POP JE KULTURA

Štulić ili Ceca? Koga briga! Tko god se pravi da mu je nešto u potpunosti užasno završi kao Kolinda - kad je fešta može i narodno


Ines Madunić
05.04.2019.08:00
Štulić ili Ceca? Koga briga! Tko god se pravi da mu je nešto u potpunosti užasno završi kao Kolinda - kad je fešta može i narodno
Srđan Stevanović, Mio Vesović/Cropix

sažeto

Čemu nas generacija Z može naučiti o glazbenom ukusu i jeste li pametniji ako slušate Azru, a ne cajke?


Ines Madunić
05.04.2019.08:00

Početkom godine britanski glazbeni časopis NME albumom 2018. proglasio je treći studijski uradak mančesterskog benda The 1975. Na mom omiljenom neformatiranom radiju dva su gospodina raspravljala o tome i ta ih je informacija u jednom trenutku prilično naljutila. Gospodin u svojim, pretpostavit ću, kasnim 40-ima ili 50-ima, rekao je kako taj album ne bi preporučio nikome i da mu uopće nije jasan pa pustio nešto staro barem 30 godina.

Normalno, pomislila, pa album The 1975 zove se "A Brief Inquiry Into Online Relationships". Što bi o tome točno znao gospodin s radija? Jedine "online relationships" u njegovom životu su SMS-ovi kojima plaća parking.

U sklopu mjeseca glazbe Hrvatska diskografska udruga organizirala je tribinu "Koga poznaju milenijalci - Štulića ili Cecu?" Naziv je možda na prvi pogled intrigantan, no ako ste dio milenijalske ili čak generacije Z odgovor na ovo pitanje već znate. A on je vrlo jednostavan - poznajemo oboje.

Koga slušamo? E tu bi se već trebalo razdvojiti te dvije generacije jer odgovori mogu varirati. Ne mislim, naravno, na to da cijela generacija sluša jedno te isto, ali kao pripadnica milenijalske generacije mogu reći da mnogi koji su nekad slušali Štulića danas vjerojatno slušaju Cecu. Postoji i ona varijanta da ne slušaju nijedno, ali i da slušaju oboje. U slučaju generacije Z odgovor je vjerojatno - koga briga?

Ne zato što je ta generacija rođena nakon rata tako bezobrazna i ne poštuje starije, nego zato što ih zaista nije briga. Glazba ih više ne definira kako je definirala nas u mlađim danima, a pogotovo ne kako je definirala generacije naših roditelja.

Rečeno je to i na jučerašnjoj tribini. Mladi danas lako dolaze do nove i vrlo žanrovski različite glazbe, slušaju puno više glazbe količinski, općenito, i praktički je nemoguće da te definira samo jedan žanr.

Ljudima koji su stariji od 40 godina vjerojatno je potpuno nevjerojatno da netko može u istoj rečenici spomenuti Johnnyja Štulića i Cecu Ražnatović, ali to su isti ljudi koji bi takvo pitanje uopće i postavili. Oni ljudi koji misle da su pametniji jer slušaju Azru, odnosno jer ne slušaju cajke; isti oni koji se iščuđavaju besmislenosti trapa i pitaju se kako je uspio Vojko V. Usudila bih se reći da su to gospoda s početka teksta koji su u čudu kad čuju kakvu to glazbu sluša današnja mladež.

A vjerojatno su to isti oni 40 plus koji misle da je u redu što su za Arianu Grande prvi put čuli kad se na njezinom koncertu dogodio teroristički napad, ali se osobno uvrijede kad netko kaže da ne sluša Pink Floyd.

Zanimljiva je ta pojava kad ljudi u jednom trenutku prestanu otkrivati novu glazbu; zahtijevaju da se njihovo poštuje i smatra dobrim samo zato što je staro i već potvrđeno kao kvalitetno, ali ono što je novo automatski je loše ili lošije. Nikad više Beatlesa! Nikad više Stonesa! Nikad više Zeppelina, Floyda, Deep Purplea i tko već spada u tu kategoriju neprežaljenih dinosaura. A da napravimo mjesta za mlade? Možda čak i za domaće mlade izvođače i izvođačice.

Još se jedna stvar događa kod ljudi koji prestanu otkrivati novu glazbu i drže se samo svojega - misle da su pametniji od drugih. Samo na osnovi toga koju glazbu slušaju. Samo zato što slušaju Štulića, a ne Cecu. Kao što sigurno već znate, to nema baš puno veze s pameti. Da, postoje neka istraživanja koja kažu da su ljubitelji metala inteligentniji od drugih, no realno znate da tip koji sluša vaš najdraži bend može biti kolosalni idiot, dok osoba koja svakog vikenda lomi čaše u Urnebesu može biti užasno draga, simpatična i sposobna.

Još jedno pitanje koje se na tribini postavilo, a na kojoj su sudjelovali glazbeni novinari Maja Trstenjak, Hrvoje Horvat i Ivona Lenard, kreativna direktorica Croatia Recordsa Nikolina Mazalin te glazbenik i menadžer Goran Belošević (Pravila igre), bilo je - je li činjenica da svi slušaju sve dobra ili loša?

Sjećate se ono kad ste bili u srednjoj školi pa ste možda, kako je i kolegica Trstenjak ispričala, bili dijelom neke subkulture, što je značilo da određene žanrove ne smijete slušati jer je to jednostavno društveno neprihvatljivo? Naravno da se sjećate. Ali, što bi točno trebalo biti loše u tome da istražujete novu glazbu i shvatite da postoji par pop pjesama koje vam se sviđaju, iako inače slušate samo metal - ili obrnuto?

Nitko ne govori da bismo svi trebali slušati Štulića i Cecu. Slušajte što god želite - barem danas možete, i to u roku odmah.

Općeniti je zaključak jučerašnje tribine da postoji samo dvije vrste glazbe - kvalitetna i nekvalitetna. Da, postoje turbo folk pjesme koje su kvalitetnije od drugih, baš kao i u rocku, hip hopu i popu. Nije svaka glazba vrijedna i ne treba ju takvom proglašavati. Ali, uz toliko glazbe koja nam je raspolaganju činjenica da vašu osobnost za vijeke vijekova definira jedan glazbeni žanr pomalo je tužna. 

A tko god se pravi da mu je neka glazba u potpunosti užasna i ne postoji nikakva šansa da mu se išta svidi... Pa to vjerojatno završi kao kod Kolinde Grabar Kitarović - inače je ok zabavna glazba, ali kad je fešta može i narodno.

Koga lažete? Nismo više u srednjoj školi, nitko neće misliti da ste glupi ako imate širok glazbeni ukus, a od klinaca možemo stvarno puno naučiti. Osim što vam mogu preporučiti jako dobre bendove (stvarno, meni je sestra mlađa deset godina otkrila The 1975 i Svemirka!), mogu vam pomoći s razvijanjem tog opuštenog stava. Jer stvarno nikoga nije briga što slušate, osim možda vaših susjeda u neko doba.

glazba

100posto komentar

milenijalci

kolumna

Pop je kultura

generacija Z

Johnny Štulić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter