Tek je jumbo plakat s tekstom: "Mama, oprosti što te još nisam ukopao" privukao pozornost Rimljana na problem koji se vuče mjesecima i sve je veći: Flaminijsko groblje u Rimu i jedino u metropoli koje ima krematorij, postalo je usko grlo, pa se bilo na ukop, bilo na kremaciju, čeka dva-tri mjeseca, a ponekad i dulje.
Javio se i parlamentarni zastupnik vladine Demokratske stranke Andrea Romano, predbacujući rimskoj gradonačelnici Virginiji Raggi zato što već više od dva mjeseca ne uspijeva pokopati sina Darija. Sin je imao 28 godina u času smrti, bio je žrtva teške degenerativne bolesti, vezan uz kolica, bio je tema očeva društvenoga, komunikacijskoga i političkog angažmana. Zastupnik Romano je osnovao i udrugu "Nakon nas" - jer roditelji teških invalida, koji se za njih moraju neprekidno starati, žive u dodatnoj patnji: a što će biti od te njihove nemoćne djece kad umru? Romanov sin je prestao patiti dok su mu roditelji u punoj snazi, ali oni još nemaju onu tužnu utjehu da mu mogu otići na grob. Jer je Dariov pepeo uskladišten.
Isprika
Tek kad je glas dignuo i osobno pogođen zastupnik, kome se u ovom slučaju ne može imputirati da kupi političke poene na tuđoj drami, gradonačelnica mu se ispričala javno, a onda i ostalim ucviljenim roditeljima odnosno supružnicima.
Jer zaista je nezamislivo i neshvatljivo da Rim, koji je u antici ukapao svakoga svoga mrtvoga duž konzularnih cesta tek nekoliko sati nakon smrti, koji je tim grobljima uz ceste, poput Apijeve, ostavio umjetnički i kulturalno važan spomenik pijetetu, koji je i za grobove manje imućnih znao iskapati katakombe, pa i s desetak podzemnih katova - nije kadar danas, u XXI stoljeću, dostojno i djelotvorno sahraniti pokojnike, ne na račun Grada, nego na račun samih obitelji.
Snimci su porazni. Namjenskih hladnjaka nema ni slučajno dovoljno. Dio ljesova s pokojnicima zatvoren je u kontejnere hladnjače za prijevoz ribe, kojima svako malo pale agregat, propisima unatoč, da održe kakvu-takvu nisku temperaturu. Ali ni to nije bilo dovoljno. Pa su u nekim grobljanskim skladištima, na njihovim policama, puni ljesovi posloženi jedan do drugoga i jedan na drugoga, u atmosferi koja ne miriše po proljeću i majskom cvijeću, dapače.
Kad bi sanitarna inspekcija radila svoj posao, zaplijenila bi i groblje i mrtvace na ugaru.
Da ne bude zabune: u ova pandemijska vremena broj mrtvih je uvećan za desetak posto, što znači da pandemija nije ni uzrok ni glavni razlog toga nedostojnoga grobljanskoga "uskoga grla". Gradska čistoća AMA, kojoj je povjereno groblje (a održava ga baš kao da je deponij) ipak tvrdi da ju je iznenadilo što je od listopada 5000 umrlih. I izravno prijeti tužbom svima koji se javno žale na sramotnu situaciju s grobljem, kako građanima po društvenim mrežama, tako i profesionalnim novinama i portalima. Zna da je objektivno nekažnjiva u sporovoznome talijanskome sudskom sustavu, pa je svoju nemoć presvukla u paranoju svemoći, tipičan nusproizvod birokratskog duha.
Čekanje
Ima utjecaja pandemije, ali na naopak način, kako tvrde pogrebnici, koji su na Flaminijsko groblje i na poduzeće AMA ljući i od ožalošćenih obitelji. Treba ih razumjeti: dovezu lijes s mrtvacem, pa ponekad čekaju danima da im ga grobari preuzmu - a sve to vrijeme njihovo je vozilo blokirano, a s njime i zarada. Valter Fabozzi koji zastupa FederCofIt, Talijansku federaciju pogrebnih poduzetnika, kaže da su žrtve ustrajne birokratske bezobraštine, jer ponekad i petnaest dana čekaju na potpis, onaj zadnji od desetak nužnih. Kaže da gotovo svi službenici zaduženi za groblje rade od kuće, koristeći "smart working", kako se to zove Danteovim jezikom. "Odgovaraju kad ih je volja i ako ih je volja. Riješe predmet stigao prije 10 dana, a odugovlače onaj koji čeka dva mjeseca." Čak i oni koji su odvezli pokojnika u neki udaljeni krematorij, da skrate čekanje i torturu, bivaju namagarčeni, ako opet danima moraju čekati da gotova urna bude samo položena u za to određenu nišu.
U krematoriju, doduše, zaista fali grobara, jer ih je lani 14 policija odvela i zatvorila. Razlog? Ubrzali su postotak kremiranja tako što bi pokojnika izvadili iz lijesa, raskomadali i bacili u otpad, a familiji u urnu stavili prvi pepeo koji bi im dopao šaka. Uštedjeli bi i na vremenu i na energiji za kremiranje.
Uostalom, kažu, u urnu stane kilogram pepela ili malo više, a od pokojnika ostane i po pet kilograma, pa se "višak" ionako nekamo djene.