Faruk Hadžibegić

'Penal protiv Argentine me i danas progoni, Tito Kirigin mi je prijetio prekidom karijere ako odem u klub koji nije Hajduk, a najviše žalim zbog poznanstva s Radovanom Karadžićem'


Slaven Knežević
26.05.2019.08:00
'Penal protiv Argentine me i danas progoni, Tito Kirigin mi je prijetio prekidom karijere ako odem u klub koji nije Hajduk, a najviše žalim zbog poznanstva s Radovanom Karadžićem'
Getty Images

sažeto

Faruk Hadžibegić novi je gost naše rubrike 'Gdje si legendo' koja danas slavi svoj drugi rođendan


Slaven Knežević
26.05.2019.08:00

Danas je točno dvije godine otkako smo pokrenuli rubriku 'Gdje si legendo' u sklopu koje smo razgovarali s brojnim sportskim velikanima i s njima se prisjetili sjajnih uspjeha i anegdota, te komentirali stanje u sportu danas.

Jedan od njih bio je i nedavno preminuli legendarni vratar Dinama Zlatko Škorić čijeg se intervjua možete prisjetiti OVDJE. Iskreni je gušt bio pričati s takvim velikanom koji je zadužio Dinamo i hrvatski nogomet i ovim putem izražavamo najdublju sućut obitelji i prijateljima.

Ako ste propustili koji intervju s nekom od legendi, bacite oko na našu rubriku, a mi vam donosimo novi razgovor s velikanom. Ugostili smo legendu Sarajeva i jugoslavenskog nogometa Faruka Hadžibegića koji nam je otkrio kako ga i danas proganja promašeni penal u utakmici četvrtfinala Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. godine protiv Argentine, kako je upoznao Radovana Karadžića i još brojne zanimljivosti.

No, krenimo redom. Hadžibegić je karijeru počeo u Sarajevu za koje je i dan danas jako vezan.

"Ja sam otišao u pionirski pogon Sarajeva 1.4. 1966. godine. To je bio ponedjeljak. Dan ranije, u nedjelju, sam sa svojim ocem otišao na stadion Koševo i gledali smo utakmicu. Ne mogu se sjetiti protiv koga su igrali, ali Sarajevo je pobijedilo. Na poluvremenu su na semaforu i putem razglasa su obavijestili da sutra, dakle u ponedjeljak, primaju sve pionire u Sarajevo. Vrši se probni test. Otišao sam sutradan na taj probni test i od 1.4. 1966. godine nikada nisam prestao biti u kontaktu sa Sarajevom.

Čitav život mi je vezan za Sarajevo koje osjećam kao dio svojeg tijela. Sarajevo i ja smo jedno", kaže nam Hadžibegić u uvodu pa nastavlja:

"Kroz Sarajevo sam imao priliku da radim i da naučim puno stvari o nogometu. Kroz cijelu karijeru sam imao jako dobre trenere, a u Sarajevu je u to vrijeme bilo i puno bivših velikih igrača koji su bili oko kluba i uz klub. Uz Sarajevo se raslo, živjelo i napredovalo. Mislim da je Sarajevo u tom periodu napravilo jedan veliki napredak i jako dobre rezultate kroz sudjelovanje u Kupu UEFA. Bili smo prvaci bivše države, klub je dao jako puno reprezentativaca i bio je to jedan izuzetno pozitivan period."

Nogomet i život nogometaša tada su bili dosta drugačiji. Danas se dosta toga vrti oko novaca. Kako je to bilo u Vaše vrijeme?

"Mislim da je to razlika kao i crno i bijelo. Mi smo u naše vrijeme više uživali u svemu. Uživali smo više u sportu, uživali smo više u životu, uživali smo više u ljubavi i svemu što ostvarimo. Čini mi se da je danas bitno samo da pokažemo da imamo Ferrarija i da imamo zlatni Rolex s desne strane zato što je na lijevoj narukvica. Čini mi se da je danas sve više neka farsa, nema tu neke dubine. Naravno, ima i danas vrhunskih igrača koji žive i normalnije, ali generalno je mentalitet danas više pokazati da smo veliki i pokazati što imamo, a ne žive 100 posto kako smo mi živjeli u naše vrijeme", kaže Hadžibegić pa dodaje:

"Imao sam 18, 19, 20 godina i dođemo avionom u Zagreb i odemo na večeru u Čardu gdje su svirali cigani, a mi tek počeli živjeti... Nisam siguran da i danas to rade."

Niste Vi tada imali društvene mreže pa Vam je ipak bilo lakše.

"Hahaha, mi se nismo slikali. Imali smo puno više diskrecije nego ovi danas."

Kada ste bili u Sarajevu u klub je došao Radovan Karadžić. Danas osuđeni ratni zločinac tada je bio sportski psiholog.

"Da, Radovan Karadžić je u jednom momentu došao u Sarajevo i imao ulogu nekog psihologa. Puštao nam je neke govore, filmove i što ja znam što da bi povijest pokazala da je sve to bila farsa i da čovjek nije uopće nije bio taj kojim se predstavljao u to vrijeme i kojeg nismo znali prepoznati tada. Najviše bih volio da tog čovjeka u životu nisam ni sreo ni vidio", kaže Hadžibegić pa dodaje:

"Bilo je to jedno veliko životno, sportsko i profesionalno razočaranje. Ako ima nekih mrlja u tom našem periodu, to je to. Nažalost, imamo takvu veliku povijesnu grešku."

Hadžibegić je nakon Sarajeva otišao u Betis, ali prije Španjolske postao je i članom Hajduka na tjedan dana.

"Toliko sam vezan za Sarajevo da bih volio kada umrem da me sahrane u dresu Sarajeva. U jednom me trenutku pokojni Tito Kirigin vrbovao za Hajduk kada sam bio na kraju ugovora sa Sarajevom. Pristao sam otići u Hajduk, sve smo se dogovorili. Oni su tada stvarali onu generaciju u kojoj su bili dva Vujovića, Slišković, Jerolimov, Gudelj, Pudar i u nekih sedam dana smo se sve dogovorili", kaže Hadžibegić koji ipak nije obukao dres splitskog sastava:

"Otišao sam na godišnji odmor sa suprugom i kada sam se vratio shvatio sam da to ne mogu. Odem kod Tita Kirigina i kažem: 'Predsjedniče, možemo li razgovarati? Ja ne mogu'. Kaže: 'Što ne možeš?', ja: 'Ne mogu doći u Hajduk, ne mogu ostaviti Sarajevo'. Kaže on: 'Jesi li ti normalan? Sve smo se dogovorili'. Znao sam sve, ali jednostavno nisam mogao. Rekao mi je: 'Ako se vraćaš u Sarajevo, to mogu razumjeti i nitko ti nikada neće ništa reći. Sve ćemo ti oprostiti, ali ako odeš u neki drugi klub znaj da ćemo ti uništiti karijeru'. Tako sam ja sedam dana na papiru bio član Hajduka, ali nisam mogao izdržati i potpisao sam novi ugovor sa Sarajevom. Bilo je to vrijeme odanosti prema klubovima i ja sam ostao takav. I dan danas je Sarajevo dio mog života. To je jače od mene."

U Vaše vrijeme je bilo sasvim normalno dugo ostajati u svojem matičnom klubu. Danas su stvari dosta drugačije.

"Mislim da kad igrač promijeni 10-15 klubova, ne možemo govoriti o nekom velikom igraču. To je više trčanje za velikim novcem ili za svojim egom da kaže da može igrati u više klubova. Po meni netko tko ima neku nogometnu vrijednost se mora poistovjetiti s nekim sistemom igre i s nogometom koji publika može prepoznati i koji je dobar", kaže Hadžibegić pa nastavlja:

"Mislim da ljudi bespotrebno trče za novcem. Drugo je kada je netko na nuli pa mu trebaju novci, ali već kad ima milijun, od milijuna do više njih i nije takva razlika. Trebalo bi pokazati neku odanost klubu i sportu od kojeg živi."

