Za Sjedinjene Države nameće se pitanje do kada mogu praktično bezuvjetno podržavati Izrael, kao što su to kontinuirano činile desetljećima, ako izraelski čelnici vode politiku koja šteti američkom ugledu, usložnjavaju ionako zastrašujući globalni geopolitički sukob, a da pri tome ciljevi izraelskih politika nisu jasno definirani te samo otvaraju pitanja o budućim rizicima, sve bez jasne vizije održivog rješenja.
Svjetska diplomatska zajednica čak pomalo zbunjeno prati kako izraelski premijer Bibi Netanyahu za Gazu uporno najavljuje rješenja koja su Sjedinjenim Državama neprihvatljiva, baš kao i brutalne Netanyahuove metode obračuna s teroristima koje dovode do ogromnog broja civilnih žrtava. Prema najnovijim podacima u Gazi je poginulo 10.300 civila, od čega su 50 posto žene i djeca. Najgori cinici počeli su primjećivati kako se Izraelske oružane snage korištenjem 1-tonskih bombi brzo približavaju omjeru od 10 mrtvih Palestinaca za svakog Židova ubijenog u psihopatološkom terorističkom napadu 7. listopada.
Svakim danom Netanyahuove odmazde Sjedinjene Države stoga imaju sve veći problem na međunarodnoj sceni jer su globalno u bezrezervnoj podršci Izraelu ostali poprilično usamljeni (bili su među samo 14 nacija koje su u UN-u glasale protiv humanitarne rezolucije), a sve teže je pravdati neselektivnu odmazdu za masakr 1400 Izraelaca ako broj pobijenih Palestinca raste dramatično iznad tog broja. No, ako se sagledaju potencijalni sigurnosni problemi Izraela koja sa sobom donosi brutalno kratkovidna politika Netanyahuovog ratnog kabineta, čak se otvara pitanje hoće li američka diplomacija pustiti aktualnom izraelskom režimu da ugrozi budućnost Izraela. Ono što sada najviše brine američke diplomate i analitičare jest to što je Netanyahu izjavio za ABC News da Izrael planira preuzeti „sveukupnu odgovornost za sigurnost“ u Gazi „na neodređeni rok“. To je de facto najava vječne okupacije. Je li to prihvatljiva, realna i održiva opcija ili opasno desničarsko zastranjenje političara koji karijeru spašava od teških optužbi za korupciju?
Kolumnista New York Timesa s ogromnim novinarskim iskustvom na bliskom istoku, Thomas L. Friedman, u svojoj je današnjoj kolumni primijetio kako je zadržavanje Izraelskih oružanih snaga u Gazi na neodređeni period vrlo čudna ideja ako se pogledaju temeljni demografski podaci, koji ne idu prilog Izraelu. Na demografski problem Izraela u okružju ovih dana upozorio je i Times of Izrael: „Prema oficijelno središnjem uredu za statistiku Izraela, krajem 2021. godine, 9,5 milijuna ljudi živi u Izraelu (uključujući Izraelce u naseljima na Zapadnoj obali. Od toga, 6,982 milijuna (74 posto) su Židovi, 1,99 milijuna (21 posto) su Arapi, a 472.000 (5 posto) nisu ni jedno ni drugo. Palestinski zavod za statistiku procjenjuje da palestinsko stanovništvo na Zapadnoj obali ima nešto više od tri milijuna, a stanovništvo Gaze na nešto više od dva milijuna.”
Temeljem tih elementarnih informacija Friedman uočava kako Netanyahu tvrdi da će manje od 7 milijuna Židova vječno uspješno nadzirati više od 5 milijuna Palestinaca na Zapadnoj obali i u Gazi, a „…pri tome im ne nudi nikakav politički horizont, ništa što bi bio put prema državnosti i demilitarizaciji“. Netanyahu računa na obavještajnu i vojnu superiornost Izraela te, prema Friedmanovom mišljenju, uvlači Izrael u najveću realnu opasnost još o Rata za nezavisnost 1948. godine. Prijetnja Izraelu nije locirana samo u Gazi, gdje Hamas (prema izraelskim procjenama) ima 30-ak tisuća boraca, nego je bukvalno okružen nevoljama.
