Kad su shvatili da su ostvarili uvjerljivu pobjedu na izborima, članovi tima Geerta Wildersa počeli su se grliti i klicati od sreće. Novinari koji su u haaškom predgrađu Scheveningenu kroz zaštitno staklo gledali tu desničarsku euforiju, mogli su čuti taktove pjesme "Eye of the Tiger", hita proslavljenog osamdesetih još u prvom "Rockyju". Wildersova pobjeda dokaz je da se na političkoj karti Europe zbivaju tektonske promjene. Na izbornoj pobjedi Wildersu su odmah čestitali Viktor Orban i Marine Le Pen - i to uz velike doze oduševljenja. Le Pen je Wildersov uspjeh proglasila "spektakularnim" te konstatirala "rast privrženosti obrani nacionalnih identiteta". Što se može zaključiti iz očiglednog rasta političke popularnosti rigidnih desnih pokreta u EU? Jedno je sigurno - politički trendovi otkrivaju kako na većem dijelu starog kontinenta stranke klasičnog lijevog političkog spektra nemaju adekvatan odgovor na aktualne brige biračkog tijela.
To što je Orban čestitao Wilderu na izbornoj pobjedi hitom Scorpionsa "Winds of Change" vjerojatno djelomično ima veze sa seljačkim afinitetima desničara za već pomalo dekadentnu pop-metal-hard-rock scenu, ali puno više s vrlo direktnom političkom porukom - vjetar promjena! Taj vjetar promjena na koji se pozivaju i Le Pen i Orban u "političkoj meteorologiji" mogao bi se tumačiti kao generiranje europske oluje stoljeća.
U Italiji je izrazito populistička vlada bivše neofašistice Giorgije Meloni uspjela preživjeti cijelu godinu na vlasti, što čak i analitičari ozbiljnih medija tumače kao "dokaz" sposobnosti prilagodbe vrlo neobičnog režima. Kad su analitičari Moody‘sa u petak čak popravili kreditni rejting Italije, koji je bio pred padom u kategoriju čistog investicijskog smeća, zapravo su dali legitimitet zbrkano-nestručnom upravljanju trećom ekonomijom Europe. Iako je potpuno jasno kako ono što radi Meloni u Italiji nije niti blizu onoga što bi prosječni analitičar bilo koje rejting agencije trebao pohvaliti, čak se najuglednije procjeniteljske kuće prilagođavaju političkoj dominaciji jeftinog desnog populizma. Drugi razlog zašto je Italija zadržala rejting unatoč populističkim javnim politikama jest navodni strah Moody‘sa od šireg paneuropskog financijskog kolapsa, ako bi srušili kreditni rejting Italije.
U Njemačkoj je jačanje ekstremnog AfD-a postalo opće mjesto novinskih izvještaja, ali je puno važnije da su dio retorike radikalne desnice počele koristiti mainstream stranke, kao što je CDU. Velike stranke prilagođavaju se političkoj potražnji birača. Zaokret u pitanjima zajedničke zelene budućnosti, energetske sigurnosti, migracija…, upečatljiv je i na njemačkoj medijskoj sceni. Od napada na Gazu, primjerice, vodeće njemačke novine Bild napravile su oštar zaokret uređivačke politike prema cijelom nizu pitanja; čak su izdali Manifest u 50 točaka, koji je u osnovi proglasio kraj toleriranja običajnih, kulturnih i vjerskih raznolikosti imigranata. Donedavno je tako nešto u njemačkim medijima, koje resi izrazita politička korektnost, bilo nezamislivo.
Wildersova pobjeda u ovakvom širem europskom kontekstu - gdje u dvije od tri najveće članice pratimo izrazitu evakuaciju birača prema desnom populističkom spektru - donosi poruku kako klasični centar, desnica i ljevica ne samo da loše adresiraju brige građana, nego je jasno kako su svojim neuvjerljivim ili pogrešnim politikama uzrok burnih političkih transformacija.
Čak 80 posto Nizozemaca koji su podržali Wildersov PVV kao bitno pitanje detektirali su imigrante, odnosno nacionalne procedure za traženje azila. Pri ovome treba voditi računa da je pitanje imigracije 52,5 posto birača ocijenilo kao najvažniji problem Nizozemske. S obzirom na to da Nizozemska ima 10,4 milijuna birača, a da je Wildersov PVV dobio oko 2,5 milijuna glasova, ispada da je samo polovina od onih koji smatraju da je politika prema imigrantima glavni nacionalni problem Nizozemske glasalo za radikalni PVV. Drugim riječima, postoji još 2,5 milijuna Nizozemaca koji se ne vide u pomalo čudnom društvu izrazito anti-islamističkog PVV-a, ali također smatraju da njihovo društvo ima krupan problem koji nije dobro reguliran. Znači li to da PVV ima dodatni potencijal rasta za još 2,5 milijuna glasova i dosizanje neslućene političke dominacije u Nizozemskoj, ili će neke druge političke stranke prilagoditi svoje narative, odnosno politike? U osnovi ovo pitanje ne predstavlja dilemu, jer je sasvim logično očekivati prilagodbu političara političkoj potražnji, odnosno pretežitim stavovima građana. A sličan trend može se uočiti u više članica EU, koja je kao zajednica europskih naroda upravo pod pritiskom velikih članica da mijenja svoja temeljna pravila.
