Stanovnici istočne Ukrajine pripremaju se za ruski napredak i ističu da se tijek rata brzo razvija.
- Znamo što slijedi, kaže Mariya dok pakira stvari u svom stanu u Kostjantinivki. Šalje televizor u Kijev, a zatim će i sama sa sinom otputovati onamo.
- Umorni smo cijeli dan, patimo od napadaja panike. Stalno je depresivno i uplašeni smo, ispričala je za BBC.
U veljači je Rusija zauzela strateški grad Avdiivku, a od tada su napredovali dalje na zapad i zauzeli još nekoliko sela.
Ukrajina kaže da se njezine snage drže, no ruske trupe sada napadaju u pet područja duž linije fronte duge 1100 kilometara. Upravo su u istočnoj regiji Donjecka ukrajinski branitelji na najvećoj kušnji. U gradovima Pokrovsk, Kostiantynivka i Kramatorsk ljudi se boje okupacije.
Mariya i njezina majka Tetyana kažu da je život sve teži otkako se Rusi približavaju. Njihov je grad, kažu, prepun znakova prijetnje koja je sada udaljena samo 30-ak kilometara. U gotovo svakoj ulici je barem jedna zgrada oštećena. Mijenjaju se ploče na crkvama nakon što su raznesene projektilima, uništena je i željeznička stanica...
Tjeskoba je sve veća u gradu koji je nekada bio industrijsko središte bivšeg Sovjetskog saveza.
Mariya je ispričala da njezina majka ostaje u gradu, no nada se da će ubrzo ipak doći za njom.
- Već sam dvaput odlazila odavde, kakvog to smisla ima, pita se Tetyana i dodaje:
- Svugdje je strašno. Cijela zemlja gori.
Dok je cijela Ukrajina ratna zona, regija Donjeck i još četiri druge su bojno polje. Čuje se jaka paljba s udaljenosti od čak 40 kilometara, a može se i vidjeti erozija ukrajinskog teritorija.
Iz Avdiivke, koju je Rusija nedavno zauzela, vidi se dim, kao i iz Horlivke, koju kontrolira od 2014.
Rusija koristi svoju veličinu i nadmoć te veće količine streljiva kako bi nastavila svoj vojni napredak, a u isto vrijeme je zapadna vojna pomoć Ukrajini pri kraju ili usporena.
S druge strane bojišnice nalazi se manjina koju su Ukrajinci nazvali ‘Ždun‘. To je pogrdna riječ koja znači ‘čekaoci, čekatelji‘, a odnosi se na one koji su proruski orijentirani i čekaju okupaciju.
Ipak, nisu svi koji se odbijaju evakuirati takvi. Neki jednostavno odbijaju napustiti svoje domove i navikli su se na stalnu opasnost.
Valerij se ipak odlučio na odlazak nakon što mu je dom dvaput granatiran. Uzima svoje stvari i unuka Denysa. Rusi su udaljeni samo pet kilometara, no neki od Valerijevih susjeda odbijaju otići.
- Ja sam proživio svoj život, ali moram spasiti maloga. Radio sam u rudniku 20 godina i ničeg se ne bojim, ali zabrinut sam za unuka, kaže 67-godišnji Valerij.
14-godišnji Denys kaže da su i svi njegovi prijatelji već otišli.
Evakuacija područja na prvoj liniji obavezna je za obitelji s djecom. Unatoč tome, u Toretsku je još uvijek ostalo 15 djece.
Anton Pron iz policijskog odjela za evakuaciju pomaže u evakuaciji ljudi iz gradova na prvoj liniji kaže da je situacija svaki dan sve gora.
- Čuje se stalno granatiranje. Neprijateljska avijacija radi cijelo vrijeme. Rusi bacaju bombe na stambene kuće, ispričao je za BBC.
Na željezničkoj stanici sve je više civila u bijegu. Vide se dugi zagrljaji na platformi okruženoj teretnim vlakovima koji pružaju zaštitu u slučaju raketnog udara.
Na tom je mjestu u 2022. godini ubijena najmanje 61 osoba. Tragovi od šrapnela još su uvijek na pločniku.
- Prije godinu dana mislili smo da ćemo dobiti pomoć sa Zapada i da će naša protuofenziva uspjeti, no više tako ne mislimo. Ljudi su ranije vjerovali, ali više ne vjeruju, ispričala je Alla čekajući vlak za Kijev.