Čovjek koji je stvarao novi val

'Štulića nisam doživljavao kao karizmatičnog, a kad sam prvi put čuo Azru nisam bio oduševljen. Ni danas mi nije žao što sam odbio EKV, bili su mi previše umjetni'


Ines Madunić
01.11.2019.20:00
'Štulića nisam doživljavao kao karizmatičnog, a kad sam prvi put čuo Azru nisam bio oduševljen. Ni danas mi nije žao što sam odbio EKV, bili su mi previše umjetni'
Ranko Šuvar/Cropix

sažeto

Siniša Škarica ključni je čovjek domaće i regionalne pop i rock glazbene scene, a s nama je podijelio crtice iz bogate karijere, a pitali smo ga i što sluša


Ines Madunić
01.11.2019.20:00

Zamislite scenu, sjedite preko puta čovjeka koji je Balkanu dao Novi val, glazbenog urednika koji je cijeli život posvetio istraživanju i analizi domaće pop i rock glazbe, koji je zaista općepoznato mjesto regionalne pop kulture i pitate ga ono pitanje koje mrzite čuti: "Šta slušaš?"

"Od novijih bendova, recimo u posljednjih desetak godina, ne propuštam izdanja Arcade Firea i Wilca, oni su mi najdraži od tih novijih, ali oni ne objavljuju često. Ne stignem baš preslušavati puno novih bendova jer sam zapravo još uvijek zaokupljen poviješću", kroz smijeh kaže Siniša Škarica.

Nekadašnji glazbeni urednik i direktor Jugotona, odnosno Croatia recordsa, a danas autor i publicist, zamolio nas je da nađemo upravo na njegovom nekadašnjem radnom mjestu, iako je službeno u mirovini već 12 godina.

Ranko Šuvar/Cropix

"Da, od 2007. godine, ali kao da i nisam. Jednom ili dva puta tjedno dođem ovdje. Kad sam radio, osim toga što sam bio urednik i direktor, paralelno sam zaronio u taj ogroman katalog i to bogatstvo koje Jugoton baštini, pogotovo kad je u pitanju popularna glazba. To je nešto što je mene zanimalo kao glazbenika, ali i kritičara i publicista. Sad kad sam u mirovini, to mi je postao pravi posao", kaže Škarica.

Počeo je kao glazbenik

Rođeni Šibenčanin, još kao gimnazijalac postao je član Grupe Mi, gdje je svirao bas gitaru i s kojima je bio na vrhuncu slave šezdesetih godina. Trajalo je to kroz cijeli fakultet, a baš zbog obaveza s bendom studiranje je trajalo malo duže nego inače.

"Nakon što sam završio pravo, zaposlio sam se kao urednik naklade, koju danas struka prepoznaje kao publishing i to se zgodno poklopilo s mojom strukom - jer sam radio na pitanjima autorskih prava, odnosa sa skladateljima i slično - ali i s mojim interesima, a to je bila glazba. Međutim, uvijek me vukao rad u studiju, pratio sam što se događa u glazbi. Zaposlio sam se 1974. godine, a pet godina poslije postao sam prvi glazbeni urednik rock glazbe u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Dotad smo imali samo urednika zabavne glazbe, a to je u Jugotonu bio Vojno Kundić, koji se zaposlio godinu dana prije mene. I tako mi je hobi zapravo postao posao", priča Škarica.

Pozornica mu, kaže, nije nedostajala, ali se na nju s grupom vratio 2001. u show programu šibenske Dalmatinske šansone, vratili su se nečemu što je počelo trajati pod devizom kako i "rekreativni rock može biti porok", nečemu što se prošle godine prilično inteziviralo. Grupa Mi imala je niz nastupa u posljednjih 365 dana, na neki način potaknuti dokumentarcem kojeg je o njima počeo snimati HRT u režiji Alekseja Pavlovskog.

No, koliko god se zabavljao s bivšim kolegama iz benda, Škarica je danas posvećen istraživanju domaće diskografije i pop glazbe općenito. 

Nakon knjige o počecima rocka kod nas "Kad je rock bio mlad" objavljene 2005. godine stigle su i dvije knjige "Tvornica glazbe - priče iz Dubrave", a u pripremi je i posljednja, treća.

"Većina je napisana, moram dovršiti još neke sitnice i zadao sam si rok do ljeta. Ima još puno stvari koje me zanimaju i koje paralelno radim", kaže.

