Prodavši Milan, nogometni klub koji je baš on svojim novcem onomad doveo do vrha Evrope i svijeta, Silvio Berlusconi je svoju jesen patrijarha uveo u pozne, završne dane.
Odrekao se privatne televizije kojoj je definirao herojsku epohu pregazivši državni monopol (ne bez pomoći državnika koji su mu visjeli o financijskoj sisi, ponajprije Bettina Craxija), odrekao se žena, ne samo svojih zakonitih, nego i mladih zapravo profesionalnih fufica, zaduženih da mu ne bi patrijarhova “jesen bila tako grozna” (tj. da “čuje pijetla barem mjesečno jedared”, što se svijetom pročulo kao “bunga bunga”), odrekao se faktički i stranke koju je stvorio i koja je, unatoč imenu “Forza Italia” danas i sama smalaksala a on se, nakon operacije ugradnje zaliska na otvorenom srcu, i njome bavi, eventualno, tek “mjesečno jedared” - ali sada se odrekao i jedinoga statusnog simbola do kojega je zaista držao, jedine prave ljubavi, strasti i ovisnosti na koju ga je navukao još njegov otac (po njemu je nazvao i skupi “Trofeo Luigi Berlusconi”).
Gorko priznanje
Odsad privrženi navijači neće morati gorko priznavati da navijaju za Milan unatoč tome što mu je Berlusconi vlasnik, odsad roditelji neće morati sa stidom priznavati da im se dijete zaljubilo u crno-crveni dres (a to su, u mediteranskih muškaraca, jedine ljubavi koje traju doživotno, čak s nesmanjenom strašću i kad smo ovijeni mašću).
Oh, da, k vragu, ostala mu je još jedna strast koja ne mine ni u starosnu zimu, kao ni svakoga zlostara Skupa: novac, pinezi, lova, keke, pare, groši, božanstvo ne s 99 nego s 999 imena, koje papa Frane ganja plamenim strijelama kao sv. Ilija Irudicu, a oni oboje sveudilj izmiču.
Nije se Berlusconi Milana odrekao ni mukte ni džabe, nego za lijepih 740 milijuna eura. Unutar toga je oko 220 milijuna dugova, ali Fininvestu, baznome Berlusconijevu poduzeću, ostaje čistih 520 milijuna eura, u kunama 3,9 milijardi - jedna skromna penzijica od 6,5 milijuna kuna mjesečno kroz 50 godina, tek toliko da svotu učinimo zornijom.
Eto, za tu bagatelu je Berlusconi prodao 99,93 posto milanskoga nogometnog kluba. A preostalih 0,07 posto? Vjerojatno je njima ostavio nogu u vratima. Uostalom, ostaje doživotni počasni predsjednik.
Novi vlasnici su se obavezali pored toga u Milan investirati još 350 milijuna eura u sljedeće tri godine, od toga 100 odmah pri finaliziranju prijelaza vlasništva, eda bi bio opet bogat nadasve, bez čega danas nema slave, pa ni sportske (mo’š mislit kako su u Rio otišli amateri, skromni rekreativci). Novac je krupan, pri sklapanju posla sudjelovale su čak tri svjetski moćne banke: Lazard, Bnp Paribas i Rothschild.
Nogometna taština
Kupci su, kao što je već objavljeno, Kinezi. To im je drugi znameniti milanski nogometni klub, jer su već prekupili Inter od Indonežanina Tohira koji se nije najbolje snašao na talijanskom tržištu nogometne taštine. Ovaj put kuriozan je sastav tvrtke koja je kupila milanski klub: Sino-Europe Investment Management Changxing je, može se mirno reći, kineska kutija složena ad hoc za taj posao, a u njoj važan (možda i presudan) udio ima Haixia Capital, kineski državni fond za investicije i razvitak, dakle pod izravnom vlašću kineske Vlade, a samim time i Kineske komunističke partije.
Ukratko, svoj omiljeni klub, zjenicu oka svoga, kineskim je komunistima prodao Silvio Berlusconi, koji je o svom trošku u golemoj nakladi tiskao pa besplatno razdavao Crnu knjigu komunizma te se proslavio tvrdnjom da u Kini komunisti jedu djecu. Sad mu ne smetaju kad njemu plaćaju - i time je o njemu zapravo sve rečeno: novac mu je mio s koje strane bio, pa makar nosio Maov portret na aversu novčanice. Nije ni dosljednost superkvaliteta: Hitler je bio dosljedan, pa kako je završio? Ipak je Berlusconi (bio) evropski državnik. Napokon, tko može kupovati klubove sada, kad su šeici i ruski tajkuni već nabavili svoje igračke, tko ih je htio? Samo Kinezi, a ondje su zasad komunisti svi kojima je do uspjeha, pa i neki katolički biskupi. Ondje se još ne nosi fašizam, nisu toliko civilizirani. Pa su tako komunisti tresnuli milijune Berlusconiju.
