Šta je to to bilo, pitaju se mnogi. A konačno je bila nakon niza godina Hrvatska koju željno očekujemo na velikoj sceni. Brza, čvrsta, lepršava, razigrana, Hrvatska koja kao i u najboljim danima podiže na noge. Znali smo da imamo dobar tim, znali smo da imamo igrače koji igraju zapažene role u jakim europskim klubovima, ali nismo znali kako će to izgledati na jednom službenom natjecanju, jer to nikad na taj način nismo isprobali. A odmah za početak dobili smo Španjolsku koja je igrala četiri posljednja Euro finala, koja je aktualno europsko srebro, svjetska i olimpijska bronca.
To što su naši rukometaši napravili u petak navečer u Mannheimu je nešto što nikad nitko u povijesti nije napravio Španjolskoj. Ta Španjolska je baš kao i mi uz Francusku, jedna od tri selekcije koja iza sebe ima sva odigrana europska prvenstva. Ta Španjolska je na posljednjih pet Europskih prvenstva konstantno na postolju, ta Španjolska je rekorder po broju medalja uopće na Eurima (9), ta Španjolska je aktualni nositelj medalje sa OI, SP i EP i ta Španjolska u petak protiv Hrvatske nije imala nikakve šanse.
To što im se dogodilo, napisali su sami, nikad im se nije dogodilo u povijesti i sami su ostali zatečeni. Izgubili su utakmicu deset golova razlike, gubili su i više, a nikad nisu izgubili tom razlikom utakmicu na europskoj sceni. Izgubili su utakmicu sa 39 primljenih golova, onoliko koliko nikad nisu primili na velikoj sceni. Izgubili su utakmicu sa po jednom obranom vratara što im se nikad na velikoj sceni nije dogodilo. Najveći poraz do sada bio im je u finalu Eura 2016. godine kada su u Zurichu poraženi od Francuza 31:23.
Hrvatska je djelovala fenomenalno, ali kako god i koliko god euforije u priči bilo s razlogom, moramo ostati na zemlji, jer je ovo tek početak Eura, a da bi na njemu nešto ozbiljno napravio moraš pobjeđivati u nizu. Mi to dugo nismo uspjeli. A Euro nosi brojne izazove, ako sve bude ok Koln sa Francuskom i Njemačkom i samo to dvoje je dovoljno da shvatiš da si na početku. Jer, Francuze znate, a ni s kim kao domaćinom nije teže igrati nego s Njemačkom, u to smo se puno puta uvjerili. No, naš prvi sljedeći izazov je Austrija koju treba dobiti da bi se osigurao drugi krug, a prolaz u drugi krug je prvo što smo si postavili na ovom Euru. Iako, realno, ovakvu Hrvatsku u Mannheimu će bilo tko teško dobiti, a vjerojatno i u Kolnu, jer to je bila rukometna rapsodija.
Bili smo momčad kao nikad u posljednje vrijeme. Poštovali smo zakonitosti priprema, nismo se razmetali optimizmom nakon brojnih problema koje smo imali. Nismo kukali ako je netko fali. I u pravom trenutku smo pokazali da smo momčad i na krilima nevjerojatnih navijača jednostavno smo letjeli SAP Arenom. Kakav je to sreća i zadovoljstvo bilo, hodnici SAP Arene treštali su navijačkim pjesmama dva sata nakon utakmice protiv Španjolske, a Nijemci su cvali, jer oni koliko god vole rukomet, najviše vole kada se potroši koji euro.
Nismo detaljizirali oko igre. Ukratko. Obrana koju smo postavili u Poreču bila je idealno postavljena za Španjolsku koja kao ni Slovenija nema neke ekstra šutere. Njena sredina se sa Srnom i Načinovićem ustalila. Jelinić je jeo malu djecu, a Martinović odradio najbolje ikad otkad je u reprezentaciji. Brze noge svašta mogu. Na golu je startao Ivić, koji se nametnu u Poreču, nastavio Mandić oko kojeg je bilo dosta straha zbog ozljede. Brojke nisu velike, ali su bili na vrhunskoj razini u skladu s obranom.
Napadački, brutalni su bili Lučin, Šoštarić i Martinović, sjajno su ih nadopunjavali ostali, najviše Srna, Načinović, Jelinić i Klarica. Lopta je išla top, prvo s Cindrićem, pa s Karačićem koji su držali kontrolu i nisu spuštali ritam niti u jednom trenutku. Duvnjak je kapetan, a pokrpao je rupe onako kako samo on zna, lakoćom, rutinom, bez potpitanja, kao i svaki puta do sada. Jako opasno smo izgledali u petak u SAP Areni, ali je jako važno ad tako nastavimo, jer Euro je tek počeo. A jeste li se nadali da bi od prvog dana moglo biti euforije. E, da, sad je sve lako, pardon lakše.