Humanost, čovječnost ili ljudskost, odaberete li bilo koji od ova tri ponuđena pojma, možete ih koristiti isključivo kao opis jedne ljudske karakteristike. No kako opisati čovjeka koji ju ne posjeduje? Ako životinje mogu osjećati, voljeti i učiti, a u sebi nemaju humanosti, jer to mogu imati samo ljudi, što je onda čovjek koji ne poznaje taj osjećaj? Beštija?
Nažalost, svakodnevne vijesti sve češće dokazuju da ljudi mogu biti najgore zvijeri koje koračaju ovim planetom. Jedan od primjera koji to dokazuje je Bongo, junak priče koju donosi Slobodna Dalmacija. Priče koja nije ugodna i "pitka" širem čitateljstvu. Štoviše, ovo je ružna hrvatska priča o borbi dobrih i loših ljudi, onih koji osjećaju grižnju savjesti i onih koji jednostavno ne osjećaju ništa.
Zamislite se kako držite sjekiru visoko u zraku i nišanite glavu razdraganog, veselog i nevinog osmomjesečnog psića. Takva slika u jednoj osobi nije probudila niti malo onog osjećaja s početka priče, a s nekoliko zamaha sjekirom, zauvijek je "nepotreban" osjećaj odgurnuo od sebe. Zamislite kako sjekirom lomite kosti životinji i ništa ne osjećate, apsolutno ništa. Onda tu životinju, još uvijek živu, ostavite na snijegu i ledu, bacite ju kao smeće da s otvorenim ranama po leđima i slomljenom lubanjom čeka polaganu i sigurnu smrt. Nažalost, takav pojedinac nije znao da je ostavio zbilja posebnog psića, borca i veseljaka, koji je bez obzira na sve, čekao i dočekao svoje svjetlo na kraju tunela - Željanu Milivojević, mladu volonterku koja je u Kninu odlučila stati na kraj maltretiranju, mučenju, ubijanju i napuštanju nevinih životinja.
Kad ju je Slobodna Dalmacija upitala za Bonga, rekla je kako se jasno sjeća toga dana - kako bi ga uopće mogla zaboraviti?
- Dobili smo dojavu kasno navečer, oko ponoći. Vidjela sam da je fotografija dnevna i nije mi bilo jasno zašto tog psa nisu odveli do veterinara kad su ga ugledali. Veterinar mora primiti životinju u takvom stanju i napraviti sve što treba, a poslije ju preuzima sklonište. Kako je već bilo kasno kad sam dobila informaciju o njemu, odmah ujutro, oko šest, digla sam se i trčala na to mjesto po njega, nekih 20-ak kilometara od Knina.
Bio je kraj neasfaltirana puta gdje se lokalci rekreiraju. Ljudi su nam rekli kako im je izišao pred auto, što znači da ga je vjerojatno netko iz auta i izbacio. Kružili smo kako bi čuo zvuk auta i u jednom trenutku vidjeli smo da je išao za nama. Kad sam krenula put njega, pobjegao je u grm i prepao se, i ja bih se bojala na njegovu mjestu. Čučnula sam pored njega i čekala nekih desetak minuta da mi sam priđe. Mazila sam ga i pokušala ga pažljivo staviti u auto. Odmah je u vožnji legao na mene - govori Željana o danu kad je upoznala zaštitno lice njezine udruge Berta, čiji se volonteri svakodnevno brinu o brojnim napuštenim kninskim njuškicama.
Premda joj je žao što se svim životinjama ne posvećuje toliko pažnje, svjesna je da je priča o Bongu jasan pokazatelj kakvi sve ljudi oko nas hodaju, žive, glasaju, odlučuju, osuđuju, mrze i ubijaju.
Zamislite kako tom čovjeku dajete svoje dijete da ga drži, čuva ili odgaja. Osobi koja je više puta tukla sjekirom po glavi nedužnu životinju, kako bi je nasilno ubila, i na kraju je ostavila živu da se trese od zime i gladi, krvari i pati, iz minute u minutu, iz sata u sat, iz dana u dan. I tako deset dana!
- Bilo je to strašno za gledati. Veterinar je po rani procijenio da je Bongo deset dana čekao da mu netko pomogne. Srećom, bilo je zima i nije bilo muha. Da se to ucrvalo bilo bi još gore. Glava mu je bila gotovo prepolovljena, čak je bila gora rana na leđima gdje je otkinut debeli sloj kože. Gnoj mu je tekao kao iz slavine, gusti, zelenkastožuti, užasno je smrdjelo, kao da se raspada - prisjeća se Željana gnjusne priče od koje suze naviru na oči i steže se srce, kao da ga je netko stisnuo šakom i ne pušta.
S takvim psom čekala je veterinara sat vremena. Bila je s njim kad mu je čistio i šivao ranu te mu je morala držati glavu kako bi spojili dvije strane.
- Teško je opisati koliku je rupu imao na glavi - kaže volonterka. Na svu sreću, u trenutku kad je prvi put pomazila psa, za njega je počeo bolji život.
- Dovela sam ga kući gdje su bili i drugi psi. Odmah su ga prihvatili, ali kod mene u sobi bio je sigurno 20 dana, kako ga drugi psi u igri ne bi ozlijedili. Nakon toga je počeo izlaziti van i družiti se s drugim životinjama - malo opuštenijim glasom priča 25-godišnja volonterka.
Fotografija prepolovljene Bongove lubanje obišla je Hrvatsku te izazvala zgražanje, tugu i bijes brojnih. Ljudi su se javljali, donirali, htjeli mu pomoći.
Kako obično biva kod pacijenata koji se oporavljaju od teške ozljede, većina ih teži odlasku na more. Tako je i junak ove priče, mješanac Bongo, prije dva mjeseca stigao na privremeni smještaj u Split kako bi se što prije našla ruka koja će ga do kraja života maziti i paziti.
- Ista splitska volonterka već je uzela jednog psa iz Knina, Đoleta, koji je bio pred umiranjem, i doslovno ga je oživjela. Tako je i Bonga odvela u Split, kako bi ga pokušala udomiti. No vidim da se nikako od njega ne može odvojiti, kaže da će ga morati vratiti natrag u Knin jer je teško s više životinja, sama je i radi, a onda opet, htjela bi ga ostaviti u nadi da će ga udomiti. Stvarno se trudi i hvala joj na tome - kratko će Željana.
Kad je Slobodna Dalmacija dogovarala susret s junakom ove priče, teško je bilo i zamisliti da će vidjeti živo biće zatučeno sjekirom. No kad su iz daljine ugledali simpatičnog i razigranog mješanca srednjeg rasta, lovačke i ovčarske krvi, obuzela ih je sreća zbog mnoštva pozitivne energije kojom zrači. Javlja se, okreće, liže, maše repom i veseli se svakom ljudskom dodiru. Na sreću, nije svjestan onoga što mu se dogodilo, zašto ne vidi na jedno oko i zašto mu nedostaje dio glave, a sudeći po njegovu ponašanju, Bongo ne krivi ljude za svoju sudbinu.
- Kad je tek došao iz Knina, bojao se, nije se navikao na život u gradu, ali u svega tjedan dana u potpunosti se prilagodio. Jako voli ljude, što je nevjerojatno nakon svega što je prošao. I bez obzira na sve, brzo se veže. Ne obavlja nuždu u kući i naučio je šetati na uzici. Slaže se sa svim psima, živi s macom Umom i još dva psa, Frodom i Arčicom, koji su ga odmah prihvatili. S ljudima je super, ali malo se boji muškaraca, no treba mu samo nekoliko sekundi dok ne shvati da mu oni neće napraviti ništa nažao. On je idealan za obitelj i ljude koji imaju druge pse i dvorište. Kopira, povodljiv je i sve radi kao i drugi psi - kaže volonterka koja je Bongu pružila privremeni smještaj i veterinarsku skrb.
Uskoro bi mu trebala prestati terapija s antibioticima i izvadit će mu se lijevo oko na koje ne vidi od posljedica udarca sjekirom.
- Srećom, veterinarka se zbilja potrudila kako bi mu na operaciji što bolje sanirala ranu. Osim nje, dosta ljudi ga voli, prati i pomaže, ali treba mu dom - pojašnjava volonterka iz Splita te ističe kako je spremna dovesti ga bilo gdje da ga ljudi vide, upoznaju i podruže se s pravim psećim junakom.
Na ulici ga brojni prepoznaju i trče mu u zagrljaj da ga pomaze, a oni koji ga nisu vidjeli, istovremeno se šokiraju i raznježe nad Bongovom pričom.
- Zamislite da šetate psa i netko vas pita što mu je to na glavi, a vaš odgovor je - zatukli su ga sjekirom. I tako izgovorite bezbroj puta - kaže privremena udomiteljica iz Splita. Zbog blagog pogleda ne mogu ga zvati "Scarface", niti mu iz šale staviti gusarski povez, jer je drugo oko prepuno poštovanja, ljubavi i odanosti koju samo pas može osjećati i pokazati svome gospodaru. No pojedinci odanost životinja ignoriraju i iskorištavaju vježbajući svoje udaračke sposobnosti na biću koje se neće braniti, gristi, zapomagati i vratiti udarac. Zbog toga Bongo nije jedini kojemu su ljudi odlučili uništiti život.
Na stranicama udruge Berta dugo ćete tražiti Bongove fotografije od prije četiri mjeseca, jer iste su skrivene zbog mnogobrojnih svakodnevnih objava napuštenih životinja pronađenih na području Knina.
- Na sastancima s gradonačelnikom Markom Jelićem isticala sam da je potrebno zakonom propisati obaveznu kastraciju. Pokušat ćemo preko udruge kastrirati što više ljubimaca starijeg stanovništva koji ne razumiju koliko nesterilizirane životinje doprinose povećanju broja lutalica u gradu. Trenutačno ih ima više od dvjesto - kaže o šokantnim podacima predsjednica udruge Berta te nastavlja:
- Rezultat toga su dva velika čopora divljih pasa u kojima ih je po 20, stalno se kote. Ne daju se ni uhvatiti. Da nam makar te lovilice omoguće, pa da uhvatimo ženku. U slučaju da se ne pripitomi, vratimo je, ali steriliziranu, tako je mirnija, nije agresivna i neće se više kotiti. Treba ih sve kastrirati. Ništa ne vrijedi kad udomiš njihove štence, ako će se oni opet za šest mjeseci kotiti, i tako se samo vrtiš u krug - frustrirana je Željana sustavom i neodgovornim ponašanjem svojih sugrađana i ljudi iz okolice Knina, koji su glavni krivci za veliki broj napuštenih životinja prepuštenih svom prirodnom nagonu, piše Slobodna Dalmacija.
- Meni je svaki mjesec užas. Druge udruge nekad u mjesec dana nađu po jedno štene u kutiji, a ja jednom mjesečno čujem sve gore i šokantnije priče. Knin i Benkovac su najgori što se toga tiče. Problem su sela, nemaju novca i ne slušaju kad im kažeš da se psa mora sterilizirati i kastrirati. Tamo ljudi razmišljaju - ako nije za lov i ako nije za čuvati kuću, što će ti onda pas, i izbace ga na ulicu. Nitko neće reći tko je odgovoran za takvo nešto, makar im to bio susjed - pojašnjava problematiku kninska volonterka Željana.
No osim što se životinje izbacuju na ulicu, uz to se muče, ubijaju i doslovno kasape.
- Nažalost, po ovome je Knin poznat. Kad su objavljene sve te horor priče, policajci su mi prišli i pitali me: "Što sam odmah išla u javnost s time, što se njima nisam javila?". A što bi oni uopće napravili? Ne sviđa im se kako se Knin prikazuje, ali to je prava slika ovoga grada. Postojao je slučaj koji nisam imala snage spomenuti. Netko je ispred veterinarske stanice ostavio rasporeno štene od dva ili tri mjeseca, odsjekli su mu noge i sve rastvorili. Naravno da ne mislim na sve ljude, ali ovdje ima luđaka. Ne prođe mjesec dana i opet se pojavi strašan slučaj - ističe Željana.
- Zeza me i veterinarska inspekcija, jer po zakonu udruge ne bi smjele skupljati životinje, nego samo adresirati građane i ljude, a ne pružati im sklonište. Sve životinje sam čipirala na svoje ime, to su sve moji psi i ne vode se na udrugu. Uostalom, gledajmo realno, kao da bi netko mogao pokupiti te pse i negdje ih smjestiti. Kažu: 'To je zakon'. Ma kakav zakon? Treba se mijenjati!
Kad se uzme pas i skloni s ulice, ja dobijem kaznu. Grad Knin šibenskoj tvrtki As-Eko, koja drži tamošnje sklonište za napuštene životinje, financijski pokriva zbrinjavanje 40 pasa u godini dana, ali što je s ovih minimalno dvjesto koji lutaju okolo? - pita se Željana.
'Nužna je suradnja svih i provedba zakona' Veterinarka Ivana Ćapeta svim silama trudila se kako bi operacijom pomogla Bongu i vratila mu normalan život, a sudeći po njegovu ponašanju, uspjela je u naumu. Ističe kako se u svom radu često susreće s ozlijeđenim životinjama, no ovakve vrste ozljeda, namjerno nanesene od čovjeka, posebno su joj potresne. - Bongo je došao kod nas sa starom inficiranom ranom na glavi koja je jako ružno izgledala, ali njegovo opće stanje bilo je dobro i nije bio životno ugrožen. Nakon terapije antibioticima i svakodnevne toalete, ranu smo kirurški obradili i rekonstruirali ozlijeđeno područje na glavi. Bongo je još pod terapijom, a rane polako zacjeljuju. Najvidljivija posljedica cijele Bongove priče jest gubitak jednog oka, s čime se on jako dobro nosi i to ne utječe na kvalitetu njegova života - rekla je veterinarka koja bi ovog šarmantnog i dragog mješanca svima preporučila za ljubimca, jer unatoč svemu što je prošao, jako je druželjubiv i veseo pas. Svjesna je kako će ovakvih jezivih i gnjusnih priča i dalje biti, a i sama kao stručnjakinja ističe kako je nužna suradnja svih koji pomažu životinjama. - Veliki problem u Hrvatskoj je populacija pasa lutalica, a na području Zagore i Knina nalazi se puno zlostavljanih i bolesnih životinja. Po mome mišljenju, nužna je suradnja udruga koje se bave zaštitom životinja, veterinara i jedinica lokalne samouprave kako bi se ti gorući problemi sanirali u skladu sa Zakonom o zaštiti životinja. Volonteri daju sve od sebe, ali broj napuštenih životinja premašuje njihove mogućnosti - kaže Ivana Ćapeta, zaposlenica specijalističke veterinarske ambulante za male životinje Pet-Vet.