Drugačija dijaspora

Brodom punim hipija otišao u Latinsku Ameriku, a sada gradi kuću


Vid Barić
18.02.2017.22:00
Brodom punim hipija otišao u Latinsku Ameriku, a sada gradi kuću
Privatni album

sažeto

Odlučio je napustiti Rijeku i krenuti u nepoznato. Uskoro se našao u Brazilu, a po dolasku u Ekvador je preživio serije razornih potresa. Danas ondje živi i gradi kuću


Vid Barić
18.02.2017.22:00

Zlatan Misimović (27) je odlučio napustiti Rijeku i zaputiti se u nepoznato. Nakon godinu i pol dana života u Portugalu, našao se na Kanarskim otocima, gdje se ukrcao na prekooceanski brod pun hipija i nomada koji istražuju svijet. Kartu je platio 1000 kuna, a kada je za osam dana stigao u Salvador u Brazilu, imao je još nešto sitno novca u džepu. Uskoro je ostao i bez mobitela koji se pokvario.

Lutajući prljavim brazilskim favelama shvatio je kako se sada nalazi u jednom drugačijem svijetu. Više nije bilo nasmijanih hipija koji su smionim žongliranjem i gomilom anegdota kratili atlantsku plovidbu. Smijeh i sigurnost brodske palube zamijenila je surova brazilska svakodnevica.

“Gle, ja znam da je i Rio opasan, a kamoli ovo. Nordeste je vrlo, vrlo opasna regija. Što je najluđe od svega, Salvador de Bahia je druga najpopularnija turistička destinacija u Brazilu. Pa ipak, to ništa ne govori i sasvim je normalno da, recimo, polugola drogirana djeca leže po ulicama u strogom centru grada. Na svoje sam oči vidio kako im izlazi pjena na usta, a nitko im ne želi pomoći.”

Govori kako policije ima posvuda, ali reagiraju samo kada su najveće frke. U početku mu je sve to izgledalo nevjerojatno – gomila dugih cijevi po ulicama, policijski kamioni pod rotirkama i hosteli sa blindiranim vratima. Kao da su svi uvijek na oprezu i čekaju da nešto eskalira.

Vidio je, govori, i ljudska tijela kako leže pored ceste nakon nekakvog obračuna. Naglašava kako se uz sve to odvija i normalan život - ulice su pune ljudi i barova, lijepih žena, žive glazbe i zanimljivih restorana. Ipak, uskoro je odlučio otići otamo.

Putovanje Amazonom

Želja mu je bila domoći se grada Belema na ušću rijeke Amazone. Ondje su započinjale mnoge priče svjetskih istraživača, avanturista kojima se divio i fascinirala ga je ideja da otputuje rijekom do Yurimaguasa u Peruu. Ostao je, kako kaže, chiro (ekvadorski izraz za biti švorc) – pa je shvatio kako bi ipak bilo pametno zaraditi nešto novca prije nego krene putovati rijekom.

“Otišao sam u jedno malo selo otprilike jedan sat udaljeno od prve civilizacije. Znao sam da će tu biti mirno i da će sigurno biti nekoga posla za mene. Mjesto se zvalo Vila de Jericoacoara i do njega se putovalo sat vremena autom na sva četiri pogona po pijesku i dinama. Tu sam se zadržao nešto više od mjesec dana te sam radio na plaži i učio turiste surfati. Volontirao sam u hostelu ‘Jerry Hostel Art’ gdje sam upoznao fantastične ljude sa svih strana svijeta. To je bila Latinska Amerika kakvu sam zamišljao.”

Opet je krenuo na put. Jasno, i sada nije imao previše novca pa ga se trudio što manje trošiti. Putovao je autostopom i spavao po plažama, tu i tamo bi se ukrcao na kakav autobus. Belem je bio sve bliže.

“Kada sam se domogao Belema osjećao sam se lakše, ali nikako sigurnije, jer to je mjesto izgledalo kao da je još opasnije od Salvadora. Iz luke odlazi gomila brodova za Manaus i to je jedan od najpopularnijih prometnih pravaca u Latinskoj Americi. Puno ljudi ovdje dolazi i svugdje se da naslutiti kaos.”

U Belemu se zadržao neko vrijeme kako bi sve isplanirao. Srećom, upoznao je pristupačne ljude na povratku iz Manausa koji su ga opskrbili informacijama. Brazil je, kaže, velika tržnica, i dobro je znati kako se cjenkati i na koji način doći do najjeftinije varijante – bilo po pitanju prijevoza, smještaja ili hrane.

Uskoro se našao na brodu. Kao i mnogi prije njega, gledao je sa strepnjom i divljenjem u horizont moćne, blatnjave rijeke omeđene gustom prašumom. Destinacija: Manaus, a zatim kranja točka Amazone – peruanski Yurimaguas.