Eto, o posljednjim njegovim milijunima zuji sva Italija, ponetko zgranut, ponetko ojađen, ponetko zlurad. Još i danas je misterij kako je Berlusconi stekao onaj prvi milijun, koji mu je omogućio da se prvo lansira kao palazzinaro, graditelj gradskih naselja, a zatim - tu mu treba priznati intuiciju - kao poduzetnik kablovske televizije u naseljima koje je izgradio, plasiravši tako u svaki stan televizor pod svojom komandom, kao komercijalna verzija Velikog Brata: tu je začetak njegovoga televizijskog carstva Mediaseta, za koji svi znaju, a i drugoga njegova još unosnijeg carstva televizijske (pa opće medijske) reklame, utjelovljenoga u tvrtci Publitalia, koju je vodio njegov davni kolega i duge godine glavni partner Marcello Dell’Utri, glavni organizator stranke Forza Italia, krojač njezine izborne pobjede 1994 baš kroz Publitalijine terenske agencije kao “osnovne organizacije”, kasniji senator, a sada zatvorenik, pravomoćno osuđen kao mafijaš.
Po talijanskim novinama često se tvrdilo, ali nikada dokazalo, da je taj “prvi milijun” (odnosno “prve milijarde”, u tadašnjim talijanskim nestabilnim lirama) prispio baš iz sicilijanske Cose nostre, kao zajam u svrhu “pranja” kriminalno stečena novca.
Prezren od žena
Berlusconi je inteligentan, poprilično lukav, i obdaren instinktom i grabežljivca i hrčka, pa ne propušta plijen ni kada je najsitniji. Istodobno je na glasu kao galantan, prijateljima odan, nesklon otpuštanjima (iako je to više mit nego činjenica, ali je istina da će radije nekoga izmrcvariti da sam ode, nego ga izrijekom potjerati, da radije rabi mobbing iza leđa nego nogu u oči, što se vidjelo i u slučajevima velikih novinara poput Indra Montanellija ili Enrica Mentane: prvo ih je držao i dok su mu išli uz dlaku, pokazujući koliko je liberalan, a onda ih je pošao zgnječiti kad je procijenio da ipak od njih ima manje koristi nego štete).
Svaka žena ga je prezrela, prije ili poslije (drugoj supruzi je za to trebalo dvadesetak godina), ali ima prijatelja koji su mu odani dulje od pola stoljeća (eto: Adriano Galliani, koji mu je vjerno vodio Milan). Čovjek kojemu prijatelji ostaju vjerni dugo kroz život mora imati stanovitih kvaliteta.
Zahvaljujući baš prijateljima Berlusconi je i počeo karijeru. S navršenih 25 godina diplomirao je pravo, skupio nešto novca radeći kao konferansje i pripovjedač viceva na brodskim krstarenjima. Posao za bankovnim šalterom mu je te 1961. godine ponudio Carlo Rasini, vlasnik male banke u Milanu u kojoj je radio Berlusconijev otac. Ta se banka, s jednom jedinom poslovnicom, našla pod istragom Criminalpola (Kriminalističke policije) koji je tvrdio da je služila za “pranje” i recikliranje mafijaškog novca: vrtjeli su ga financijaši Antonio Virgilio i Luigi Monti, a s njima je kontaktirao mafijaš Vittorio Mangano. Upravo taj Mangano će se kasnije skloniti na Berlusconijevo imanje u Arcoreu.
Berlusconi nije prihvatio ponuđeni posao, nego je od Rasinija tražio bankovno jamstvo za kupovinu građevinskog zemljišta na tadašnjem rubu Milana. Prvi kupac bila je mama Fedelea Confalonierija, njegova školskog druga, u čijemu je pop sastavu Berlusconi trzao bajs, a sada predsjednika Fininvesta. U dvije godine je izgradnjom te zgrade ostvario stanovitu zaradu. Ta zarada ni na koji način ne objašnjava kako je odmah zatim, 1963, mogao ući u golem posao: izgradnju naselja za 4000 stanovnika u Brugheriju, na sjeveru Milana, za što je osnovao poduzeće Edilnord. Odakle financije za taj pothvat? To je prva nerazjašnjena Berlusconijeva tajna.
