Bio je 5. kolovoza 2014. kad je tadašnji državni vrh - sačinjen od predsjednika Ive Josipovića i premijera Zorana Milanovića - brutalno izviždan na svečanosti obilježavanja završetka vojno-redarstvene operacije Oluja. Bio je to operativni početak radikalizacije hrvatske političke desnice koja će pod ravnanjem Tomislava Karamarka rezultirati famoznim braniteljskim šatorom, javnim pozivima na čišćenje hrvatske od “crvene peronospore” i redovnim marševima HOS-ovskih crnokošuljaša Marka Skeje ulicama Knina.
Šest godina kasnije Zoran Milanović se vratio u Knin, ovaj put u funkciji predsjednika Republike. Za govor suštinski istog sadržaja kao i 2014. pobrao je aplauz. U govorima svih uzvanika, uključujući i mitskog generala Gotovine, dominirale su poruke koncilijacije i društvenog suglasja, a prvi put je bio prisutan i politički predstavnik srpske manjine. Skeju i HOS-ovce zaustavili su policija i redari na ulazu u Knin, uz krajnje prozaično obrazloženje kako za njih “nema mjesta”.
Skeji i ekipi se u neuspješnom maršu na Knin pridružio i parlamentarni zastupnik Hrvoje Zekanović. Simboliku je teško ne primijetiti. Punih 2190 dana nakon što je krenula u preuzimanje HDZ-a, vlasti u državi te trajne pozicije u političkom mejnstrimu politička desnica vraćena je u svoje prirodno stanište - političku, ceremonijalnu, medijsku i svaku drugu vrstu margine... U analizi tog procesa najbanalniji i najočitiji zaključak je onaj da se de facto radi o procesu kojim je u svakoj njegovoj fazi rukovodio HDZ. Posve je moguće da su oni koji su 2014. Milanoviću zviždali, a 2020. aplaudirali - zapravo isti ljudi.
Uostalom, koliko je nekadašnjih tobože ljutih bojovnika za dignitet Domovinskog rata, od Ive Lučića do Josipa Đakića tijekom posljednjih tjedana u javnosti izrazilo mišljenje kako je dolazak Borisa Miloševića u Knin, a kasniji Tome Medveda u Grubore “civilizacijski iskorak”? Takav politički oportunizam već je viđen, pa stoga i neinteresantan za detaljnije promišljanje. Ono što je iz perspektive budućeg razvoja hrvatskog društva važnije primijetiti svakako jest to da je proces deradikalizacije proslave pobjede u Domovinskom ratu trajao dulje od samog rata.
U vremenima kad je zbog ekonomske krize uobičajeno računati koliko je nekadašnjeg gospodarskog rasta izbrisano aktualnim regresivnim trendovima, bilo bi zanimljivo pokušati kvantificirati koliku je cijenu i oportunitetni trošak hrvatsko društvo podnijelo zbog šest godina regresivnih trendova u međunacionalnim odnosima temeljem radikalizacije narativa o Domovinskom ratu.
Dvadeset i peta obljetnica Oluje čini se kao dobar trenutak za konačno zatvaranje jednog poglavlja u razvoju zemlje, no temeljem nekadašnjih iskustava jedno pitanje nemoguće je izbjeći: jesmo li ovo poglavlje zatvorili za svagda ili samo do prvog trenutka kad HDZ završi u oporbi? Ili preciznije rečeno, hoće li Plenkovićeva transformacija HDZ-a biti trajnija od one koju je proveo Ivo Sanader?
Decidirani odgovor na ovo pitanje teško je dati. Tijekom njegova prvog mandata Plenkovića se često prikazivalo kao manje odlučnu verziju Sanadera, čovjeka koji odluke donosi puno sporije, uz manje osjećaja za politički trenutak, pa i manje političke petlje, uz znatno manju kontrolu nad strankom i procesima koji se u njoj događaju. Ipak, percipirana brzina i odlučnost djelovanja teško da mogu biti ključni kriterij kvalitete političkog djelovanja.
Za razliku od Sanadera koji je centrističku politiku koristio prvenstveno kao identifikaciju prema Europi, a kod kuće kad god je bila potreba pribjegavao raznim formama krajnje desnog nacionalizma, Plenkoviću se mora priznati principijelnost u ideološkoj deradikalizaciji političkog govora i djelovanja. Taj model pokazao se kao svojevrsna politička “duga igra”, proces u kojem je kroz niz malih odmjeravanja snaga, dogovora, pa i neprincipijelnih koalicija Plenković uspio doći do trijumfa nad političkim protivnicima, stranačkim konkurentima i svim onim strukturama kojima je ideološka radikalizacija društva služila kao podloga za ostvarenje specifičnih, najčešće, financijskih interesa.
Temelji su to na kojima se, možda, može izvesti dugoročno održiva promjena HDZ-a, a samim time i Hrvatske. Uz već notornu “novu normalnost” koju su nam u 2020. donijele prirodne nepogode poput koronavirusa i zagrebačkog potresa, događaji u Kninu bude nadu u povratak jedne druge, ali neprocjenjivo važne, normalnosti. Nadajmo se za trajno...