Odlazak u Ekvador

“Na tom putu Amazonom sam upoznao lika za kojega i danas radim. Zove se Enricke, a ja ga zovem Venecuelano. On je putovao motorom oko Južne Amerike tako da je završio i na transamazonskom brodu. Proveli smo vrijeme zajedno u Manausu i kasnije produžili u Peru. Ondje smo se rastali, a on mi je rekao da me čeka posao kod njega ako ikada dođem u Ekvador.”

Tako je i bilo. Nakon što je neko vrijeme proveo lutajući Andama, odlučio se odazvati pozivu i skrasiti kod ekipe Venecuelanaca u Ekvadoru. Kaže kako je mentalitet ovdje ipak nešto drugačiji.

“U Brazilu ne vole bijelce, gringo ekipu, i često se stječe dojam da samo čekaju kako da te prevare ili opljačkaju. Nisu pretjerano susretljivi kada ih kao stranac u njihovoj državi upitaš za pomoć. Nije mi se to sviđalo. Ekvadorsko mi društvo puno, puno više odgovara.”

Uskoro po njegovu dolasku u Ekvador, zemlju je zadesila serija razornih potresa. Nalazio se u selu Mompiche gdje se trebao naći s Enrickeom.

"Potres me probudio i istrčao sam u nevjerici na ulicu. Čovječe, stojiš, a hodaš, jer tlo ti se izmiče pod nogama. Sve uokolo se ruši. Ovo se ponavljalo idućih mjesec dana, svako toliko. Već sam se bio i navikao."

Nakon nemilih događaja ostao je aktivno pomagati lokalnoj zajednici u izgradnji novoga Ekvadora. Otišao je s Enrickeom i ekipom Venecuelanaca u grad Canoa, mjesto koje je najviše pretrpilo i koje je, kako kaže, mirisalo na smrt.

“Enricke je dobio poziv da kao konstruktor u GM-u (General Motors – Chevrolet) pomogne ponovno izgraditi jednu lokalnu zajednicu – selce Tabuchila u blizini Canoe. Povukao je i mene i tu smo gradili kuće, autobusne stanice, bolnice i crkve. Sve smo gradili od bambusa i paleta koje je donirao Enricke, odnosno njegova firma. Lokalci su nam pomagali, i to je bilo jako smiješno, jer većina od njih nikada nije imala bušilicu u rukama. Ja još nisam pričao dobro španjolski i bilo je jako teško koordinirati sve te stvari s lokalnim radnicima, ali na kraju smo se uigrali u pravi tim. Kad su tamo neki lokalni moćnici vidjeli kako Enricke i ja radimo, angažirali su nas i na obnovi svojih privatnih posjeda. Tu sam čak bio i pravi šef, imao sam lokalce pod sobom kojima sam govorio što i kako treba raditi. To mi je bilo sjajno, jer doma nikada nisam bio nikome šef, niti bi mi itko dao da rukovodim na sličnim projektima.”

Dobio komad zemlje

Još uvijek se nalazi u Canoi, gdje i dalje pomaže podizati uništene kuće i javne objekte. Enricke i on sada restauriraju i automobile – stare defendere, land rovere i land cruisere koje zatim preprodaju. Nakon posla odlazi surfati na plažu ili se naprosto odmara i uživa u lokalnom životu.

“Sviđa mi se ova tropska klima. Ovdje je mentalitet takav da je vrlo lako uspjeti ako si imalo radišan. Svi lokalci su toliko lijeni i usporeni da ja sa svojim karakterom ispadam najveći radoholičar. A ja sam vrlo opušten. Naravno da ima i jet-set ekvadorske mladeži koja se ne uklapa u ovu priču. Ali njih je vrlo malo. U ekvadorskim školama se ništa ne uči – svijet kakav mi poznajemo im je potpuno nepoznat. Njima je sve čudno i interesantno. Izgleda i da žude za znanjem i informacijama. Vide mene kako nešto zanimljivo ili drugačije radim i onda stalno dolaze i zapitkuju jedno te isto – how? como?”

Enricke mu je sada već i veliki prijatelj. Prepisao mu je komad svoje zemlje te Zlatan ondje planira izgraditi kuću. Povratak doma ga ne zanima, kaže kako ovdje sa svojim sposobnostima ima puno bolju budućnost nego u Hrvatskoj.

Danas vrlo dobro zarađuje i svi ga poznaju kao dobročinitelja. Jedino što mu nedostaje su riječki prijatelji za koje se nada da će ih uskoro vidjeti.

Brazil

put

Amazona

Ekvador

Zlatan Misimović

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter