Molim Vladu SSSR-a da mi naredi da što žurnije napustim prostore SSSR-a zajedno sa svojom suprugom Ljubov Jevgenjevnom Bulgakovom. Apeliram na humanost sovjetske Vlade i molim da mene pisca koji, više ne može biti koristan u svojoj domovini, velikodušno pusti na slobodu”, dramatične su riječi pisma jednog od najvećih književnika 20 stoljeća Mihaila Afanasjeviča Bulgakova upućena jednom od najvećih tirana tog istog stoljeća Josifu Visarionoviču Staljinu.
Uznemirujuće pismo datirano je 28. ožujka 1930. godine kada se brkati gorštak već udobno smjestio unutra Kremlja, a njegova beskrupulozna strahovlada počinjala uzimati zamah i ubirati svoj rani zločinački danak.
Telefon je zazvonio
Ruski povjesničar Vitalij Šentalinski prikupio je pisma i transkripte razgovora velikog umjetnika i boljševičkog satrapa u knjizi koja, u povodom 60-godišnjice smrti (10. ožujka) autora velikih romana i drama poput Bijele garde (Dani Turbinovih), Majstora i Margarite, Psećeg srca, Bijega, Zojkina stana, Kazališnog romana, Morfija, izlazi u Španjolskoj. Šentalinski je uspio prikupiti i do sada neobjavljenu korespodenciju, a neka pisma koje je zdvojni Bulgakov napisao i potpisivao kao Tarzan nikad nisu ni poslana ili došla do Staljina.
Pisma dvojice velikana koji su svojim djelima ili nedjelima obilježili rusku i svjetsku povijest i književnost dokument su jednog mračnog i zlosutnog vremena. Izmiješanog vremena pomutnje i entuzijazma, nade i straha.
Pisma su, kaže Šentalinski, odraz tog vremena koja pokazuju i piščevu naivnost, mazohizam, fascinaciju, ali i ropsku servilnost istodobno.
Već letimični pogled na iskrena pisma pokazuje strašnu narav režima koji je uništavao ljudskost. Pisac se očajnički trudio naći sa Staljinom, popričati s njime te pronaći zrno racionalnosti u ponašanju i djelovanju tmurnog diktatora. Išao je i protiv svoje volje pokušavajući zadržati dojstojanstvo pametna i normalna čovjeka u sukobu s iskompleksiranim megalomanom, čija je ambicija nadilazila sposobnosti. Kako poznato i današnje. Vječna tema sukoba umjetnika i vlasti. Kao što je rekao u Majstoru i Margariti - Svaka vlast je nasilje nad čovjekom!
Na pisma Staljin jednostavno nije odgovarao, a kad bi se javio bio je to neočekivano i ponižavajuće. Pisac je bio nemoćan pred takvom bezočnom silom.
Nakon onakvog uznemirujućeg pisma hrabrog pisca svemoćnom vladaru života i smrti, u slaboosvjetljenom stanu Bulgakovih, 18. travnja, zazvonio je telefon u smiraj dana. U to vrijeme zvona na vratima ili telefonu kod ruskih su građana izazivali zebnju. Usplahirenoj supruzi istrzanog književnika turobni glas je najavio da će s Piscem govoriti osobno On - Josif Visarionovič. S druge strane bio je veliki vožd.
- Zdravstvujte, druže, Bulgakov?
- Zdravstvujeta, Josife Visarionoviču - promucao je Bulgakov
- Dobili smo vaše pismo. Čitali smo ga s drugovima. Vi, vidim želite u inozemstvo? Zar vam toliko idemo na živce? - tihim glasom, s jakim gruzijskim naglaskom govorio je Staljin.
- Znate, u zadnje vrijeme puno sam razmišljao - može li ruski pisac živjeti izvan domovine. I meni se čini da ne može - istisnuo je iz sebe Bulgakov.
- U pravu ste. Ja isto tako mislim. Gdje vi želite raditi? U Umjetničkom kazalištu?
- Da, htio bih, ali uvijek su me odbijali.
- A vi tamo pošaljite zamolbu. Imam osjećaj da će se oni složiti da vas prime - s ironijom u glasu izgovorio je vođa međunarodnog proletarijata.
