U četvrtak je Vlada Republike Hrvatske donijela peti paket mjera za zaštitu kućanstava i gospodarstva - najvažnije stvari za građane i gospodarske aktere su ograničavanje cijena za ukupno 30 proizvoda, što stupa na snagu idućeg ponedjeljka i podatak da cijene struje za građane, gospodarstvo i institucije ostaju iste.
Novi paket mjera težak je 464 milijuna eura, uz postojeći 551 milijun eura koliko ukupno vrijede mjere iz prethodnog paketa koje su na snazi godinu dana, do 31. ožujka 2024. godine. Za komentar tih mjera upitali smo članove oporbe i ekonomiste.
Novi paket mjera težak je 464 milijuna eura, uz postojeći 551 milijun eura koliko ukupno vrijede mjere iz prethodnog paketa koje su na snazi godinu dana, do 31. ožujka 2024. godine. Za komentar tih mjera upitali smo članove oporbe i ekonomiste.
Branko Grčić, (SDP), nekadašnji ministar gospodarstva, poručio je sljedeće: - Nema ništa novo u pristupu Vlade, pa cijeli paket jako sliči prethodnima. Saniraju se posljedice, ali ne vide se politike suzbijanja uzroka inflacije koja je napravila pravi darmar u smislu pada kupovne moći građana i socijalnog raslojavanja. I mi smo se zalagali za produljenje nekih mjera, prvenstveno ograničenja cijena energije jer u ovim okolnostima postoji strah da bi otpuštanje tih cijena moglo izazvati novi val inflacije. Također podržavamo potpore socijalno najugroženijim građanima, uključujući i umirovljenike. S druge strane, mjere su i dalje jednokratne, helikopterski novac, ne rješavaju se problemi, poput trajno niskih mirovina. Ne vjerujem puno ni u administrativno ograničenje cijena, tajming je loš, građani su već platili visoku cijenu, imam dojam da se trgovcima itekako isplatila strategija pohlepe, tj. bildanja marži i cijena bez naročito opravdanih razloga. Vlada se mora suočiti s tim problemom, staviti sve karte na stol i vidjeti kako dalje - da se to ne ponovi. Donošenje ovog paketa nije za Vladu ni izbliza završen posao.
‘Predizborne mjere‘
Vesna Vučemilović iz Hrvatskih suverenista, kaže: - Mjere su predizborne, nemaju previše veze s ekonomijom, niti će se njima moći suzbiti inflacija. Europska središnja banka zakasnila je s djelotvornom monetarnom politikom i to se prelilo na nas, uz ulazak u eurozonu. Na pričuvama će banke ove godine zaraditi stotine milijuna eura. Što se tiče ograničenja cijena energije, zahvaljujući kiši HEP je ove godine proizveo više struje nego što nam je trebalo i mogao je izvoziti. Ljudi teško žive i svaka pomoć im je dobrodošla, ali paket je čisto zamagljivanje. Da se inflacija mogla riješiti ovako, onda bi je Milka Planinc riješila osamdesetih godina prošlog stoljeća.
Zvonimir Troskot iz Mosta smatra sljedeće: - Kao poreznim obveznicima, građanima su se ove mjere već četiri puta skuplje naplatile, oni su već unaprijed platili krizu kroz uvozne cijene energenata, kamate, korupciju, a sada ih Vlada pokušava uvjeriti da će uštedjeti. Više puta im je na razne načine uzeto nego što će im se tim mjerama dati. Građani se s pravom pitaju kako to da oni nisu dobili plin i struju za cent kao Pavao Vujnovac, nego su je morali plaćati puno skuplje. Predsjednik HEP-a Frane Barbarić napravio je velike gubitke kod nabave. Na koncu, HEP je dokapitaliziran našim novcem. Povećanje kamatne stope na depozit banke će naplatiti na naknadama, a novac oročen kod središnje banke je znatno veći od depozita. Odluku o zamrzavanju cijena proizvoda trebalo je donijeti znatno ranije, ali je Vlada pustila da se u sezoni nakrca proračun, a trgovci su već sada dobro zaradili i ostvarili minimalnu dobit na razini prošle godine.
‘Ludilo‘
Neven Vidaković, ekonomist, bio je prilično oštar: - Definicija ludila je raditi iste stvari i nadati se drugačijem rezultatu. Ovo je peti Vladin paket koji radi istu stvar kao i prijašnji. Ne rješava stvarne probleme i uzroke inflacije. Kako onda možemo očekivati različit rezultat?
Ljubo Jurčić, ekonomist, smatra sljedeće: - Radi se o vatrogasnim, administrativnim mjerama koje će smanjiti plamen inflacije. No, one nemaju veze ni s fiskalnom, ni s monetarnom politikom. Nema razvojne politike. Udar inflacije će se ublažiti, inflacija će pasti za jedan, dva posto, klizit će prema dolje do Nove godine ako ne bude većih potresa. Nisam protiv ovakvih mjera, ali pitanje je tko će te mjere platiti i zašto smo u situaciji da ovakve mjere uopće donosimo. Svijet je najviše rastao od 2015. do 2020., i to je bila prilika da se provedu reforme. Prava politika bi u mirnim vremenima razvijala proizvodnju hrane, energije, lijekova na 120 posto da u vremenu krize može žrtvovati 20 posto - tako bi se čuvala strateška sigurnost zemlje. Kod nas politika kratkoročnih mjera traje već 25 godina, kao da imamo stockholmski sindrom: nemamo plaće koje će nas zadovoljiti, ali spašavamo se jednokratnim pomoćima. Ovi iznosi dječjeg doplatka imali bi smisla da nisu jednokratni. Bez napretka i razvoja tehnologije, povećanja proizvodnje, ništa od svega, za godinu dana opet ćemo biti u istoj situaciji.