Iako bi ga mnogi opisali kao legendu - Daleka obala uvrstila ga je i u pjesmu "Osamdesete" i tako ovjekovječila u pop kulturi ovih prostora - njemu ta "titula" baš i ne sjeda.

"Ne volim taj izraz, svi su postali legende danas pa se malo ofucalo. Dobro, ja sam u ovom poslu od 1974. i nikad iz njega nisam izlazio. Podrazumijeva se da sam primijećen, ali to su ipak pretjerani, a i profanirani atributi", zaključuje.

Prilično skromno za čovjeka koji je Johnnyju Štuliću dao prvi ekskluzivni diskografski ugovor, a Novom valu pomogao da se "diskografski zatalasa" i koji je rokenrolu u Hrvatskoj i regiji dao platformu za rad i rast.

Prva punk ploča i prvi susret sa Štulićem

"Puno puta mi je tadašnji menadžer Prljavog kazališta rekao da ne može vjerovati da sam im dao da uđu u studio nakon što su mi došli s demo kasetom. To ne znači da sam znao da će oni postati veliki bend. Te 1978. godine Pankrti u Sloveniji neslužbeno za Studentski centar Ljubljana objavljuju svoj prvi singl "Lublana je bulana/Lepi in prazni", a iste godine Jugoton, tada najveća diskografska kuća, izdaje Prljavo kazalište i njihov prvi singl "Televizori". To je zapravo oficijelno bila prva punk ploča na ovim prostorima", kaže Škarica.

Sjeća se i kad je prvi put čuo Azru, kao i kad je potpisao ugovor sa Štulićem.

"Pratio sam tisak, a pogotovo časopise Džuboks i Polet, koji je posebno bio važan jer su prvi objavljivali osvrte na Paraf, Prljavo kazalište, Termite, pa i Azru. Prvi put sam ih čuo kad ih je Dražen Vrdoljak pustio u svojoj emisiji koja je išla nedjeljom navečer. Pustilo je taj njihov prvi singl, 'A šta da radim' i 'Balkan'. Nije baš ostavio neki dojam na mene. 'A šta da radim' bila je vrlo Beatlesovska pjesma, osjećao se taj britanski pop, a 'Balkan' je s tom folk dimenzijom zvučao kao da se radi o potpuno drugom bendu. Nisu mi te dvije pjesme išle zajedno i moram priznati da mi se nije učinilo da je to nešto epohalno", iskreno će.

Međutim, to nije bio kraj. Štoviše, u manje od dva tjedna upravo sa Štulićem potpisat će ugovor, a to će biti ključan trenutak ne samo za Azru i Novi val, nego i za Sinišu Škaricu.

"Nije od toga prošlo ni deset dana, a Štulić je ušetao u Jugoton i došao u našu uredničku sobu i tražio Vojna Kundića, koji je tad bio jedini urednik zabavne glazbe. I ja sam, naravno, sjedio tamo, ali još sam se formalno bavio nakladom. Predstavio se sa željom da se preslušaju njegove demo snimke, ali Vojno mu je kratko otpovrnuo da sad ima posla i da se najavi i ponovno dođe. Štulić se okrenuo na peti i krenuo van, a ja sam požurio za njim. Otišli smo u slušaonicu gdje mi je pustio demo kasetu s hrpom pjesama. Rekao mi je da za vikend ima nastup u Lapidariju pa smo supruga Jasna i ja otišli.

Klub je bio prepun, svi smo bili mokri od znoja i njih trojica su se cijedili, ali bio je to sjajan koncert i potvrdio je ono što sam čuo na tom demu. U ponedjeljak smo potpisali ugovor. Bilo je to u prosincu, sad će biti četrdeset godina, a u trećem mjesecu snimili su svoj LP prvijenac tu u Jadran filmu. Pustili smo ga s mjesec i pol zakašnjenja jer je taman Tito umro pa smo morali čekati, a promocija je bila u Splitu, gdje je u sklopu Splitskog festivala Jugoton organizirao koncert na Starom placu. Svirali su Azra, Aerodrom, Pekinška patka, Metak i još puno tih bendova... I to je bilo to. Ostalo je povijest", priča Škarica.

Iako danas nisu u kontaktu, između ostalog jer Štulić tvrdi da mu Croatia records duguje novac, s čime se Škarica, a ni nitko u toj izdavačkoj kući ne slaže, tih su osamdesetih bili jako dobri, čak i prijatelji.

"Nisam ga uopće doživljavao kao karizmatičnog, iako, gledajući iz današnje perspektive, čovjek bi mogao reći da je to istina. Meni je bio - običan. Ali je bio erudit, bio je jako načitan i odlično je pisao. Ne samo tekstove - oko toga se svi slažu i književna struka već ga odavna čita kao pjesnika, a ne običnog tekstopisca, kako se nazivaju autori pjesama za pop glazbu, nego je izvrsno pisao samu glazbu. Uspio je taj amalgam. Puno je slušao Beatlese, Kinkse, upio je te šezdesete i iznio to van", kaže Škarica.

Kako prepoznati hit ili dobar bend?

Nemoguće je ispričati sve priče, ali neke su ipak ostale, ne samo kao dio njegova sjećanja, nego i kao dio pop kulture.

Primjerice, kako nije potpisao Ekatarinu Veliku.

"To je već postala famozna priča, ali nikad oni nisu pričali da su došli u Jugoton pa ih je Škarica odbio. Njima je tada, s trećim albumom, isticao ugovor s RTV Ljubljana i dobio sam dojam da su zapravo došli vidjeti jesmo li mi možda zainteresirani. Ono što sma čuo činilo mi se previše umjetnim, artificijelnim, s dosta poze, nekako je sve bilo nategnuto. Ukratko, nisu me fascinirali, odnosno uvjerili da bismo im sad trebali dati novce da rade nešto. Ipak, s pogledom u retrovizor, EKV su puno bolji nego mi je to onda izgledalo.

Iako, budimo pošteni, nikad to nije bio uspjeh kakav su imali, recimo, Prljavo kazalište, Azra, Valjak, Riblja čorba i slični bendovi koji su prodavali albume u 100.000, pa i 200.000 primjeraka. Danas su oni kultni sastav, što zbog svoje kvalitete, što zbog okolnosti koje su im se dogodile i priča o njima prerasla je cijeli bend", kaže Škarica, dodajući da epizoda s EKV-om nije ostavila gorak okus, kao i da mu se čini kako je imao sposobnost ostati dobar s onima koje je odbijao.

Nikša Stipaničev/Cropix

"To je Zrinko Tutić često govorio, kako su odbijeni ljudi izlazili iz mog ureda i smiješeći se! Svima sam uvijek govorio što mislim da bi trebali promijeniti, poboljšati u svojim pjesmama i neka se onda vrate. Neki jesu, a neki nisu. Oni uporni često su uspijevali", kaže.

Priznaje da ne postoji recept ni vještina prepoznavanja hita ni velikog benda.

"Postoji eventualno sposobnost da prepoznate da nešto nije hit, tj. da nije vrijedno da u to ulažete vrijeme i novac", objašnjava.

Nama koji smo o osamdesetima slušali samo od roditelja i gledali u "Crno-bijelom svijetu", sve oko tog desetljeća zvuči kao priče iz mitologije. Čemu ta mistična privlačnost ove dekade?

"To nije ništa neobično. Gledao sam nedavno opet film 'Eight Days A Week' o Beatlesima. O njima se nikad neće prestati pričati, uvijek se nešto novo otkriva. Kod nas ulogu tih šezdesetih igraju osamdesete. Teško je uopće nabrojati sve važne bendove iz tog vremena jer ih je bilo toliko. A u odnosu na naše bendove iz šezdesetih, koji su, u sviračkom smislu, diplomirali rokenrol, ovi iz Novog vala tek su svladavali abecedu. Ne svi, naravno, ali puno njih nije bilo svirački kompetentno kao generacija prije njih. No, njihova je glazba bila, recimo, misleća, oni su počeli kroz nju govoriti. Mojoj generaciji bio je važan zvuk, a njihovoj riječi. Oni su imali što za reći i radili su to odlično, od Štulića, Jure Stublića, Husa, Houre, Rundeka, Sachera, Bore Đorđevića, Jurice Pađena, Kreše Blaževića...

Taj spoj bio je nadahnut punkom koji se događao na svjetskoj razini, gdje su se nove generacije, između ostalog, pobunile i protiv dinosaura kao što su bili Yes, ELP, Pink Floyd, koji su nastupali pred 50.000 ljudi i htjeli biti dio progresivnog rocka, dio porodice velike umjetnosti. A punkeri su rekli - pa rock je tri akorda, rock je revolucija, glazba koja je rušila rasne, etničke, vjerske, klasne, političke granice. Zato je to vrijeme postalo mitsko, zato se o njemu govori i još će se govoriti", kaže Škarica.

Država protiv rokenrola?

O optužbama za plagijate iz tog doba kaže da su smiješne jer je copy/paste uvijek postojao u glazbi na neki način.

"Kad su se pojavili Shadowsi i Cliff Richards imali smo Crvene koralje i Borisa Babarovića, napravili su čitav iz sjajnih ploča. U jednom trenutku pojavili su se Beatlesi i Stonesi, mi smo imali Grupu 220, Kameleone, Indexe... Riječ je o prvim autorskim bendovima. Novi val je 'kopija' Clasha, Ramonesa, Blondie... Normalno je da čuješ nešto strano i želiš baš to. Naravno, rezultat ovisi o tome koliko kreativnosti imaš u sebi i koliko će to zvučati kao nešto tvoje, što imaš za reći. Teško bi bilo reći da su to bili svjesni plagijati", zaključuje.

Jedan od mitova osamdesetih je i cenzura koju je navodno Komunistička partija držala nad Novim valom, što Škarica odbacuje.

"Neću reći da je država bila tolerantna, ali nije se miješala u rokenrol, a iskreno - ni muzika u državu. Sve te prenapuhane priče o cenzuri... Postojala je snažno izražena autocenzura, ali ona postoji u svakom društvu, nije to uopće bila stvar komunizma. Svatko ima neku svoju granicu do koje će ići. Kod nas si znao da nećeš dirati Tita ni bratstvo i jedinstvo, Partiju koliko-toliko. Pa i Štulić je puno toga izrekao u svojim pjesmama, da je netko to htio zabraniti, zabranio bi. U čuvenoj Šuvarovoj bijeloj knjizi nije bilo nijednog glazbenika.

Bila je ona priča oko Haustorove 'Radnička klasa odlazi u raj', koju je zaista neki aparatčik zabranio jer mu se učinilo da nije  u redu pjevati 'baj, baj proleteri', kako je radničkoj klasi 'u povijesti došao kraj'. Ali samo tri godine poslije pjesma je u drugom aranžmanu izašla na Haustorovom drugom albumu 'Treći svijet'. Što se tiče Komisije za šund, ona je postojala, ali su se tzv. šund albumi svejedno prodavali - jedino su bili skuplji od ostalih, što je samo po sebi bila svojevrsna promocija. Naime, sva diskografska izdanja i knjige bile su oslobođene poreza na promet, a one koje su proglašene šundom nisu bile oslobođene. U svakom slučaju, rokenrol nije imao problema s državom", kaže Škarica.

Hoće li se regiji, dakle, ikad više dogoditi Novi val, najbogatiji, najkreativniji i najzanimljiviji period diskografije? On vjeruje da hoće, ali možda ne u tom obliku.

Ranko Šuvar/Cropix

"Ima puno odličnih izvođača, ne samo u Hrvatskoj, nego i u regiji, ali nisu inkluzivni, ne čine zajedništvo jednog pokreta. Tad je to stvarno bilo tako da je Zagreb bio u Beogradu i obrnuto, sve se preplitalo jedno s drugim. Danas je i diskografija potpuno drugačija, svatko može naučiti i najkompliciranije akorde na YouTubeu, sam snimiti pjesmu, album i spot, biti svoj tonac, producent i imati svoj studio. Ipak, kao da se ne ostvaruje Hegelova dijalektika prelaska kvantiteta u kvalitet. Nisam baš siguran da će se tako skoro pojaviti novi Beatlesi, ali neki Novi val valjda će se već pojaviti", kaže.

A dugogodišnji urednik za mlade perspektivne glazbenike ima par jednostavnih savjeta.

"Neka vjeruju u ono što rade. Takvi su bili, recimo, Johnny i Jasenko Houra. Nisu patili od prevelike samokritičnosti, ali mnogima je baš to presudilo da nešto naprave sa svojim karijerama. Nekad je dobro ne biti toliko samokritičan", poručuje Škarica.

Scena intervju

rokenrol

novi val

Azra

EKV

branimir johnny štulić

Prljavo kazalište

Siniša Škarica

glazbeni urednik

Jugoton

Croatia records

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter