Kostelić javno svjedočio svoju vjeru

Sportaš otkrio da je neko vrijeme živio kao svećenik: 'Morate znati, obitelj moje supruge je težačka, veliki su vjernici'


Barbara Marinović
08.03.2019.10:10
Sportaš otkrio da je neko vrijeme živio kao svećenik: 'Morate znati, obitelj moje supruge je težačka, veliki su vjernici'
Foto: CROPIX

sažeto

Ivica Kostelić govorio je na tribini 'Vjera i sport' održanoj u dominikanskom samostanu bl. Augustina Kažotića


Barbara Marinović
08.03.2019.10:10

Ivica Kostelić bio je gost prve tribine s temom 'Vjera i spot' koja se održala u dominikanskom samostanu bl. Augustina Kažotića na zagrebačkoj Peščenici. Na Pepelnicu je počeo niz korizmenih tribina, a otvorio ih je upravo proslavljeni skijaš. Iako o svojoj vjeri ne govori javno, Kostelić je ovog puta otkrio kako živi u vjeri te objasnio zašto su veliki sportaši najčešće vjernici, a sve je prenijela Laudato TV.

'1990. je otac u svojem dnevniku nacrtao jedan 12-godišnji plan s ciljem osvajanja olimpijske medalje na Olimpijskim igrama 2002. godine. To sada zvuči dosta čudno, mnogi se sjećaju kakva je bila situacija, sjećamo se da će biti rata, bilo je dosta toga neizvjesno, a čovjek je napravio 12-godišnji plan da njegova djeca osvoje olimpijsku medalju u sportu s kojim Hrvatska nema nekih resursa ni tehnoloških mogućnosti da se njime bavi na nekakvom vrhunskom nivou', počeo je priču Kostelić.

''Obitelj moje supruge je težačka obitelj'

Nevjerojatno je, dodaje, jer je Janica 2002. godine osvojila u Salt Lake Cityju tri zlatne i jednu srebrnu medalju. Ispalo je, priča Kostelić, da je plan bio dobar. Ljudi danas i ne vjeruju da je takav plan postojao, no Ante od 1988. godine vodi takav dnevnik. 'Što se tiče vjere, ja sam oduvijek bio okružen vjerom. Morate znati, obitelj moje supruge je težačka obitelj, naravno, oni su bili čvrsti vjernici. Ja nisam išao na vjeronauk, ali sve molitve sam naučio iz molitvenika jer je otac donio molitvenik i rekao koje molitve moramo naučiti. Druga stvar, kao dijete ti polagano otkrivaš te puteve prema vjeri', dodao je Ivica.

Foto: Damir Krajac / CROPIX

Prisjetio se i jako teških trenutaka u karijeri, prouzrokovanih prvenstveno financijskom situacijom obitelji. '1996. imao sam 16 godina, bio sam na ledenjaku bez spuštanja u dolinu, na ledenjaku je bio hotel, u njemu nije bilo televizije, i 46 dana sam proveo gore bez spuštanja u dolinu. Ne možete zamisliti kakva zna biti tišina na ledenjaku, to je nestvarno i zbog toga zavoliš biti tamo. U Austriji su često na vrhovima brda postavljeni križevi i onda smo mi znali napraviti tako da kada završi trening, ja i prijatelji ili samo ja, onda bi se zatvorile žičare, mi bi se popeli do križa, do vrha. Tamo bi onda gledali to čudo oko nas. Govorili smo da smo taj dan mi bili najbliži Bogu, jer smo otišli do vrha gore'.

'Kao pustinjak sam živio, godinu dana sam živio kao svećenik'

Vjera je na takve načine polako ulazila u njegov život. Zbog odnosa prema prirodi i ljubavi prema tom odnosu, skijanju i sili prirode. 'To mi je uvijek nekako bilo povezano s Bogom, a i sav moj put je imao i puno veze s vjerom kasnije. Privrženi smo u obitelji svetom Anti. Moj otac je Ante, moja baka Dalmatinka, sveti Ante se posebno štovao u našoj obitelji. Moja privrženost je najveća prema Majci Božjoj jer je ipak majka, njoj se možeš uvijek utjecati. Imao sam oduvijek takav osjećaj i jako često sam joj se molio, od djetinjstva'.

Damir Krajač / CROPIX

Posebno mu je vjera pomogla tijekom tri godine teških ozljeda. Proveo je tada dvije godine u bolnicama, a vjera mu je pomogla da izdrži sve, sve zbog ljubavi prema skijanju i vjeri koja se tada učvrstila. 'Svakodnevno vam je teško. Kao sportaš svaki dan morate davati najbolje od sebe, a to nije lako. Svaki dan je borba, korak prema cilju. Na kraju mogu reći, a često sam to govorio, 2001. sam se u siječnju ozlijedio i to je bila treća teška ozljeda za redom, ljudi oko mog oca su mu govorili da treba odustati od mene i posvetiti se više sestri, ali ja sam bio čvrsto uvjeren da to dolazi, da moram čekati'. Vjeruje Ivica da puno ljubavi i posvećenosti mora rezultirati dobrim. 'Na kraju te 2001. je za mene bilo biti ili ne biti. Bio sam na dnu. Malo ljudi je vjerovalo u mene', sjetio se. Živio je godinu dana kao svećenik. 'Kao pustinjak sam živio, 24 sata dnevno sam godinu dana mislio kako da se vratim natrag, kako da pobijedim. Završilo je to u Aspenu. Bila je to jedna katarza'.

Cropix

Nitko mu, kaže, zbog svjedočenja njegove vjere nije prigovarao. 'U svakom slučaju vjera je jako bitan dio života. Čovjek je duhovno biće i to je također vrlo važno i u sportu, sport napreduje, znanost i tehnologija napreduju, no na kraju krajeva pobjeđuje duh sportaša, i znanost i tehnologija imaju ograničenja. Da smo u nekoj matematičkoj jednadžbi, Janica i ja nikad ne bi bili najbolji skijaši na svijetu jer mi smo iz zemlje u kojoj nema snijega, žičara, nema puno novca. Po meni ljudi koji su čvrsti vjernici su i čvrsti sportaši jer imaju čvrstu vjeru, a to je jedna od najvažnijih stvari. Morate vjerovati prije nego nešto učinite', objasnio je Kostelić.

vjera

Ivica Kostelić

Elin Kostelić

Podijeli članak

newsletter

Prijavite se na Newsletter