Na kraju ste ipak završili u Betisu. Jesu li se u Hajduku ljutili zbog te Vaše odluke?

"Ne, ne, tada kad me Hajduk želio sam bio i mlađi, a poslije sam ostao još dvije godine u Sarajevu, ali sudbina svih nas je bila da u jednom momentu moramo izaći van. Mi smo u Jugoslaviji dobro živjeli, ali nismo imali te novce koje danas imaju tako da su taj moj odlazak svi shvatili normalno. Na kraju te neke jugoslavenske karijere, svi su išli van. Nije bilo čovjeka koji je rekao da neće ići i da ostaje u Jugoslaviji", kaže Hadžibegić pa dodaje:

"Otišao sam u Betis zbog para i zato da mogu reći da sam otišao van, a jedva sam čekao da se vratim u Sarajevo. Dok sam bio u Betisu se pojavio Sochaux, a onda se pojavio i taj prokleti rat i sve se okrenulo drugim tokom."

Jedan ste od igrača s najvećim brojem nastupa za Jugoslaviju. Kažu da ste inače besprijekorno pucali penale, sve do tog nesretnog jedanaesterca u četvrtfinalu SP-a protiv Argentine.

"Treći sam, Dragan Džajić, Zlatko Vujović i ja sam treći. Što se penala tiče, to je takva sudbina i čovjek ne može predvidjeti neke stvari. Igrao sam na Svjetskom prvenstvu, na Europskom prvenstvu, bio šampion jedne države, igrao Kup UEFA i promijenio više zemalja, ali taj penal mi je najveći suvenir u nogometnom svijetu. Nedavno sam išao preko Beograda, preko Hrvatske i Bosne i kad nas zaustavi policija ili carinik pa pročita ime, svi mi spominju taj penal i svi žale za tim penalom."

Rekli ste jednom da vjerujete da ne bi bilo rata da ste ga zabili jer bi euforija u Jugoslaviji ostavila bivšu državu na okupu.

"Ma to ovisi o raspoloženju u kojem jesam, ali sada, gledajući s iskustvom nakon što se sve tako dogodilo, mislim da smo bili šampioni svijeta da bi se rat samo odgodio. On bi se svakako dogodio. Možda bi ga moj penal produžio za sedam ili mjesec dana dok je trajala ta neka euforija, ali rat je došao isključivo iz političkih razloga. Tu su sudjelovali svjetski i europski tokovi politike koje ja ne razumijem", kaže Hadžibegić pa dodaje:

"Mislim da je stanje u svim državama koje su ostale nakon Jugoslavije opravdano jer jednostavno si to nismo smjeli dozvoliti. Ako smo se trebali rastati, zašto ne? Mogli smo sjesti i razgovarati. Imali smo primjer Čehoslovačke koja se fino za stolom dogovorila. Jedni se zovu Česi, drugi Slovaci i nema mrtvih i svi sve poštuju. Oni koji su vodili našu državu u to vrijeme imaju povijesnu mrlju i osobno i profesionalno. To se odnosi na sve one koji su igrali na kartu nacionalizma i pristali da uz pomoć Europe i svijeta razbiju jednu zemlju. No, ja najviše žalim zbog stotine tisuća mrtvih, silovanih žena, djece i svega što se događalo. U 20. stoljeću se to nije smjelo nikako dogoditi. To je poraz čovječanstva."

Politika je ipak htjela drugačije, a sada nikome nije bolje.

"Evo, maloprije smo pričali o tom mojem penalu. Nedavno mi se dogodilo da sam hitno morao u Sarajevo i letim iz Pariza za Beograd i tamo je po mene došao čovjek s autom jer nisam mogao drugačije doći do Sarajeva. Carinik u Beogradu gleda putovnicu i kaže: 'A što ga nisi dao da ne bude ovog rata?'. Idemo dalje i dođemo u Hrvatsku i carinik mi, meni je to bilo simpatično, kaže: 'Pas ti je** mater, triba si ga zabit'. Dođemo u Bosnu i zaustavi nas policija u rutinskoj kontroli i čovjek kaže: 'Daj da napravim sliku s tobom da pošaljem ocu, stalno mi priča o tvom penalu'", kaže Hadžibegić pa dodaje:

