Razgovarali smo sa ženom koja već 13 godina izvodi Orašara u HNK-u

'Svi naši plesači su prekrasni. Lijepo se naslonim i uživam kao da gledam Pornhub. Bila bih luda da mijenjam posao!'


Robin Mikulić
23.11.2018.14:00
'Svi naši plesači su prekrasni. Lijepo se naslonim i uživam kao da gledam Pornhub. Bila bih luda da mijenjam posao!'
Tomislav Krišto / CROPIX

sažeto

Ana Marija Šir violistica je orkestra HNK, majka dvoje djece, feministica i nema dlake na jeziku


Robin Mikulić
23.11.2018.14:00

Bliži se vrijeme Božića. Mnogi Zagrepčani to vrijeme povezuju s početkom Adventa i nesnosnim gužvama u centru grada, precijenjenim germ knedlama i preslatkim kuhanim vinom – dobro, možda sam to samo ja, ali ja sam oduvijek bio poznat kao Grinč. Neki u tome možda i uživaju.

No, Hrvatsko narodno kazalište u Zagrebu božićne praznike poistovjećuje s jednim od svojih najpopularnijih baleta. Pogađate, riječ je o Orašaru. Ako ste se ikad zapitali zašto se pred velikom žutom zgradom, kako se HNK popularno naziva u umjetničkim krugovima, roje tisuće ljudi tvoreći nezapamćene redove, ne morate mozgati dalje. Zaljubljenici u klasični balet okupili su se da bi pravovremeno osigurali svoje karte za jednu od izvedbi ranije spomenute predstave.

HNK red za Orašara

Umjetno proizvedena pompa ili ne, mislite o tome što hoćete, činjenica je da se radi o jednoj od najpopularnijih i uvijek rasprodanih predstava naše centralne kazališne kuće.

O toj se predstavi pisalo sa svih mogućih kutova, a mi smo pronašli glazbenicu koja već više od desetljeća na svojoj violi prati svaku izvedbu tog plesnog hita. Zove se Ana Marija Šir -  žena, majka i kraljica koja ruši predrasude i to ne samo kad je klasična glazba u pitanju. Uostalom, vidjet ćete i sami. Ja, recimo, već godinama nisam razgovarao s nekim inspirativnijim od nje pa se nadam da ćete mi oprostiti gdje koji proboj subjektivnosti. Teško im se othrvati kad sjedite nasuprot žene Ana Marijinog kalibra.

Orašar je za mene bio subonosan

„Sviram u orkestru HNK već 13 godina i svake me godine Orašar uzbuđuje jednako. Ne samo mene, sve nas muzičare koji ga sviramo. Prvo, volimo ga jer je muzika fenomenalna. Osim toga, većina nas dolazi iz umjetničkih obitelji pa smo uz Orašara negdje i odrasli tako da nas ta nostalgija vraća u djetinjstvo. Još se i danas naježim na trenutak transformacije Orašara u princa, sjećam se tog točno još otkad sam prvi put gledala taj balet i kad je plašt pao a iza njega je izronio princ. Svaki put kad to sviram, makar i ne vidjela, vrati mi se ta slika pred oči“, započinje naš razgovor violistica zagrebačkog HNK.

Tomislav Krišto / CROPIX

Osim toga, uz taj ju balet veže i nešto više od čiste nostalgije ili estetske fascinacije. „Pred 12 godina, taman sam negdje počinjala, dolazim ja na izvedbu. Nešto se u rasporedima pomiješalo i bile su dvije viole. Trebala je jedna. Kaže meni nadglednik orkestra 'Odi ti, dušo, doma, mi ćemo ti termin platiti'. Ja sam sjela u publiku. Gledam predstavu, dolazi onaj trenutak transformacije o kojem sam ti malo prije govorila. Iza plašta izroni Azamat Nabiullin. U tom sam trenutku znala da će to biti moj muž, zaljubila sam se na prvi pogled. Mislim, vjerojatno je isto pomislilo i stotinjak drugih žena, ali ja sam, dušo moja, za razliku od njih, imala metode“, kroz smijeh će. „Pazi ti seljanke, ja sam se stvarno udala za princa“, prisjeća se.

