Sjeća se kad je u Dubravu stigao prvi pacijent s koronavirusom, gospodin koji je imao inzult. Riječ je bila o novom virusu, malo se o njemu znalo, strah je bio golem, i među pacijentima i među zdravstvenim osobljem.
Stigla im je i posebna oprema, tzv. svemirska odijela, koja su svakodnevno navlačili na sebe i nadali se da će i ovo brzo završiti.
Međutim, nije. Upravo obratno.
Prim. dr. sc. Davorka Židak je anesteziologinja-intenzivistkinja koja svoj radni vijek provodi u opće kirurškom šoku, naviknuta je na neočekivane situacije i brzo reagiranje. Teški pacijenti, borba za život i smrtni slučajevi nisu joj nepoznanica, ali, kaže, čini joj se da se u cijeloj dosadašnjoj karijeri nije trebala nositi s toliko umrlih kao u nekoliko proteklih mjeseci.
Svemirska odijela
- Situacija je sada puno mirnija, neusporedivo s onom u studenome i prosincu i zbilja se nadam da će tako ostati. Kao anesteziologinja-intenzivistkinja u cijelu priču uključena sam od prvog dana - govori prim. Židak.
Prvi veliki izazov bio je priprema. Trebalo je osnovati, uskladiti i organizirati novi dio za covid-pacijente.
- U početku to je bio izdvojeni dio, izvan glavnog dijela bolnice. Morali smo proizvesti sve. Prvo isprazniti pa onda napraviti novu intenzivnu, od kreveta, monitora, respiratora, opreme. Liječenje u intenzivnoj je najsofisticiraniji dio liječenja i to je zbilja bio veliki posao - govori prim Židak.
Broj novozaraženih se povećavao, a time i hospitaliziranih.
- Sjećam se prvih pacijenata, gospodina koji je imao inzult i jedne gospođe, a kasnije su samo pristizali, svakim danom sve više i više pacijenata - prisjeća se.
I njima, medicinskom osoblju, sve je bilo novo. Novi virus, o kojem se u početku nije znalo puno. Nova pravila, odijela, maske.
- Trebalo je vremena da se na to naviknemo. Jednom kad obučeš odijelo, sljedeća četiri sata ne piješ, ne jedeš, ne ideš na zahod. Kada bismo se napokon skinuli, udahnuli zraka, po nama bi ostajali tragovi opreme - govori i dodaje, naravno, ne razmišljaš o tome kad vidiš teško bolesne ljude oko sebe.
Bili su i liječnici i sestre i psiholozi. Trebalo je pružiti utješnu riječ, neki bi dugo bili s njima, a onda bi preminuli.
- To te slomi. Na takve se stvari čovjek nikad ne navikne - govori prim. Židak i dodaje da će to potvrditi svi koji rade s najtežim pacijentima.
A s vremenom, kako se povećavao broj pacijenata, povećavao se i broj intenzivnih njega, tri su vodile ekipe iz Dubrave, po jednu Rebro, Vinogradska i Merkur.
- Ti dani su bili neizmjerno teški. Dnevno bi bilo i do 90 intubiranih pacijenata, svaki čas su se događale reanimacije, ljudi su umirali i to je bilo iscrpljujuće - govori liječnica.
Gubili su i mlade ljude
Najteže je, nastavlja, kad, unatoč svim naporima izgubite pacijenta i tada se osjećate bespomoćno. Još kad je osoba mlada, znate da ima malu djecu, znate njihove životne situacije...
- S obzirom na to da smo mi kao djelatnici Dubrave bili covid-bolnica, korona nas je dotakla na intenzivniji način. U profesionalnom smislu mi nedostaje sve, želim se vratiti u uobičajeni mod. Fali mi kontakt s kolegama, malo porazgovarati. Većini kolega nisam vidjela lice praktički godinu dana - govori nam.
No, osim kao liječnici, nedostaju joj i one druge ljudske stvari na koje smo naviknuli i koje smo uzimali zdravo za gotovo. Za prim. Židak to je sloboda, poneko putovanje kako bi se "resetirala" i napunila baterije i odlazak na druženja s prijateljima bez straha da će se netko zaraziti.