- Da, da, ali ja se s vama moram naći i porazgovarati.
- Naći ćemo vrijeme, obvezatno ćemo se naći - kazao je Staljin i poklopio slušalicu.
Igra mačke i miša
I gle čuda, Bulgakov je, kako je Staljin i predvidio, bio po hitnom postupku primljen na mjesto pomoćnika glavnog redatelja u MHAT (Moskovski umjetnički akademski teatar), dapače kasnije će, negdje 1939. dobiti i mjesto libretista u Boljšom teatru (mada se uglavnom bavio prevođenjem), jezgri ruske kulture. No Staljin se nabacivao velikim piscem. Nije mu dao da piše, stalno ga je kinjila umjetnička režimska elita, ali nije ga ni hapsio, ni ubio poput nekih njegovih kolega. Osipa Mandeljštama i Borisa Piljnjaka, primjerice. Nije ga puštao u inozemstvo poput Jevgenija Zamjatina. (Za njega se založio Maksim Gorki) Shvaćao je da mu takav genija ne smije izmaknuti ispod kontrole. No, igra mačke i miša pokazala je svu prirodu režima.
Bulgakov i supruga bili su 1934. godine pozvani u policiju po putovnice.
- Konačno ću vidjeti svijeta! - uskliknuo je prerano Bulgakov.
U skučenoj sobi na stolu servilnog birokrata stajale dvije nove i lijepe putovnice, tek friško otisnute, s njihovim imenima, no instruirani režimski kerber, mašući svježim putovnicama stalno ih je naručivao “sutra” i za “sutra” obećavao putovnice. Na kraju potpuno stresnom bračnom paru, koji je bogobojazno dolazio svaki dan u zadimljeni ured, strogi je partijski činovnik rekao - Ne!
Povremeno su neka njegova djela ulijetala na repertoare moskovskih kazališta, ali su isto tako brzo i skidana. Poput Zojkinog stana ili Dana Turbinovih. Staljin je volio Dane Turbinovih, ali je govorio kako je to “antisovjetska drama” i kako “Bulgakov nije naš”. No, predstava je ipak povremeno davana. U sovjetskim novinama izašlo je tih godina 298 uvredljivih i ponižavajućih tekstova o Bulgakovu, tek 3 pristojnija. Izračunao je to sam pisac.
‘Dotučen sam, Staljine’
Negdje početkom 1931., Bulgakov potpuno istrzan, GPU mu je već do tada dva puta preturio stan te odnio rukopis Psećeg srca ( nakon par godina vraćen) te osobni piščev dnevnik, slomljeno pokušava odobrovoljiti raskalašenog zlotvora. Staljin ga je izluđivao.
- Budite moj prvi čitatelj - piše pokorno i oduševljeno Bulgakov. On želi stvoriti odnos s crvenim imperatorom kakav je Puškin imao s carem Nikolajem I. 1826. godine. Naime, nabusiti car je imao privilegiju prvi iščitavati Puškinove stihove. No, Staljin se na svog Puškina nije udostojio pogledati.
Potpuno deprimiran, Bulgakov je smogao hrabrosti i napisati 30. svibnja 1931. još jedno pismo pokušavajući iskrenošću i otvorenošću doprijeti do smutne duše opakog vladara.
- Od kraja 1930. bolujem od teške neurastenije s napadima panika, tjeskobe i potištenosti. U predinfarktnom sam stanju - piše Bulgakov otvoreno, nastavljajući:
- Dotučen sam. Imam ideje i planove. No, nemam fizičke snage. Nemam potrebne uvjete za rad. Razlozi moje bolesti su mi jasni. Na širokim poljima književnosti ruske u SSSR-u bio sam jedan jedini literani vuk. Savjetovali su mi da prebojam krzno. Loš savjet - Bulgakov se osvrće na mnogobrojne savjete prijatelja da napiše nešto “lojalističko”, no on kaže da neće jer je “satira zato i satira što autor ne dijeli one stavove o čemu piše”.
- Prefarbani vuk, ošišani vuk ipak ne postaje pudlica. Sa mnom su postupali kao s vukom. I godinama su me ganjali po pravilima književne hajke u ograđenom dvorištu. Nisam srdit, ali sam vrlo umoran. Pa i zvijer se može umoriti - piše melankolično Bulgakov.
- Zvijer kaže - da nije više vuk. Nije literat. Odriče se svoje profesije. Zašutjela je. To je, iskreno rečeno, malodušno. Nema takvog pisca koji bi zašutio. Ako umukne, znači nije bio pravi. A ako je pravi i prestane - onda pogiba - završava Bulgakov.
Staljin je primio to pismo, ali odbija odgovoriti na njega. Zamjerio mu je riječi kako se Bulgakov “ne namjerava vladi predstaviti u povoljnijem svjetlu”.
Staljinova okolina traži da se Bulgakova kazni zbog drskosti i “antisovjetske djelatnosti”, ali Staljin samo odmahuje glavom. Želi se i dalje poigravati s velikim autorom, tvorcem čudesnog romana Majstor i Margarita koji je u Rusiji nedavno proglašen najboljim ruskim romanom 20. stoljeća u neosporno jakoj konkurenciji.
Bulgakov ne odustaje, nada se da će ga Staljin ipak primiti u Kremaljskim odajama i da će on, nekim čudom, u tom razgovoru promijeniti karakter tvrdog despota.
Piše 1934. i moli da ga se više ne muči.
Odgovora nema, ali iživljavanje na neko vrijeme prestaje. Kasnije, u pismu 1938. godine Bulgakov pokušava urgirati za nesretnog kolegu Nikolaja Erdmana, kojem se nakon godina sibirskih logora ne dopušta povratak u Moskvu. Staljin ne odgovara. No, Erdman živi kao prognanik nedaleko od Moskve, a onda čudnim spletom režimskih okolnosti prema naredbi samog Levrentija Berije 1941. godine postaje koreograf NKVD-ovog folklornog sastava!
No, 1939. godine Bulgakov smišlja način da se poigra sa Staljinom. Bulgakov piše dramu Batum o počecima Staljinova revolucionarnog puta u rodnoj Gruziji. Bulgakov putuje u Gruziju kako bi još bolje oživio te pionirske dane boljševizma. No, u vlak stroga poštarica unosi telegram.
- Tko je tu Bulgakov, viče po hladnim hodnicima vagona. U telegramu je stajalo: “Vraćajte se u Moskvu, nije potrebno ići u Batum. Komad je dobar”, potpis Staljin.
On je naravno pročitao djelo i kazao. “Dobar komad, ali nije ga potrebno uprizoriti.” I komad nije bio uprizoren. Tko je ravnatelj Nemirovič-Dančenko da odbije molbu genija čovječanstva, kako su ga već tada titulirali.
Objavljen tek 1989.
U studenom 1939. godine posve zdrobljeni Bulgakov ne sliči na vuka. Posve je razbijen. No, ipak dovršava svoj najveći roman - Majstor i Margarita, pun aluzija na strašnu političku pošast koja je poharala Rusiju. Traži od mrkog vladara dopuštenje da ode na liječenje u Italiju. No, prepostavljete, odgovora nema.
I onda, 10. ožujka 1940., svega nekoliko banalnih sati nakog što je veliki književnik skončao u svom krevetu u 48 godini mukotrpna života, zazvonio je telefon. Prestrašenu suprugu pisca suhi glas s druge strane samo je zapitao - ”Drug Bulgakov je umro?”
- Da - kratko je odgovorila žena koja je netom postala udovicom.
S druge strane samo su spustili slušalicu.
Bulgakov je sahranjen bez ikakve pompe na elitnom groblju kod Novodjevičjeg manastira. Na grob mu je stavljen kamen - nazvan Golgota - s groba još jednog uznemirenog pisca, Nikolaja Gogolja.
Nakon Drugog svjetskog rata, Bulgakovljeva žena smogla je hrabrosti zamoliti Staljina da dopusti izdavanje makar kakvog zbornika posvećenog Bulgakovu s njegovim djelima. Kremaljski zloduh je odšutio. Majstor i Margarita u domovini su mu u cijelosti tiskana tek u smiraj SSSR-a 1989. godine. Berlinski zid je već bio pao.