Drugo važno pitanje na kojem je narasla popularnost PPV-a su troškovi života, što se nakon dvije godine divljanja europske inflacije može tretirati kao političko anti-iznenađenje. Za čak 75 posto birača PVV-a troškovi života su vrlo važno pitanje, dok je čak 61 posto nizozemskih birača u anketama izjavilo kako je pitanje troškova života najvažnije. U Nizozemskoj, dakle, oko 6,5 milijuna glasača procjenjuje kako im je inflacija nagrizla životni standard, što je pak povezano sa širim spektrom zelenih, energetskih i sigurnosnih politika. No kao i kod problematike imigranata, tako i kod pitanja troškova života imamo još 4 milijuna Nizozemaca koji su najviše zabrinuti zbog standarda, ali nisu glasali za Wildersa, tj. PPV. Nakon zadnjih rezultata izbora jasno je da će sve stranke nizozemske politike puno ozbiljnije adresirati troškove života kao determinantu političkog uspjeha. Sličan rasplet, uz određenu dozu simplifikacije, može se očekivati i u dijelu drugih članica EU.
Iz nizozemskih podataka o percepciji važnosti, odnosno težini pojedinih političkih pitanja među biračima, može se zaključiti kako su klasične umjerene stranke čak prošle jako dobro jer su većim dijelom zanemarile trenutačno raspoloženje birača oko ključnih pitanja. Više-manje nizozemski politički mainstream ostao je na zasadama retorike čija je održivost odnosno racionalnost nagrizena još u prvoj polovini 2000-ih, ali je inercijom preživjela do danas, pretvorivši pritom cijeli niz krupnih dilema u "provjerene" istine, tj. političke dogme. To je pak uzrokovalo treći ključni problem za tradicionalne stranke koji je, što je simptomatično za cijelu Europu, identificiran kao vrlo važan na nizozemskim izborima - radi se o općem padu povjerenja prema politikama stranaka na vlasti. U Nizozemskoj je 60 posto građana konstatiralo kako nemaju povjerenja u vladu, u njezine norme i vrijednosti. Govorimo, dakle, o 6,5 milijuna Nizozemaca koji smatraju da im vlada jednostavno nema smjer, pa se ne čini da je 2,5 milijuna glasova za PVV ogroman politički uspjeh. Prije ispada da su u Nizozemskoj desničari gladni izbornih uspjeha uporno neodgovorno ponavljali ono za što su procijenili da birači žele čuti. Kao i kod imigracije i životnog standarda, ovo pitanje rasta nepovjerenja prema sposobnosti tradicionalnih stranaka da adresiraju najosjetljivija pitanja na rascjepkanoj političkoj sceni zapravo djeluje kao raketno gorivo populizma.
Rezultati izbora u Nizozemskoj - pobjeda Wildersa bila je šokantno uvjerljiva te stoga emitira širu paneuropsku poruku tradicionalnim strankama centra, ljevice i desnice - niste se prilagodili emocijama birača, odnosno njihovim nesigurnostima (izvor: Bloomberg, Ipsos).
Wilders je specifičan desni populist. Do prije nekoliko godina izrazito se ograđivao od Le Pen i posebice talijanske neofašističke scene. Nije mu odgovaralo da ga nizozemski birači povezuju s politološki i etički kontroverznim pokretima. Sad ta distinkcija više nije važna. Zahvaljujući kombinaciji nezadovoljstva, osjećaja nesigurnosti i anti-islamističkih sentimenta, koje je Wilders osobito vješto koristio, na razini cijele Unije sad se otvara strateško pitanje što i kako zajedno dalje.
Osim što je Wilders kvaziliberal-islamofob (zalaže se npr. za slobodu govora, ali traži zabranu Kurana), on je izraziti euroskeptik. Wilders je Nizozemcima već obećao referendum za izlazak iz EU. S obzirom na to da je Nizozemska jedna od šest država-osnivačica EU, bilo kakvo udaljavanje države koja se može smatrati jezgrom zajedništva u Europi od zajedničkih europskih normi, politika, institucija…, za EU bi bio možda nepremostivi izazov. Moguće je da Nizozemci neće biti za exit iz EU kao Britanci, ali ne treba zaboraviti da se radi o jednoj od štedljivih, bogatih i fiskalno stabilnih nacija, koje sve teže gledaju na pitanje financijskog subvencioniranja neodgovornijih članica.
Čak i ako neće izgurati Nizozemsku iz EU, jasno je da bi Wilders značajno mogao utjecati na izmjenu zajedničkih EU receptura za zaustavljanje klimatskih promjena i promjenu migracijskih strategija. Ako zamislimo kako bi mogla izgledati politička situacija u EU sljedeće godine uz hipotetsku pobjedu Donalda Trumpa na američkim izborima, postaje jasno da - uz europske Wilderse…, te dezorijentirane političare tradicionalnih stranaka, možemo nakon Orbanovih vjetrova promjene doista očekivati oluju stoljeća.
U Nizozemskoj je još preostao scenarij u kojem će se sve ostale stranke udružiti protiv Wildersa, ali to je politički sklizak teren. Ako zbog opravdane paranoje onemogućite izbornom pobjedniku da tradicionalno formira vladu, stvarate ogroman broj glasača koji s pravom mogu reći da su prevareni.
Ovako situaciju opisuje Bloomberg: "Nada nizozemskog naroda je da će dobiti svoju zemlju natrag", rekao je Wilders. Njegovi izgledi da vodi sljedeću vladu ovisit će o njegovoj sposobnosti sklapanja saveza sa suparnicima više u središtu. U svom postizbornom govoru, Wilders je pozvao na koaliciju koja bi uključivala liberalni VVD, donedavno na čelu odlazećeg premijera Marka Ruttea, što je naznačilo da bi mogao biti spreman vladati zajedno s njim.
"Spreman sam na kompromis u razgovorima s drugim strankama", rekao je.