato sam kreirao NTC program za razvoj ukupnih dječjih potencijala i program se već radi u preko 20 država Europe  i predajem ga  studentima u nekoliko država (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Slovenija, Crna Gora i Srbija). Kako bih štitio djecu i roditelje koji koriste NTC sistem učenja moram upozoriti da su počele kružiti u prodaju neprovjerene NTC knjige i priručnici koje ja nisam pisao, niti stručno pregledao, a neki primjeri u njima su pogrešno objašnjeni.

7. Predajete studentima na fakultetima u nekoliko država, što će biti korisno kada oni počnu raditi u vrtićima i školama. Bavite li se i edukacijom roditelja, radite li s djecom?

Više od 10 godina iskustva i preko 20 godina bavljenja neurofiziologijom sam iskoristio da napišem nekoliko knjiga za roditelje, ali i nekoliko igara za djecu. Važno je stalno davati nove informacije roditeljima jer okruženje jako puno utiče na razvoj mozga, a okruženje se brzo mijenja. Prva knjiga je IQ djeteta – briga roditelja, druga knjiga je Razvoj inteligencije kroz igru, a treću upravo završavam i radni naziv je Jedini posao djeteta je IGRA. Knjige je objavila izdavačka kuća Harfa iz Splita. Program koji sam osmislio (NTC sistem učenja) provodi se u preko 20 država Europe, a radimo s djecom od 3 do 12 godina (NTC radionice i NTC ljetni kampovi), a za roditelje postoji stranica www.ntcucenje.com gdje mogu naći puno korisnih savjeta.

8. Kako da djeca uopće ostanu normalna u nenormalnom svijetu koji ih okružuje?

Djeci je danas jako teško, a sve teže je i roditeljima, jer su oni odgovorni za razvoj djeteta. Svjesni smo da okruženje utječe, nažalost roditelji ne znaju na koji način mogu pomoći pa često iz najbolje namjere prave greške. Tu moram upozoriti roditelje i spomenuti novu industriju koja se bavi neuromitovima i nudi neprovjerene programe te koristi agresivne i skupe reklamne kampanje da privuku roditelje (BRAIN BASED LEARNING INDUSTRY).

Inače, glavni cilj obrazovne neuronauke je da poveže neurofiziologiju i pedagogiju i da istraživači iz te dve oblasti surađuju i rade istraživanja, a time izbjegavaju posrednika tj. industriju koja se zasniva na učenju koje se oslanja na neuronauke i time ostvaruju komercijalne interese i prodaju neuromitove i nude tobože rješenja/lijekove. Sve češće možete vidjeti reklame za programe koji su najbolji, koji su navodno provjereni (a nitko i ne zna tko je radio provjeru tih programa), koji se pozivaju na neuromitove, a zapravo u tim programima se radi jedna ili dvije metode i ništa veliko se neće promijeniti u razvoju deteta.

Obično je to gubljenje vremena, jer uvek je bolje da dijete razvija svoj mozak i povezuje važne regije koje sudjeluju u kognitivnom razvoju na prirodan način, a to znači da trči, skače, da je u parku, na igralištu, da ima igre u kojima mora misliti, da rješava problem u pokretu… Moj savjet roditeljima je uvijek isti – vaš posao je da dijete bude spretno i okretno. A što se tiče kognitivnog razvoja, bar prvih 6 godina o njemu moraju brinuti roditelji, prvo djecu poticati da čitaju knjige, zadavati im neke lagane zadatke za razmišljanje i igrati igre koje aktiviraju matematičko logičko razmišljanje. Možda će roditelji u tim pokušajima napraviti i poneku grešku, ali uz puno ljubavi, strpljenja i smijeha rezultat neće izostati.

odgoj djece

pedagogija

Ranko Rajović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter