Svi mediji u svijetu, prije dva tjedna su kao glavnu vijest objavili kako je u Sibiru otrovan Aleksej Navalni, glavni politički konkurent ruskog predsjednika Vladimira Putina. Razumije se da su Rusi zanijekali da je Navalni otrovan, ali njemački liječnici su potvrdili kako su u njegovu organizmu pronađene otrovne supstance, što, uostalom, nikoga nije iznenadilo.
Aleksej Navalni je samo posljednji u nizu dugačke liste meta Putinova režima. Među žrtvama su i nekadašnji lider opozicije, Boris Nemcov, koji je ubijen 2015. u središtu Moskve, kremaljska kritičarka i liberalna zastupnica u Dumi Galina Starovojtova, ustrijeljena 1998. (neposredno nakon što je Putin postao čelnik ruskog FSB-a); Paul Klebnikov, Amerikanac, urednik magazina Forbes Russia, na kojeg je 2004. izvršen atentat u Moskvi; novinarka Ana Politkovskaja, ubijena 2006.; nekadašnji KGB-ov časnik Aleksandar Litvinenko, otrovan u Londonu mjesec dana nakon Politkovskaje; kao i brojni drugi ruski novinari i politički aktivisti.
Američka povjesničarka Amy Knight, spada u uski krug vodećih svjetskih “kremljologa”, i eksperata za Rusiju. Posebno se bavi režimom Vladimira Putina, i političkim likvidacijama njegovih protivnika, o čemu je objavila nekoliko knjiga (“Nalozi za ubojstva” iz 2017. objavljeni i u Hrvatskoj u izdanju zagrebačkog Profila), koje su redovito na vrhovima publicističkih izdanja New York Timesa. Živi u okolici New Yorka, i ovih dana je dala ekskluzivan intervju za Jutarnji list, koji je vođen preko Skypea.
•Tko bi mogao stajati iza pokušaja trovanja Alekseja Navalnog?
- Već sada znamo da se radi o vrlo sofisticiranom otrovu, nalik na Novičok, a takve otrove ne može proizvesti bilo tko. U Rusiji iza toga moraju biti obavještajne službe.
•Ako iza likvidacije stoji Putinov režim, onda je prilično neefikasan, budući da izgleda kako će Navalni ipak preživjeti, kao što je prije nekoliko godina ostao živ i Sergej Skripal, nekadašnji ruski obavještajac, koji je prebjegao u Veliku Britaniju.
- To je istina. Stvarno postoji nekoliko neuspjelih pokušaja likvidacija osoba koje su Putin i njegovi ljudi označili opasnima, ali ruske tajne službe nisu uspjele dobro odraditi likvidacije. Sve je počelo još u studenome 2006., s Aleksandrom Litvinenkom, koji je otrovan polonijem ubačenim u čaj, od čega je naposljetku i umro. Međutim, živio je još tri tjedna što je britanskim vlastima dalo vremena da shvate kako je otrovan polonijem. U ovom slučaju dva FSB-ova agenta nisu obavili dobar posao. U slučaju trovanja Skripala, GRU agenti nisu mogli ubiti Skripala, iako su trebali. U tom smislu me ne iznenađuje da ljudi koje je unajmio Kremlj da ubiju Navalnoga nisu uspjeli odraditi svoju misiju.
•Boris Nemcov je ubijen prije pet godina u centru Moskve. Je li on bio realna prijetnja Putinu?
- Mislim da je Aleksej Navalni veća prijetnja gospodinu Putinu. Sjetimo se da je Nemcov već bio političar u Jeljcinovoj vlasti i za njega se nije smatralo da bi se mogao natjecati s predsjednikom Putinom. On nije bio osoba od koje je Putin mogao izgubiti, ali Nemcov je imao moćnu istraživačku organizaciju, oni su objavljivali izvješća o korupciji, vezano uz Putinove prijatelje i saveznike u Kremlju, što je bilo štetno za rusku oligarhiju. U tom smislu, Nemcov je zaista predstavljao prijetnju, posebno stoga što je s vremenom postajao sve glasniji, dolazio je na sve demonstracije koje je organizirala opozicija i slično pa ga je Kremlj doživljavao kao prijetnju. Dodatna stvar je što je Nemcov otišao u Washington, tamo je razgovarao s članovima američkog kongresa o Kremlju, o korupciji, a to je linija koju je opasno prijeći, ako ste Rus.
•Neki se s vama ne slažu kažu da i CIA i Mossad rade isto.