"Mislim da smo danas svi generalno svjesni gluposti koje smo napravili, ali strukture nemaju rješenja i igraju na jednu antisvjetsku i antieuropsku politiku nacionalizma. Ima drugih zemalja koje su se raspale pa ponovno vratile u sastav, na primjer Rusija i Kina. No, koliko god oni igrali na nacionalizam iz dana u dan, kod naroda je sve jasnije da je to samo želja da se osobno ostane na poziciji. Puno putujem po bivšoj Jugoslaviji i vidim po ljudima da nitko nije zadovoljan ratom."

Faruk Hadžibegić

Kakve su nam danas lige u državama bivše Jugoslavije?

"Rezultati koje je Hrvatska postigla na SP-u 1998. i na zadnjem SP-u u Rusiji pokazuju da kod nas ima talenata i kvalitetnih trenera. To je genetski i to se ne može uništiti. Srbija je u jednom momentu bila isto dobro plasirana. Tu su i naši klubovi koji su igrali u europskim natjecanjima, u Ligi prvaka. Tu su Dinamo i Maribor koji su igrali i grupnu fazu Lige prvaka. Taj dio nam daje za pravo da kažemo da imamo dobre igrače, talente i dobre trenere koji znaju raditi", kaže Hadžibegić pa nastavlja:

"Međutim, da bi naši klubovi i reprezentacije mogle biti u vrhu svjetskog nogometa kao danas Francuska, moramo naći rješenje da nam domaće lige budu jače i da naši igrači imaju što veći broj većih i jačih utakmica i natjecanja. To je jedno veliko iskustvo koje je korisno u europskim i svjetskih natjecanjima. Nije isto kada Dinamo i Hajduk igraju protiv nekog kluba koji nikada nije išao u Europu, te utakmice su puno lakše nego kad izađu u europsko natjecanje pa igraju protiv Anderlechta, PSG-a ili Liverpoola. To iskustvo nama fali i dok ne nađemo rješenje za to neće biti kvalitete i nogomet nam neće biti strah i trepet kao što je prije bio u Europi."

Faruk Hadžibegić

Za kraj, gdje ste danas? Čime se bavite?

"Živim u Francuskoj, u Parizu sa svojom obitelji. Profesionalni sam trener pa idem tamo gdje ima posla. Konkurencija je jako velika. Veliki broj bivših igrača su postali treneri, a tržište je uvijek isto. Danas je vrlo teško doći do pozicije gdje čovjek može trenirati. Imao sam priliku da treniram u Španjolskoj, Francuskoj i Turskoj, bio sam jedno vrijeme i izbornik Bosne i Hercegovine i trenutno sam bez kluba. Volio bih naći neki klub koji ima europske ambicije. Ne samo da izađe na europsku scenu, nego da i ostvari nešto u Europi. Mislim da imam jako puno iskustva u nogometu, ali mi treba malo materijala da bih to mogao i pokazati."

Bilo je govora i o tome da preuzimate reprezentaciju Gabona. Što se dogodilo s tom ponudom?

"Zvao me ambasador Gabona u Turskoj koji je završio fakultet u Beogradu. Kako sam kroz karijeru imao priliku trenirati neke igrače iz Gabona, na primjer uzeo sam Aubameyanga iz Milana kod sebe u Dijon dok je bio mladi igrač. Tako je ostao neki trag i neko poznanstvo. Taj ambasador mi je rekao da oni imaju interes za mene i da samo provjerava bih li ja išao u Gabon. Pristao sam na razgovor i dogovoreno je da će oni preko Ministarstva sporta i ministra napraviti neki kontakt sa mnom. Do danas nismo dogovorili taj sastanak, ali postoji ta opcija", zaključio je Hadžibegić.

Getty Images

nogomet

Gdje si legendo

Jugoslavija

FK Sarajevo

Faruk Hadžibegić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter