Konstanta iranskog urođenog neprijateljstva prema Zapadu bila je da je, bez obzira na stalne prijetnje ajatolaha, Teheran uvijek izbjegavao izazivanje izravnog sukoba, započinje svoj komentar u Telegraphu Con Coughlin.
Posljednji put kad su se Iranci suočili licem u lice sa zapadnom vatrenom moći bilo je na kraju iransko-iračkog rata 1980-ih. U očajničkoj želji da preokrenu tijek sukoba u svoju korist, pokušali su Zapadu uskratiti opskrbu vitalnom energijom blokiranjem Hormuškog tjesnaca, uskog pojasa na ulazu u Perzijski zaljev.
Tada je korpus Iranske revolucionarne garde bio sveden na prijetnju međunarodnim brodovima ispaljivanjem granata na raketni pogon iz gumenih čamaca. Ipak, bila je to taktika koja je uspjela izazvati velike poremećaje, potaknuvši kratkotrajni skok svjetskih cijena nafte.
Sigurnost je ipak ubrzo uspostavljena nakon što su SAD i njegovi saveznici, uključujući Britaniju, rasporedili snažnu armadu ratnih brodova u Zaljevu jamčeći siguran prolaz naftnim tankerima koji prolaze kroz tjesnac. Naknadni pokušaji Irana da napadne međunarodne brodove lako su odbijeni, prisiljavajući Irance da odustanu od te taktike.
Od tada, iako Teheran nije izgubio ništa od svog duboko ukorijenjenog antagonizma prema Zapadu, usvojio je suptilniji pristup, radije se oslanjajući na svoju široku mrežu posrednika diljem Bliskog istoka da obavljaju prljavi posao, piše Coughlin.
Kao što su zapadne sile naučile na teži način tijekom nedavnih sukoba u Iraku, Afganistanu i Siriji, milicije koje je podupirao Iran bile su vrlo učinkovite u ubijanju i sakaćenju značajnog broja američkih i britanskih vojnika bez potrebe da se Teheran izravno uključi.
Sada Teheran ponovno pribjegava istoj taktici dok pokušava eskalirati sukob u Gazi u širi regionalni rat. To ohrabruje skupine poput Hutija u Jemenu i Hezbolaha u južnom Libanonu da otvore nove frontove u nastojanju da pojačaju pritisak na Izrael i SAD, tvrdi Coughlin.
Iranski službeni stav je, naravno, da nema želju izazvati izravan sukob sa SAD-om i njegovim saveznicima, što je politika usvojena nakon što su dvije američke borbene grupe nosača zrakoplova poslane u regiju nakon napada Hamasa 7. listopada.
Nespremnost Teherana da se otvoreno uključi u sukob u Gazi jasno je bila očigledna kada se vrhovni vođa zemlje, ajatolah Ali Hamenei, sastao s vođom Hamasa Ismailom Hanijehom u studenom i rekao mu da Iran nije spreman ući u rat.
Međutim, ono što Hamenei nije priznao jest da će Iran umjesto toga potaknuti svoje brojne saveznike u regiji da izazovu daljnje nemire, pristup koji je rezultirao nedavnim porastom napada koje su izveli Hutiji i Hezbolah.
Dok su 1980-ih Iranci naposljetku podbacili u svom pokušaju da zatvore Hormuški tjesnac, njihov interes za ometanje globalne trgovine – posebice brodova koji prevoze robu na Zapad – nije jenjavao, što ih je dovelo do razvoja nove generacije anti- brodske rakete.
Ovo oružje proslijeđeno je Hutijima u Jemenu, koji ga sada koriste za ciljanje međunarodnih trgovačkih ruta u Crvenom moru. U početku su Hutiji tvrdili da ih zanima samo gađanje brodova namijenjenih Izraelu. Nedavno su, međutim, proširili svoje napade kako bi uključili sve pošiljke.
U isto vrijeme, Hezbolah je povećao svoje militantne aktivnosti na sjevernoj izraelskoj granici posebno ciljajući proturaketni obrambeni sustav Iron Dome.
Sve bi to moglo imati značajan utjecaj na globalno gospodarstvo upravo u trenutku kada ono pokazuje znakove oporavka od dvostrukog udara pandemije koronavirusa i ruske invazije na Ukrajinu. Brojne vodeće brodarske tvrtke odgovorile su na pogoršanu sigurnosnu situaciju u Crvenom moru preusmjeravanjem svojih brodova oko Rta dobre nade umjesto da riskiraju njihov normalan prolaz kroz Sueski kanal. Osim dodavanja dodatnih dva tjedna rasporedu otpreme, prekid će neizbježno rezultirati većim troškovima koji će se prenijeti na potrošača, što bi moglo pogoršati inflaciju.
Tako je zapravo Iran – iako tvrdi da ne teži izravnom sukobu – objavio rat Zapadu pomažući Hutijima da napadnu globalne brodske rute.
Štoviše, to je izazov s kojim se Zapad mora pozabaviti, umjesto da pribjegava dvosmislenosti koja je tako često definirala njegov odgovor na rusku invaziju na Ukrajinu.
Poput Rusije, Iran je neprijateljska država koja će se odvratiti samo ako zapadne sile pokažu snagu i odlučnost. Iran i njegovi pomoćnici ne mogu se mjeriti s moćnom armadom zapadnih ratnih brodova koji su se okupili u Crvenom moru, što je pokazano kada su lakoćom srušeni projektili koje su lansirali Hutiji.
Baš kao što se dogodilo u Hormuškom tjesnacu 1980-ih, prisiljavanje Irana i njegovih saveznika da se povuku jedini je siguran način da se globalni brodski promet kroz Crveno more vrati u normalu, zaključuje svoj komentar u Telegraphu Con Coughlin.