Da, u četvrtak ujutro saznali smo još jednu tužnu vijest, nema više ni Tonča Bonaćija. Preminuo je u 74. godini u Zagrebu.
U Slobodnu Dalmaciju došao je s Radio Splita osamdesetih. Nakon što je već svu dalmatinsku slušalačku publiku osvojio putem etera, novina je za Bonaćija bila samo još jedan lak izazov. Sredinom tih osamdesetih glavni urednik Joško Kulušić postavlja ga za urednika Gradske rubrike u koju se u to vrijeme slijevaju mladi i obrazovani ljudi željni novinarskog rada i života.
Tonči Bonaći bio je za njih, zapravo za sve nas, najbolji mentor, učitelj zbog kojeg smo učeći prolijevali suze, ali s kojim smo se itekako smijali. Mnogi od nas tek su došli s fakulteta, no Bonaći je za sve nas bio drugi fakultet. Učio nas je što sve može biti vijest te kako novinarstvo može popravljati svijet, onaj osnovni temelj struke zbog kojeg smo se i zaljubljivali u zanat kojim se ispravljaju 'krive Drine'.
A upravo smo s Bonaćijem godinama ispravljali pogreške koje su se događale u životu grada. Svojim primjerom i strašću prema novinarstvu naučio je i nas da se predamo poslu i da Slobodna Dalmacija bude naš drugi dom. Uvijek smo imali dojam da je njegovo radno vijeme - onoliko koliko traje dan i to nam se sviđalo.
Prvi je bio u redakciji, a na našim jutarnjim sastancima u sedam ujutro, već nas je dočekao s pročitanim svim novinama koje su se toga dana pojavile na kiosku. Naravno, i mi smo morali doći dobro pripremljeni i "naoružani" brojnim temama. Poslije nas je sve potjerao na ulicu, jer što novinar ima raditi u redakciji... Vijesti se traže na ulici. Svaka pričica za njega je bila velika, a bilješka kraljica.
Naša priča s Tončem Bonaćijem nije se ni sad završila. Takvog učitelja i takvog urednika Gradske rubrike Slobodna Dalmacija nije imala nikad prije i nikad kasnije.