„Izrael je suočen s prijetnjama od niza neprijatelja koji kombiniraju srednjovjekovne teokratske svjetonazore s oružjem 21. stoljeća — i više nisu organizirani kao male skupine milicija, već kao moderne vojske s brigadama, bataljunima, cyber sposobnostima, raketama dugog dometa, bespilotnim letjelicama i tehničkim podrška. Govorim o Hamasu koji podržava Iran, Hezbollahu, islamskim milicijama u Iraku i Hutijima u Jemenu - a sada čak i o Vladimiru Putinu koji otvoreno prihvaća Hamas. Ti su neprijatelji već dugo tamo, ali činilo se da su svi zajedno izronili poput zmajeva tijekom ovog sukoba, prijeteći Izraelu ratom od 360 stupnjeva odjednom“, piše Friedman, koji je posjetio Izrael, te uočio kako se nikada do sada nije osjećala tolika ugroženost i neizvjesnost. Nejasno je koliko moderna demokracija zapadnog tipa može izdržati takve uvjete, a kamoli Netanyahuovu najavu stanja trajne okupacije, koja će se vrlo vjerojatno pretvoriti u stanje trajnog rata. A Friedman je zapanjen koliko se Izraelaca već u ovom trenutku osjeća egzistencijalno ugroženima, i to toliko da čak i obični žitelji velikog Jeruzalema počinju kupovati vatreno oružje. Što ako krene masovno iseljavanje Židova iz Izraela?
Ono što sada zapažaju analitičari jest da je okrutna taktika Netanyahua u obračunu s teroristima Hamasa upravo ono što su priželjkivali neprijatelji izraelske države odnosno Židova. Prema Friedmanovom mišljenju „demonske sile“ udružene u mržnji prema Izraelcima ne traže bilo kakve teritorijalne kompromise s izraelskim vlastima: „Njihov cilj je srušiti povjerenje Izraelaca da ih njihove obrambene i obavještajne službe mogu zaštititi od iznenadnih napada preko njihovih granica - tako da će se Izraelci prvo udaljiti od pograničnih područja, a zatim će se potpuno iseliti iz zemlje“. Da, ne treba skrivati da je cilj islamskih radikala koji okružju državu Izrael da pripreme novi povijesni egzodus Židova, ali nije realno da će ih Netanyahu sve istrijebiti, te tako kao gumicom izbrisati ugrozu.
Ono što i dalje prešućuju američki analitičari, a postaje sve očiglednije, jest da Netanyahu potkopava reputaciju Sjedinjenih Država kao supersile jer očigledno ne mari za ključne političke poruke svojih najjačih saveznika, nego se ponašaju kao da uopće nisu ovisni o američkoj političkoj, financijskoj, obavještajnoj i direktnoj vojnoj pomoći. Ono što se u diplomatskim krugovima uočava je činjenica jest Netanyahu Bijela kuća služi kako bi svima koji se ne slažu s njegovim odlukama demonstrirao kako ima najjačeg mogućeg saveznika na planetu, ali pri tome ignorira savjete Bijele kuće. Apsurd situacije jest da Bijela kuća i dalje inzistira na tome da se poveća financijska i vojna pomoć Izraelu, Netanyahu radi praktično što želi, a Joe Biden je izgubio bilo kakve šanse u predsjedničkoj utrci jer je izgubio 24 postotnih poena podrške među biračima mlađima od 30 godina, koji ne odobravaju ratne zločine nad civilnim stanovništvom kao prihvatljivu strategiju odmazde protiv terorista. Dok s naslovnica ozbiljnih medija vrište naslovi da je Netanyahu živi politički mrtvac, zapravo se niz političku padinu otkotrljala glava američkog predsjednika.
