Kažu neki da me "mora biti sram onog što su Bojsi učinili u Ateni". Ma što mene, cijelu državu svih građana, okaljali su ime Hrvatske, valjda i moje, pa onda "sram me bilo". No, umjesto srama osjećam prije svega bijes, a onda i mučninu zbog onog što slušamo svaki put kad se "dogodi Atena", točnije neka svinjarija vezana uz nazovi navijače kojima je cilj rat na stadionima, ali i daleko od njih, jer godinama sve ostaje "isto ko i lani".
Oni koji uporno ponavljaju da s nasilnicima, huliganima, nerealiziranim pojedincima ne treba igrati u rukavicama budu brzo ušutkani interesnim obranama iz klupskih dućana, političkih kuhinja, odvjetničkih kancelarija, pa i zbog medijskih klikanja. Ništa se ne mijenja da se onima koji nisu ni navijači, ni supkultura, ni poklonici...