Postoji sve veća šansa da će eutanazija ili asistirana smrt biti legalizirana u barem jednoj jurisdikciji Velike Britanije. Vlada je jasno dala do znanja da će parlament poduzeti sve korake prema legalizaciji, ako zastupnici to žele. Kako stvari stoje, Otok Man je na putu da postane prvi dio Britanskog otočja koji će legalizirati eutanaziju za neizlječivo bolesne osobe, nakon što je prošle godine parlament glasao većinom od 70 posto za usvajanje zakona.
Sky News je istražio aktualnu debatu o eutanaziju kroz četiri jedinstvene perspektive svojih sugovornika - Micka koji je gledao kako mu dvoje prijatelja umiru pomoću eutanazije u Švicarskoj, Sue koja je proživjela patnju spore i bolne smrti svog supruga, Michaela koji se protivi eutanaziji iako je terminalno bolestan i Brendana čiji je bliski prijatelj počinio samoubojstvo zbog bolesti.
Kad lijekovi ne pomažu
Mick Murray godinama je bio blizak s parom Ann i Bobom Cole. Oboje su bili fizički aktivni i u izvrsnoj formi - Ann je bila kanuistica koja je također često planinarila i kampirala, a Bob je radio kao upravitelj planinskog spasilačkog tima. To se neočekivano promijenilo, kad su im u 60-im godinama dijagnosticirane terminalne bolesti.
Ann je bila prva. Tijekom 2013. godine rečeno joj je da boluje od progresivne supranuklearne paralize (PSP), neurološke bolesti koja počinje simptomima poput ukočenosti mišića, ekstremnog umora i zamagljenog vida, slično Parkinsonovoj bolesti.
U najnaprednijim stadijima oboljeli počinju osjećati probleme s radom crijeva, mokraćnog mjehura i sve teže kontroliraju mišiće usta, grla i jezika. Ann su liječnici upozorili da bi mogla umrijeti ako dobije upalu pluća ili bi ju vlastiti jezik mogao ugušiti jer ga s vremenom neće moći kontrolirati.
Rekli su joj da pacijenti nakon dijagnoze u prosjeku žive još sedam godina, ali već nekoliko mjeseci kasnije, Ann nije mogla sama stajati, hraniti se, oblačiti ili ići na toalet bez pratnje. Mick je gledao kako mu prijatelji napuštaju svoj dom u Sjevernom Walesu i odlaze u medicinski smještaj u Cheshireu, gdje je Ann dobila pomoć jer joj se stanje brzo pogoršavalo.
Kada je postalo jasno da niti jedan lijek ne može poboljšati njezino stanje ili ublažiti simptome, Ann je odlučila okončati svoj život u Dignitas klinici u Švicarskoj, budući da postupak nije legaliziran u Velikoj Britaniji.
Klinika Dignitas nalazi se u blizini Zuricha, uključuje vrt i potok gdje pacijenti mogu slobodno “lutati uokolo i sjediti na suncu” prije nego što se vrate u krevet. Ann i Bob otputovali su tamo u veljači 2014. godine, u pratnji Micka i nekoliko drugih bliskih prijatelja.
- Bob je bio potpuno slomljen. Taj užasan osjećaj nemoći, kad ne znaš što učiniti i samo gledaš kako se netko raspada pred tobom. Ann je prihvatila činjenicu da joj nikada neće biti bolje i bila živog duha do samog kraja - prisjeća se Mick.
Osoblje Dignitasa ponudilo joj je otpjevati pjesmu po želji, a zatim su joj dali smrtonosni lijek otopljen u vodi. Ann je imala kanilu i sama pritisnula gumb da primijeni lijek, budući da ih pacijent sam mora uzeti kako bi se kategoriziralo pod asistiranu smrt. Mick kaže da je unatoč ljubaznosti osoblja i njihovog suosjećanja, cijelo iskustvo bilo mučno.
- Racionalizirao sam događaj i razmišljajući o tome, bila mi je čast pomoći svojoj prijateljici da umre. Ali, u to vrijeme je bilo prilično grozno - rekao je.
Vratio se u Dignitas samo godinu dana kasnije. Povod za Bobovu smrt, kao i smrt njegove supruge, bio je iznenadan. Šetajući s Mickom u siječnju 2015. godine, Bob je ostao bez daha. Rekao mu je da ne može nastaviti dalje, unatoč tome što je još uvijek bio u izvanredno dobroj formi.
U travnju mu je bio dijagnosticiran mezoteliom, vrsta raka koja obično zahvaća sluznicu pluća. Bol je postala neopisiva i nepodnošljiva, pa je Bob proveo većinu svojih posljednjih mjeseci uklanjajući je lijekovima.
- Zapravo je mogao samo spavati, sjeo bi u stolicu, uzeo sve te lijekove i onesvijestio se dok ne prestanu djelovati. Imao je sat vremena kada je sve bilo u redu, a onda bi sve počelo iznova, bilo je potpuno iscrpljujuće - kaže Mick.