Pokušavam izvidjeti imali još kakvog mesa s Orašarom u vezi. Mi novinari to, naime, najviše volimo. „Pa kaj bi ti više, dala sam ti ekskluzivu sam takvu, ko si je još našao muža na Orašaru“, podbada. „Zaje*anciju na stranu. Ljudi prema Orašaru imaju neki poseban respekt. Do karata je oduvijek bilo teško doći, ne samo danas – oduvijek, pa kad jednom sjednu, ne ustaju. Nikad nisam doživjela, što se u kazalištu inače često događa, da bi netko otišao usred izvedbe.“

Odrasla sam u kazalištu

A žena zna o čemu priča. I mama i tata su joj umjetnici. Mama joj je bila operna pjevačica s više nego pristojnom karijerom iza sebe, dok joj je tata pred 300 godina, kako sama kaže, bio direktor Drame. „Ja sam u kazalištu odrasla. Od svoje četvrte godine statiram. Kad god me nitko ne bi imao čuvati, roditelji bi me poveli u kazalište. Zaljubila sam se i oduvijek znam da je to moj poziv, iako sam se nagledala svega i svačega. Nisam, doduše, sigurna da bih to poželjela svojoj djeci“, šali se, „ali ako će htjet takav život, podržat ću ih u tome.“

Tomislav Krišto/Cropix

Šir je do danas pogledala više od 20 verzija Orašara, svirala je dvije. A najdraža joj je još uvijek ona kultna s kojom je započela svoju karijeru. „Orlikovski je napravio fantastičnog Orašara“, govori o ranijoj verziji baleta koji je zagrebačka publika imala prilike gledati prije ovog danas aktualnog. „To je bio jedan topli balet, a ovog Orašara koji danas igra izvodila sam na praizvedbi i još ga i danas s guštom sviram.“ Žali se, ipak, da kazalište ima premalo termina za izvedbu. Nije to problem loše organizacije, kako kaže, nego problem prostora. HNK s repertoara već godinama skida hitove kako bi izvršio svoju zakonsku obvezu za proizvodnjom novih naslova. Jednostavno je previše ansambala za jednu scenu. „Vani, recimo u Kanadi, Orašar ide dvaput dnevno svaki dan mjesec dana u komadu. Naporno je za svirat, je kak je, ali uvijek je rasprodan. Znaš li ti koliko bismo mi zaradili više da nam je takav režim“, pita se.

„Ne dolaze ljudi gledati nas“, govori mi dok je pitam smeta li ju što orkestar nezamijećeno ćubi u grabi dok plesači ubiru sve lovorike. „Ljudi dolaze gledati plesače, glumce, koreografiju. Recimo Orašar. Dolaze vidjeti solo Šećerne vile i transformaciju princa, a ne moja četiri flažoleta u prvom činu koja su meni užasno zahtjevna za odsvirati. Odatle dolaze i klasične trzavice između ansambala. Mi muzičari mislimo da smo pametniji od plesača, plesači misle da je publika tamo zbog njih. S ovima iz Opere smo praktički odrasli. Znamo se još s Akademije pa s njima nemamo nikakvih problema.“

Od četiri sata probe ja tri i pol umirem od smijeha

Tomislav Krišto/Cropix

No, bez obzira na sve, Ana Marija nikad ne bi mijenjala svoj posao. Kaže da njeni kolege iz orkestra, za razliku od mnogih drugih orkestara, stvarno vole ono što rade. Osim toga, uvjerena je da je raznovrsnost mnogo korisnija od druženja s isključivo s muzičarima. „Ti kad sviraš drugdje, družiš se samo s muzičarima, što nije nužno loše. Ali, ja se svaki dan susrećem s baletanima, glumcima, garderobijerima, tehničarima, čistačicama. Ja svaki dan čujem neku novu zanimljivu priču. Sve da je čovjek i kreten, sutra ću biti bolja osoba nego što sam to bila jučer jer sam nešto od njega naučila.“