Sjedinjenim Državama otvara se još jedan bok: Oni koji doživljavaju Ameriku kao neprijatelja ili bilo kakvu potencijalnu ugrozu sada vide da iz Izrael, kao izrazito ovisan saveznik, uopće ne Ameriku doživljava ozbiljno, što ih redom ohrabruje na dodatnu agresivnost. Šef američke vanjske politike Anthony Blinken svojim zrakoplovom leti Srednjim Istokom od sastanka do sastanka, a pojedini analitičari ocjenjuju kako se radi o „diplomatskom teatru“, ne o ozbiljnim bilateralnim i li multilateralnim akcijama predstavnika najjače globalne sile, jer on zapravo i nema utjecaj na izraelske akcije. Dok mu Netanyahu baca klipove pod noge Joe Biden nema nikakve šanse organizirati doista čvrstu podršku europskih nacija, a njegovi razgovori s umjerenim arapskim parterima/saveznicima čak nemaju suvislu osnovu za bilo kakav dogovor ako se Netanyahuu dopušta da vodi državu kao supremacijsku naciju koja će istrijebiti Hamas te proširiti granice Izraela.
Iako se američka diplomacija probudila nakon izjave Netanyahua da je moguć vječni ostanak izraelskih snaga u Gazi, nejasno je da li je neusporedivo suvislija alternativa, koju je ponudio Blinken, izvediva ako Izrael nastavi provoditi odmazdu na način koji je, sudeći prema glasanju u UN-u, prihvatljiv za samo 14 članica. Blinken tvrdi da jednog dana Gaza i Zapadna Obala budu moraju uvezani pod istom palestinskom vlašću, a Netanyahu uopće ne želi javno komentirati to rješenje. Postaje sve jasnije da se vanjskopolitički interesi SjedinjenihDržava mimoilaze s namjerama Netanyahuovog režima.
Ono što je doista bizarno za najveću svjetsku ekonomsku i vojnu silu jest da godinama na različite načine financiraju Izrael, najavljuju povećanje pomoći, a za uzvrat im Netanyahu ne dopušta sudjelovanje u zajedničkom kreiranju sigurne budućnosti u regiji. Istodobno, Sjedinjene Države postaju metom na međunarodnoj razini zbog toga jer Netanyahu tvrdi da njegov cilj opravdava sredstva, a da pri tome taj cilj uopće nije jasno definiran, kamoli usklađen s glavnim saveznikom.
Američka ekonomska i vojna pomoć Izraelu; u Izrael se slijevaju američke milijarde, što dobiva Amerika zauzvrat?
Jedna važna izjava koju je dao američki predsjednik nakon terorističkog napada 7. listopada zvučala je vrlo plemenito, ali nije, što se kaže, „lijepo ostarjela“, iako se činila da je svaka riječ koju je tada izrekao Joe Biden na svojem mjestu:
„Znate, povijest nas je naučila da kada teroristi ne plaćaju cijenu za svoj teror, kada diktatori ne plaćaju cijenu za svoju agresiju, uzrokuju više kaosa i smrti i više razaranja. Oni nastavljaju, a cijena i prijetnje Americi i svijetu stalno rastu.”
Sve je to potpuno točno, ali je problem s Netanyahuovim pristupom u tome što je uz bacanje bombi od 1 tone na stambene kvartove u Gazi puno previše „kaosa i smrti i više razaranja, a cijena i prijetnje Americi i svijetu stalno rastu.“
Posebno osjetljivo pitanje, možda i gore od razaranja, jest i to što je Netanyahu uspio nametnuti atmosferu u kojoj se humanitarni apeli otvorenog srca olako proglašavaju podmuklim antisemitizmom s ciljem pomaganja zlim teroristima. Od ove teške infekcije dijelovi intelektualnog tkiva zapadnih liberalnih demokracija liječit će se mjesecima, možda godinama.
Sve veći problem postaje sve agresivnija podrška dijela Republikanaca načinu na koji se Netanyahu obračunava s teroristima preko leđa civila.