Bob je donio odluku da želi umrijeti na isti način kao i njegova supruga i otputovao u Dignitas u kolovozu 2015. godine. Slušao je Beethovenovu “Odu radosti” dok je gubio svijest s Mickom pokraj kreveta. Iako su oba iskustva bila teška, Micku je drago što su Bob i Ann dobili smrt kakvu su željeli, iako kaže da bi mu bilo draže da su umrli kod kuće, okruženi svojim najmilijima.
Sada vodi kampanju za promjenu zakona s organizacijom “Dignity In Dying”. Upitan kako bi se Bob i Ann snašli da nisu mogli ići u Dignitas, kaže da bi Ann umrla "teško". Bob bi si, vjeruje, ionako oduzeo život.
Nezamisliva bol
Sue Biggerstaff bila je 17 godina u braku sa suprugom Simonom, prije njegove "mučne" smrti u svibnju 2022. godine. Par je živio u Ballabegu, selu na Otoku Man, gdje bi eutanazija uskoro mogla biti legalizirana. U travnju 2021. godine, Simon je počeo "čudno padati" dok je šetao psa, ali je za sve okrivio visoku travu. Onda se srušio na poslu i stanje mu se brzo pogoršalo - kad je stigao na prvi pregled kod liječnika, trebala mu je hodalica.
Ubrzo mu je bila dijagnosticirana bolest motoričkih neurona (MND), koja zahvaća mozak i živce uz napomenu da se radi o "ekstremno agresivnom" obliku. Ostao je paraliziran od vrata naniže.
- Ne možete zamisliti kako je to. Ako vas nešto svrbi, ne možete se počešati, morate nekoga pitati - rekla je Sue.
Simon je mrzio što je morala raditi sve za njega i nije htio da mu bude njegovateljica. Par je dao sve od sebe kako bi zadržao kvalitetu života, kupovinom kombija s pristupom za invalidska kolica da bi mogli izlaziti zajedno. Kasnije mu je sjedenje postalo previše bolno i bio je trajno u krevetu.
Počeo je osjećati bolove u leđima zbog kroničnog dekubitusa i razvio želučane komplikacije. Medicinska sestra je rekla da mu se koža zapravo raspada i zubi su mu počeli ispadati. Uzimao je "koktel" lijekova, uključujući i morfij, ali bolovi su postali prejaki i lijekovi su počeli stvarati ekstremne halucinacije. Simon, koji se bojao konja, stalno je viđao životinje u njihovoj kući.
- Spreman sam za odlazak - rekao je Simon svojoj supruzi u jednom trenutku, preklinjući ju da mu pomogne. Medicinska sestra je rekla da će pasti u komu ako dobije još lijekova, na što je Sue u očaju rekla da ga onda “stave u prokletu komu”. U posljednjim tjednima, htio je da ga se izgladni do smrti, ali je preminuo od posljedica MND-a u svibnju 2022. godine.
Vidjevši kroz što je prošao njezin muž, Sue "očajnički" želi da se asistirana smrt legalizira u Ujedinjenom Kraljevstvu. Nikada nisu razmatrali opciju Dignitas klinike za Simona zbog troškova i putovanja koje je bilo fizički neizvedivo, ali vjeruje da bi on to želio u svojim posljednjim tjednima.
- Oni koji su protiv toga nisu vidjeli ljude kako pate. Ne želim da itko pati kao Simon - kaže Sue.
‘Svaki dan je dar‘
Michael Wenham protivi se promjenama zakona, unatoč potpunog gubitka neovisnosti otkako mu je 2002. godine dijagnosticiran oblik MND-a. Treba mu pomoć da ustane iz kreveta, obuče se i ode na WC. Govor mu je sada već jedva razumljiv. Mora mu se pripremiti hrana i ne može stajati, sjediti ili se tuširati bez pomoći. Provodi vrijeme na računalu, čita, sluša radio i gleda televiziju, prije nego što mu Jane, njegova supruga s kojom je skoro 50 godina, pomogne da se vrati u krevet.
Dijagnoza primarne lateralne skleroze (PLS), sporo razvijajućeg oblika MND-a, vjerojatno bi ga učinila podobnim za asistiranu smrt u Dignitasu. Unatoč tome, kaže da je zahvalniji nego ikad što je živ.
- Zahvalniji sam nego što sam bio iako (ili možda zato što) je moj život mnogo ograničeniji. Počinjem cijeniti male ljubaznosti i fizičku pomoć. Budim se zahvalan što živim još jedan dan, dar koji sam prije uzimao zdravo za gotovo. Život je sada tako ispunjen - kaže Michael.
Vjeruje da je asistirana smrt opasna, objašnjavajući da povijest i iskustvo dokazuju da kad se jednom “otvore vrata” za oduzimanje života, ona se nikada ne zatvaraju. Kritičari poput Michaela ukazuju na Kanadu, gdje su kriteriji za medicinski asistiranu smrt polako prošireni otkako je 2016. godine legalizirana za osobe s neizlječivim bolestima.