Osim toga, imala je prilike za promjenom orkestra. „Ja sam ti u ovaj orkestar uletjela kad sam diplomirala, s 21. Nadzornik me pozvao, rekao da im treba viola i nek si ja odem na audiciju kod tadašnje glavne violistice. Ak bum dobra, uzeli budu me na honorar. Tak je i bilo. Sjajna muzičarka, Ruskinja. Ona je tad vodila viole i u Simfonijskom orkestru HRT-a i zvala me da dođem, na kaj sam joj ja odgovorila da tam nemrem gledat baletane. I dan-danas stojim iza toga. Kad, recimo, sviram Petra Pana u trenutku kad na scenu izlaze izgubljeni dječaci, a svi su plesači prekrasni, ja nemam kaj svirati. Lijepo se naslonim i uživam kao da gledam pornhub. Pa bila bih luda da mijenjam posao“, smije se. „U kazalištu se stalno nekaj događa. Recimo, sad s Dolenčićem i Barezom radimo novu operu. Od četiri sata probe ja tri i pol umirem od smijeha. Ozbiljan posao je lakši kad u njemu ima zaje*ancije, potpisujem i to.“

Brijala sam kosu i obrve jer sam se htjela da me se poštuje

Glazbenu je školu, inače, završila kad je imala 16 godina. Maturirala je violinu, ali je znala koliko briljantnih violinista nema posla. Šir je, vidite, oduvijek bila pragmatična žena. Shvatila je da će s violom lakše do posla i nije se, kako bi to ona rekla, zaje*ala. Uzela je učitelja viole, godinu dana marljivo brusila zanat i upala na Akademiju sa 17 godina. „U međuvremenu su to shvatili i mnogi drugi pa više nije baš tak, ali ja sam već sam svojih 16 godina imala razvijenu tu neku egzistencijalnu crtu. Ali postoji i jedan praktičniji razlog. Nikad se nisam mogla družiti s piskutavim ženama, ne pašu mi visoke frekvencije – zato ne volim ni male pse, pa mi je boja viole više sjedala.“

Tomislav Krišto / CROPIX

Osim toga, od svojih se vršnjakinja već i tada razlikovala. „Brijala sam kosu i obrve, godinama. Svoje sam tijelo skrivala pod širokom odjećom. To je bio moj način da se borim za sebe. Kad su jednom došle te wannabe novopečene intelektualke, odjednom nisi mogao biti pametan ako si lijep. Nabile su mi kompleks manje vrijednosti. Poružnjivala sam se kako bih stekla autoritet. Godinama sam se time borila. Lepota nije vrijednost, dušo, ni pozitivna, a boga mi, ni negativna. Uvjerena sam feministkinja, ali feminizam je samo alat da steknemo jednaka prava, ne da jedna po drugoj gazimo. Feminizam znači mogućnost izbora. Netko može ostati doma i rađati decu, ako to želi, ali nećeš mi kukati da ti ne kuhaš jer si feministica. Kak nećeš, glupačo, pa krepat ćeš od gladi! Onda si takva nađe sugar daddyja i opet smo na početku. Pozovi rundu feministički, je*em ti mater.“

Obitelj prije inozemne karijere

O inozemnoj karijeri, doduše, nikad nije razmišljala. Kad je došlo vrijeme za audicije vani, ona je već imala druge planove. „Udala sam se i s 24 već rodila prvo dijete. Uskoro i drugo. Kad je došlo to vrijeme za emigraciju, ja sam imala obitelj, ali svoju odluku nisam požalila ni u jednom trenutku.“ Udala se, kao što je već rekla, za tadašnju baletnu zvijezdu, Rusa Azamata Nabiullina. Dvije umjetničke duše pod istim krovom. „Moj je bivši suprug najbolji otac na svijetu, moj je najbolji prijatelj, a njegova je supruga najbolja žena na svijetu, ali mi smo najsretniji kad nismo pod istim krovom. Dva pitbulla koji stalno grizu. Ja purgerica koja tu neš frkće nosom i brije o feminizmu, a on čovjek koji se čudi zakaj ja ne stavljam četiri ručka na stol kad ne moram raditi. Preuveličavam, naravno, ali kad s 20 biraš muža, druge su ti stvari važnije.“