Druga je nerazjašnjena tajna odakle Berlusconiju više od 42 milijarde lira (oko 80 milijuna tadašnjih maraka) koje je 1977 i 1978 utočio u Fininvest, glavno od svojih poduzeća. Prvu tranšu, od 8 milijardi, položio je na račun svog Fininvesta u travnju 1977 u gotovini (!). U prosincu te godine prispjelo je još 16,4 milijardi lira, ne zna se odakle, kao što se ne zna ni odakle je ni zašto došlo 17,89 milijardi kojima je u prosincu 1978 Berlusconi pripremio prerastanje Fininvesta u dioničko društvo. A ne zna se ni kamo je taj novac iscurio. To je svojedobno za potrebe Republičke prokure (javnog tužilaštva) u Palermu istraživala emisijska Banka Italije - ali se ispostavilo da je spaljen baš onaj dio mikrofilma na kojemu su bili ti podaci.
Istraga je bila o “pranju” prljavog novca - ali nije dokazano da je Berlusconi početni kapital dobio od mafije, pa je postupak protiv njega bio obustavljen. Nije dokazano ni da nije - pa su isti papiri korišteni u dugotrajnom postupku u kojemu je Marcello Dell’Utri pravomoćno spravljen iza rešetaka. Baš je Dell’Utri preporučio Mangana da radi u štali na Berlusconijevu imanju u Arcoreu. Kao konjušar koji nadzire konje, ili kao mafijaš koji nadzire Berlusconija?
Novi poslovi
Nitko ne sumnja da je Berlusconi zaista spretan kapitalist koji je bio kadar svoju zaradu znatno uvećati sve novim i novim poslovima. Sumnjalo se i sumnja se da je njegov imutak rastao prebrzo a da bi bio temeljen samo na novcu koji je zaradio sam Berlusconi. Kako smo vidjeli, nije objašnjeno podrijetlo početnog kapitala kojim se prometnuo u građevinskog poduzetnika, a ni dodatnog kapitala kojim je sazdao svoje medijsko carstvo, bez premca u svijetu. Tim prije što je zapravo propao svaki put kad je isti model pokušao presaditi izvan Italije (u Francuskoj, u Španjolskoj). Zato se može pretpostaviti da je u Italiji uživao ipak povoljnije uvjete: i s bankarskim kreditima, i s političkom podrškom, ali i s izvorima financiranja o kojima se ne zna dovoljno. I koji - kažu njegovi protivnici - možda uvjetuju i njegovu političku akciju.
Ti protivnici, grubo rečeno, kažu zapravo: tko je ulagao novac u poslove Berlusconija poduzetnika i tko mu je pomogao da postane političar i da dođe na vlast, jamačno računa da mu se to isplati kroz političku akciju Silvija Berlusconija, njegove stranke, njegove koalicije i, napokon, njegovih dosadašnjih vlada.
Spomenuti datumi s kraja sedamdesetih godina, i spomenute svote utočene tada u Fininvest, znače početak prave karijere Silvija Berlusconija, dotad pjevača pop-glazbe pa građevinskog poduzetnika, početak njegova uspona na tron talijanske medijske scene.
Upravo s te pozicije, služeći se s jedne strane glasilima u svom vlasništvu, a s druge stalnim ispitivanjima javnog mnijenja prema kojima je prilagođavao teme i naglaske svojih javnih istupa (jer dobar trgovac kaže mušterijama ono što žele čuti da bi im uvalio ono što im želi prodati) - Berlusconi je stvorio uvjete da se 1994 ekspresno vine u vrh vlasti i da ondje ostane dvadesetak godina.
Sportski uspjeh
Dio novca, tako stečenoga, iskoristio je i za kupnju Milana osam godina ranije. A ta mu je kupovina bila potrebna ne samo zato da bi stekao igračku, da bi utažio davne neostvarene sne - nego i zato, čak prvenstveno zato da sportski uspjeh Milana, stečen zahvaljujući baš novcu koji je u klub ulijevao Berlusconijev Fininvest, zajamči popularnost i vlasniku, čovjeku koji je ostvario sne Milanovih navijača po Lombardiji i Italiji.