U 2021. godini, prag je snižen kako bi uključio osobe s neizlječivim, ali ne i terminalnim stanjima. Kasnije ove godine, osobe u Kanadi čija je jedina temeljna bolest duševna, također će moći odabrati eutanaziju, ako prođu niz provjera.
Planirao smrt godinama
Dave Courtney bio je reformirani gangster koji je postao glumac i pojavio se u pregršt kriminalističkih dokumentaraca i niskobudžetnih gangsterskih filmova. Courtney je tvrdio da je suradnik zloglasnih blizanaca Kray. Njegov najbolji prijatelj Brendan McGirr opisuje ga kao “junaka punog akcije i čvrstog, jakog karaktera”.
Dave je u listopadu 2023. godine, u dobi od 64 godine, počinio samoubojstvo pištoljem. Bio je u svom domu na području jugoistočnog Londona. Tijekom godina se borio s reumatoidnim artritisom i nekoliko drugih ozbiljnih zdravstvenih problema, uključujući rak prostate i liječenje zamijenjenog srčanog zaliska. Brendan je gledao kako mu se prijatelj mijenja i na kraju postao njegov službeni skrbnik.
- Posljednja tri mjeseca, bol je bila izuzetno jaka. Doslovno je sjedio u stolcu po nekoliko dana sa suzama koje su mu tekle niz obraz. Polako mu se pogoršavala i pokretljivost - rekao je Brendan.
Stopa samoubojstava među ljudima kojima su dijagnosticirana neizlječiva zdravstvena stanja kao što su karcinomi s niskom stopom preživljavanja ili ozbiljne plućne bolesti koje utječu na disanje, više je nego dvostruko veća od prosječne stope, prema brojkama ONS-a objavljenima 2022. godine. Godinu dana prije smrti, Dave je priznao svoje namjere prijatelju, a prije samoubojstva potajno je snimio zadnju poruku svojoj obitelji koja nije znala za njegove planove.
- Objasnio mi je razloge. Očito, nisam htio da tako nešto poduzme jer sam ga jako volio i bili smo bliski. Isto tako nisam mogao gledati količinu boli koju je osjećao zbog artritisa - priznaje Brendan koji je pronašao njegovo tijelo.
Kaže da Dave nikada nije govorio o potrebi za eutanazijom, ali vjeruje da bi u takvoj situaciji gdje bi mu bio ponuđen izbor, razgovarao o tome sa svojom obitelji i voljenima. Volio bi, smatra Brendan, da su svi bili s njim i posljednji put ručali, podijelili taj trenutak i pošteno se oprostili.
- Količina mentalnog stresa kroz koju je sigurno prošao u posljednje dvije godine da bi ovo pažljivo isplanirao je ogromna. Morao je sam sjediti i snimati osobne poruke za cijelu obitelj mjesecima prije nego što je preminuo - dodaje.
Stručnjaci podijeljeni
Pod uvjetom da prijedlog zakona prođe sljedeće korake parlamentarne kontrole, Otok Man postat će prvi dio Britanskog otočja koji će legalizirati asistiranu smrt. Sličan prijedlog zakona trebao bi se uskoro naći i pred škotskim parlamentom.
To bi omogućilo neizlječivo bolesnim odraslim osobama koje žive na otoku Man, kojima je dano šest mjeseci ili manje života, mogućnost da okončaju vlastiti život uz pomoć zdravstvenih radnika - nakon niza zaštitnih provjera kako bi se osiguralo da su mentalno sposobni i imaju "jasnu i utvrđenu namjeru okončati svoj život". Zakon je iznio dr. Alex Allinson, liječnik opće prakse, koji je i ministar riznice u vladi Otoka Man.
- Kao liječnik, brinuo sam se o brojnim ljudima koji su odlučili da žele umrijeti uz pomoć hospicija. Bio sam u situacijama kad su mi pacijenti rekli: “Možemo li išta učiniti da ovo ubrzamo? Možete li išta učiniti da mi pomognete? Jer patim, znam što će se dogoditi i htio bih imati kontrolu” - prisjeća se Allinson.
Priče poput one koju je prošao Dave Courtney također su odigrale veliku ulogu u njegovoj kampanji.
- Mislim da ljudi uzimaju stvari u svoje ruke, ali rade to potpuno sami, bez mogućnosti da ikome izraze svoje želje, uključujući svoju obitelj i liječnike. Promjenom zakona će postojati mogućnost da se vodi više iskrenih razgovora o tome s čime se ljudi suočavaju i što žele za sebe i svoje voljene - dodaje liječnik.
Borci protiv eutanazije, poput Gordona Macdonalda, izvršnog direktora organizacije “Care Not Killing”, kažu da je to "sklizak teren".
- Ljudi samo žele nekoga tko ima vremena sjediti uz njihov krevet, razgovarati s njima i slušati ih. To nažalost nemate u mnogim područjima medicine, jer je zdravstveno osoblje preopterećeno - zaključuje Macdonald.