- Da pojednostavim, dvije loše stvari ne čine jednu dobru. Nije dobro podcjenjivati ta ubojstva, naš predsjednik Trump je umanjivao značaj istih, ali kada neki režim krene ubijati svoje političke protivnike, na način na koji to radi Kremlj, te mu je dopušteno da to neometano radi, to ima ogromne posljedice za države zapada zato što je to posve nešto drugačije. Mislim da nije bitno pronaći primjere drugih diktatora koji rade nešto slično, potrebno je gledati na Rusiju zasebno.
•Čitao sam da ste u 60-ima živjeli i studirali u Moskvi. Kakav je život bio u SSSR-u tada?
- U Moskvi sam bila na studijskom putovanju u ljeto 1967. godine. Tada je bio vrhunac hladnog rata, i sve je bilo jako napeto, nama studentima su savjetovali da ne pričamo s Rusima na koje bismo nailazili, dakle, definitivno je postojao osjećaj prijetnje. Na Rusiju se gledalo kao na velesilu, no i tamošnji ljudi su se bojali čak i govoriti. Situacija se otad uvelike promijenila, ljudi mogu putovati, doduše ja se ne bih osjećala ugodno u Rusiji, zbog svega što sam izrekla na račun Putinova režima, ali, općenito gledajući, djelomično i radi interneta, sve je postalo puno slobodnije. Unatoč tome i dalje bih rekla da je Putin diktator. No, on je slab diktator.
•Jednom ste završili i u sovjetskom zatvoru?
- Da, već spomenute 1967., kada sam bila tamo kao student. Nismo poslušali savjet naših profesora i počeli smo se družiti sa skupinom studenata iz Kijeva. Slušali smo emisije Radio Liberty i slične aktivnosti, a mene su uhitili i provela sam noć u KGB-ovom uredu u Kijevu, tamo su me saslušavali. Gledajući unazad, to je bila prekretnica koja je pobudila moj interes za KGB. Oni me zaista nisu mogli optužiti za nešto, znala sam da me neće zadržati jer nisam napravila ništa loše, no ispitivali su me svakojake stvari, poput plaće mog oca ili vrste automobila kojeg posjedujem. Ja sam im tijekom ispitivanja davala moje Marlboro cigarete, i vidjelo se do su ti KGB-ovi ispitivači ljudska bića, i zapravo, bili su jako zanimljivi. Pustili su me već sljedeći dan i vratila sam se kući u SAD, i nakon toga sam zapravo počela pisati o KGB-u i o disidentskom pokretu u SSSR-u.
•Je li Putin diktator?
- Naravno da je diktator, iako je u formalnom pogledu, dobio privolu ruskog naroda u svrhu promjene ustava Rusije, što mu u teoriji omogućuje da ostane na mjestu predsjednika do 2036. godine. Ali u stvarnosti, u Rusiji ne postoji sistem demokratskih izbora, vlasti su se pobrinule da članovi opozicije, ljudi koje Navalni podupire, jednostavno nemaju pristup sudjelovanju u izbornom sistemu, oni se čak niti ne mogu registrirati kao kandidati na izborima. Dodatna okolnost je da su i sudovi čvrsto kontrolirani od strane Kremlja, a ne postoji niti neko vanjsko demokratsko tijelo koje je u mogućnosti dati prigovor na ono što se događa s provedbom zakona. Zahvaljujući kremaljskoj kontroli triju glavnih televizijskih postaja, preko kojih većina stanovništva još uvijek dobiva vijesti, Ruse i dalje šopaju neprekinutim valom antizapadne propagande, što, naravno, prati stalno glorificiranje Putina. Sve to utječe na održavanje njegove očite popularnosti, ali, ukratko, gospodin Putin je diktator.
•Mislite li da Rusija jednom može postati demokratska država na zapadni način?
- Naravno da može, ali uz prave okolnosti. Mislim da je Rusija došla blizu toga nakon 1991., ali nažalost, Boris Jeljcin se pokazao kao lider koji nije bio u voljan i u stanju riješiti se ostataka KGB-a, Komunističke partije i, naravno, korupcije. Nakon toga, vidjeli smo kako se postupno smanjuju demokratske slobode. Jeljcin je jako pogriješio kada je imenovao Putina kao svog nasljednika. Da se to nije dogodilo, možda bi se Rusija i razvila u demokraciju. Prije no što se to dogodi, trebaju se riješiti Putinova režima, no ja nikada ne bih rekla da ruski narod nije spreman za dem