Tomislav Krišto/Cropix

Rastali su se ipak kao ljudi. Podijelili su skrbništvo, dogovaraju termine u hodu. Problema nitko nema, ni on, ni ona, a ni njegova sadašnja supruga. Štoviše, svi se druže zajedno kad im to obaveze dopuštaju. Djeca imaju oca i zbog načina na koji funkcioniraju nikad nisu osjetila da su im se roditelji rastali. „Svatko od nas djeci nudi neš drugo i ona su zbog toga bogatija“, odgovara na moje čuđenje. A čude se tome često i druge mame. Šir em izgleda specifično, em je i drugačijih pogleda na svijet. „Kad odem na neko druženje često čujem kako mi iza leđa šapuću o tome gdje su djeca. Kaj di bi bila, kod tate su. Ne zato kaj ih bejbisita, nego ih je napravio pa ih i odgaja i radi to vraški dobro.“

Biblija za odgoj već postoji

A specifičan je i njezin pristup odgoju, kao što možete vidjeti Ana Marija je genijalka od koje bismo svi trebali učiti. „Ne vjerujem u nasilje. Moja djeca nisu upoznata s institucijom batine i raja. Ne govorim im da su oni loši kad nešto naprave, nego da je loše to što su napravili. Djeci se ne smije ubijati samopouzdanje. Tretiram ih kao odrasle ljude. Imaš pravo na pogreške, ali kad nešto zaje*eš, svijet će to primijetiti i kazniti te. Moja djeca tako, kad se to dogodi, znaju da su zaje*ala. Kćer rješava matematičke zadatke, a sin radi sklekove i marince. Ona danas ubija matematiku i uživa u tome, a on zna da postoji ispušni ventil kroz koji će kanalizirati višak svoje energije. To su moje kazne.“

Tomislav Krišto/Cropix

Usto, uvjerena je da je već napisana Biblija za odgoj djece. Hellraiser., ni više ni manje „Taj je strip pun edukativnih savjeta. Recimo, doručak je. Moje dijete liže nož kaj je meni ko zagrebačkoj puci grozno. Kaj mu kažeš, I will tear your soul apart. Pa kaj to neće upamtiti prije nego da se ja derem na njega“, šali se.

Kad proradi donja čakra isti smo ko i svi drugi

Razgovor ipak završavamo vraćanjem glazbi. Ondje je isto netipična. Osim što svira u HNK, Šir je uz Anu Dražinić, Anu Gjud te Vlastu Crnogorac i ponosna članica ženskog gudaćeg kvarteta Vortex. Riječ je o četiri klasično obrazovane glazbenice koje izvode popularnu glazbu. „Moja je mama, klasično obrazovana operna pjevačica, pjevala back vokale Bijelom dugmetu. Oduvijek znam da je komercijala samo još jedan segment našeg posla. Znam da neki kolege s visoka gledaju na to, ali posao koji mi radimo ne može raditi bilo tko. Mi se za ovo školujemo od svoje sedme godine i genijalno je što netko to prepoznaje pa umjesto diletantima posao daje nama, a ruku na srce, ni za kućni budžet nije loše.“

I za kraj, samo još jedna tajna. Mislili ste da klasični umjetnici žive negdje tamo gore u oblacima i briju samo na Mozarta, Bacha i Beethovena? Ne, ne. „Svi misle da mi pričamo samo o umjetnosti. Ne, mi pričamo o kur*ma kao i svi drugi ljudi. Dobro, krećemo klasično umjetnički s time tko što ne radi dobro, ipak smo muzičari i posao nam je da to vidimo i čujemo, ali kad jednom proradi donja čakra isti smo kao i svi drugi.“ Pa vi vidite. Anu Mariju Šir za predsjednicu!

balet

vortex

ana marija šir

Muzička akademija

Orašar

viola

orkestar

bareza

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter